Arhitektura i dizajn
Kata Marunica: ‘Najviše volim raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor’
Dom na kvadrat pričao je s talentiranom arhitekticom
Pojedinci koji su jedni od najboljih u svojem poslu, oduvijek su inspiracija i neiscrpna tema. Jedna od takvih je i arhitektica Kata Marunica, iz arhitektonskog ureda NFO. Razgovarali smo s njom te doznali kada je shvatila da je arhitektura njezin poziv, kako izgleda njezin radni dan, odakle crpi inspiraciju te koji su joj uzori u radu.
Kada ste shvatili da je arhitektura vaš poziv? Što ste željeli biti po zanimanju kada ste bili dijete, je li arhitektura oduvijek vaš prvi izbor?
Kada sam imala otprilike 12 godina počela sam iz zabave crtati u paintbrush-u na svom PC-u 286. Najzanimljivije mi je bilo crtati kuće koje sam promatrala kroz prozor, zapravo su to bile varijante iz moje mašte što je najčešće izgledalo kao arhitektura iz Futurame. Zaključila sam da je arhitektura spoj umjetnosti i matematike i više nisam razmišljala o drugoj profesiji.
Kako su izgledali početci vaše karijere? Kako izgleda vaš prosječni radni dan?
Nakon faksa 2005. sam se zaposlila kod svog profesora Gorana Rake u Radionici arhitekture. To je bila odlična odluka jer, osim puno učenja i zanimljivih projekata, tamo upoznajem svog budućeg partnera Nenada Ravnića s kojim dvije godine poslije otvaram NFO, ured u kojem i danas zajedno radimo s puno novih suradnika.
Danas su moji dani najčešće vrlo “isprogramirani”. Ujutro djecu razvozimo u vrtić i školu, nakon toga na kratki trening i onda u ured ili gradilište. Kako je ured narastao zadnjih nekoliko godina, sada nas je dvadesetak, tokom dana najvažnije su međusobne koordinacije i kontrola gradilišta. Ti segmenti posla dosta konzumiraju tako da momente kada se uspijemo posvetiti projektiranju uopće ne gledam kao posao.
Na koji vaš rad ste najponosniji?
Prvi se uvijek pamte, tako još uvijek najdražim smatram naš prvi prvonagrađeni rad na međunarodnom natječaju za uređenje zagrebačkog Paromlina u organizaciji Oris kuće arhitekture. Radilo se o istraživačkom natječaju tako da nije bilo značajnih ograničenja osim onih koje smo si sami zadali. Na mjestu starog Paromlina isplanirali smo gradsko kupalište kao svojevrsni kontrast čistoći bazena u odnosu na industrijsku arhitekturu u koju smo taj sadržaj implementirali.
Tko su vam uzori u radu?
Uzor su mi svi koji su “izdržali”. Prije sam puno kritičnije sagledavala arhitektruru oko nas, danas, poznavajući bolje kontekst u kojem radimo, kada vidim kuću koja djeluje da ima koncept ili ga vidim barem u pokušaju, ponosna sam na kolegu jer znam koliko je teško iznijeti kvalitetnu arhitekturu današnjoj dinamici produkcije.
Koje su vam omiljena arhitektonska ostvarenja u Zagrebu, koja u inozemstvu?
Izvan Hrvatske, kao i u Hrvatskoj u zadnje vrijeme manje gledam pojedinačna arhitektonska rješenja, puno više me zanimaju povijesni urbanistički odnosi starijih graditeljskih struktura koji su zaista neiscrpan izvor inspiracije i često se dogodi da neki tako prepoznati prostorni moment kasnije ugrađujemo u svoje projekte. Jako volim na primjer Split i Marseilles kao primjere gradova u kojima se može iščitavati kompleksna arhitektonska evolucija od antičkih vremena do danas.
Što vam je najveće priznanje u radu?
Najveće priznanje nam je možda onaj moment kada vidite da se prostor koji ste projektirali koristi upravo onako kako ste zamislili ili možda inovativnije od onoga što je bilo projektirano. Lijepo je vidjeti kako projekt može mijenjati prostor i kreirati nove ambijente u kojima će netko stvarati uspomene, u tom smislu najviše volimo raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor.
Arhitektura i dizajn
Marcel Breuer: Ikona modernog dizajna i revolucija u svijetu stolica
Kako su Wassily i Cesca stolice zauvijek promijenile lice modernog dizajna.
Marcel Breuer (1902–1981) bio je ugledni mađarski arhitekt i dizajner, jedan od najutjecajnijih vizionara modernog dizajna 20. stoljeća i ključna figura Bauhaus pokreta. Njegov rad obilježio je radikalan odmak od tradicionalnog poimanja namještaja, uvodeći industrijske materijale, čiste linije i funkcionalnost kao temelj suvremene estetike.
10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna
Najpoznatiji je po svojim revolucionarnim stolicama i namještaju koji su redefinirali odnos između forme, funkcije i tehnologije — osobito kroz legendarne Wassily i Cesca stolice. Ovi bezvremenski dizajni nisu samo promijenili način na koji se namještaj proizvodi i koristi, već su postali simbol modernizma, utjecavši na generacije dizajnera i arhitekata diljem svijeta. Njegova djela i danas ostaju nezaobilazan dio suvremenih interijera, muzeja i dizajnerske povijesti.
7 dizajnerskih sofa i fotelja koje obožavaju arhitekti i stilisti interijera
Bauhaus, ideja i početak revolucije
Breuer je svoje profesionalno putovanje započeo u legendarnom Bauhausu u Njemačkoj — školi koja je spojila umjetnost i industrijski dizajn. Filozofija Bauhausa, koja zagovara praktičnost, funkcionalnost i minimalizam, duboko je oblikovala njegov pristup dizajnu. U Bauhausu je počeo eksperimentirati s neobičnim materijalima za namještaj — osobito tubularnim čelikom — inspiriran konstrukcijom bicikla. Čelik je u to vrijeme bio radikalna inovacija u dizajnu namještaja: lagan, izdržljiv i vizualno „prozračan“, što je omogućilo elegantne i minimalističke forme.
Wassily ili B3 — prva ikona
Godine 1925. Breuer je dizajnirao svoje prvo veliko djelo — stolicu poznatu kao Model B3, danas slavnu Wassily stolicu. Inspirirana Bauhaus estetikom i industrijskim materijalima, stolica se smatra jednim od simbola modernog dizajna. Iako u početku nije nosila to ime, kasnije je nazvana po slikaru Vasiliju Kandinskom, koji je bio jedan od prvih vlasnika i veliki zagovornik ovog revolucionarnog dizajna. Ova stolica predstavlja revoluciju jer koristi savijene čelične cijevi koje nose sjedalo i naslon bez tradicionalnih zglobova ili ukrasa — rezultat minimalističkog i funkcionalnog pristupa. Breuer je stolicu zamišljao kao „dematerijaliziran“ objekt: laganu, prozračnu, ali stabilnu i udobnu.
Cesca – spoj topline i moderne
Nakon Wassilyja, Breuer je nastavio istraživati nove koncepte — a Cesca stolica iz 1928. postala je još jedan klasik dizajna. Nazvana prema njegovoj kćeri Francesci, ova stolica kombinira drvo i čelik te koristi tzv. konzolnu konstrukciju bez stražnjih nogu, što joj daje dodatnu fleksibilnost i udobnost. Cesca stolica danas je priznata kao jedan od najvažnijih komada modernog namještaja i ostaje popularna u suvremenim interijerima diljem svijeta.
Suradnja s Knollom i naslijeđe
Iako Breuer nikada nije izravno radio za Knoll, imao je veliki utjecaj na povijest te kompanije. Bio je mentor Florence Knoll tijekom njezina rada u uredu Waltera Gropiusa 1930-ih, a njegovi koncepti i pristupi inspirirali su mnoge druge dizajnere u Knollovoj postavi. Naknadno je svoju kolekciju namještaja prodao talijanskoj tvrtki Gavina SpA, a ta kolekcija bila je jedan od razloga zašto je Knoll 1968. preuzeo Gavinu — uključujući i Breuerove klasike poput Wassily, Cesca i Laccio stolova.
Bezvremenska snaga jednostavnosti
Breuerove stolice nisu tek funkcionalni komadi namještaja, već snažni simboli modernističke estetike i novog načina razmišljanja o dizajnu. One pokazuju kako se umjetnost i funkcija mogu spojiti bez kompromisa, kroz jasnoću forme, čiste linije i odbacivanje suvišnih ukrasa. Breuer je vjerovao da dizajn mora biti iskren prema materijalu i svrsi, a upravo je ta filozofija rezultirala namještajem koji djeluje lagano, suvremeno i bezvremenski.
Njegova inovativna upotreba čeličnih cijevi otvorila je vrata masovnoj proizvodnji namještaja, bez gubitka kvalitete ili estetske vrijednosti. Time je dizajn postao dostupniji, ali nimalo banalniji — naprotiv, dobio je novu razinu elegancije i funkcionalnosti. Breuerovi komadi brzo su pronašli svoje mjesto ne samo u privatnim interijerima, već i u muzejima, uredima i javnim prostorima diljem svijeta, postavši trajni simbol moderne elegancije i dizajnerske izvrsnosti.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
Arhitektura i dizajn
Alen Žunić o suvremenoj arhitekturi, javnom prostoru i budućnosti gradova
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Suvremena arhitektura donijela je nove materijale i odvažnije forme, značajno promijenivši vizuru gradova, ali i način na koji u njima živimo. Takav razvoj otvorio je i važno pitanje: zahtijeva li današnja arhitektura drugačiji pristup projektiranju prostora i kome su ti prostori zapravo namijenjeni.
U središtu tih rasprava sve se češće nalazi javni prostor. Trgovi, parkovi i ulice trebali bi biti zajednička vrijednost i temelj kvalitetnog urbanog života, no u praksi su upravo oni mjesto najvećih kompromisa – između ambicije, sustava i tržišnih ograničenja.
O tim izazovima govori Alen Žunić, arhitekt, znanstvenik i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji se u svom radu sustavno bavi urbanizmom, javnim prostorom i dugoročnim razvojem gradova.
8 urbanistički najbolje planiranih gradova u svijetu
Žunić je i stipendist Fonda Zlatko i Joyce Baloković. Ovaj fond dodjeljuje stipendije za studij na Harvardu s ciljem poticanja izvrsnosti u različitim područjima. Iskustvo tog akademskog okruženja dodatno je oblikovalo njegov teorijski i istraživački pristup arhitekturi.
Kada sustav odlučuje umjesto arhitekture
U javnim projektima kvaliteta arhitekture često ovisi o procedurama javne nabave, koje – umjesto vrednovanja prostora – naglasak stavljaju na cijenu. Iako postoji želja za kvalitetnim rješenjima, sustav nerijetko ograničava mogućnost njihove realizacije.
„Javni investitor možda ima želju angažirati arhitekta koji bi napravio najbolju arhitekturu, ali je ograničen javnom nabavom koja arhitekturu ne svodi na kvalitetu, nego na cijenu“, upozorava Žunić.
Takav pristup najviše pogađa projekte javne namjene – trgove, parkove i ulice – prostore koji izravno oblikuju svakodnevni život velikog broja ljudi i imaju potencijal stvarati kvalitetno urbano okruženje.
Kao odgovor na takve suprotstavljene interese, sve se češće razvijaju modeli privatno-javnog partnerstva. Cilj im je povezati gradove, struku i investitore u projektima koji istovremeno služe javnom interesu i omogućuju realizaciju. Žunić navodi primjere suradnji u kojima grad zadržava kontrolu nad razvojem prostora, dok se privatni sektor uključuje kroz znanje, tehnologiju i materijale, osobito u projektima priuštivog stanovanja.
Uključivanje građana – prednost i izazov
Sve važniju ulogu u oblikovanju javnog prostora imaju i građani. Kao svakodnevni korisnici, oni prirodno postaju dio procesa odlučivanja, no participacija nosi i određene izazove.
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Ipak, upozorava da participativni procesi ponekad mogu otići u pogrešnom smjeru. Javnost koja nije stručno vezana uz arhitekturu često se boji novih i neuobičajenih rješenja, što je pojava poznata kroz povijest.
Kao ilustrativan primjer navodi Eiffelov toranj, koji je u vrijeme izgradnje bio smatran estetskim promašajem. Danas je jedna od najpoznatijih urbanih ikona na svijetu. Da se tada pitalo isključivo javno mnijenje, Pariz bi ostao bez svog simbola.
Brzina gradnje i gubitak kvalitete prostora
Današnja gradnja često je vođena brzinom i isplativošću. Prva žrtva takvog pristupa najčešće je estetika, a ubrzo potom i tehnička kvaliteta.
Cilj postaje izgraditi što veći broj kvadrata, dok kvaliteta prostora – kako zgrada, tako i njihova okruženja – ostaje u drugom planu. Taj se problem ne odnosi samo na arhitekturu, već i na urbanizam u cjelini.
Na periferijama gradova sve su češće ulice s maksimalnim gabaritima i visinama zgrada, uz minimalne javne sadržaje. Takva naselja narušavaju sliku grada i ne nude ugodan okoliš za život, ponajviše zato što nisu unaprijed jasno urbanistički regulirana i jer se teži brzoj gradnji.
Što možemo naučiti iz prošlosti
Brza gradnja, naglašava Žunić, ne mora nužno imati negativne konotacije. Kao pozitivan primjer ističe Zapruđe i naselja Novog Zagreba, nastala u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi se riješio stambeni problem velikog broja ljudi.
U to je vrijeme modernizam imao jasno definirane principe – od količine zelenila i udaljenosti između zgrada do planiranja dodatnih sadržaja poput škola, vrtića i javnih prostora. Postojala su pravila koja su arhitekti slijedili, a grad se planirao kao cjelina.
Ipak, ni ti modeli nisu bili bez nedostataka. Velike zelene površine često su ostale neaktivirane i bez jasne ideje kako će dugoročno funkcionirati. Iako nije nužno da svaki kvadratni metar ima sadržaj, izostanak jasne vizije ostavio je brojne prostore izvan stvarnog urbanog života.
Gradovi se ne grade projektima, nego vizijama
Zbog naslijeđenih urbanističkih planova i fragmentiranog pristupa, mnogi gradovi danas nemaju jasnu viziju razvoja. Kao pozitivne primjere holističkog planiranja, Žunić navodi projekte u Cresu i Puli, gdje se grad sagledavao kao cjelina, a ne kroz pojedinačne parcele ili zone.
U Cresu je razvijen projekt javne linije koja povezuje različite dijelove grada isključivo kroz javni prostor, dok je u Puli bivša vojna zona transformirana u veliku zonu inovacija, s naglaskom na dostupnost građanima, očuvanje vegetacije i minimalan utjecaj nove gradnje na okoliš.
Između tržišta i javnog interesa, brzine i dugoročnog planiranja, arhitektura danas traži nove odgovore. Gradovi se, zaključuje Žunić, ne mogu razvijati kroz pojedinačne projekte, nego kroz vizije koje nadilaze jednu parcelu, jedan mandat ili kratkoročni trend.
Jer prostor u kojem živimo ne govori samo o tome kako gradimo danas, nego i koliko smo spremni razmišljati unaprijed – za generacije koje dolaze.
