Povežimo se

Arhitektura

Hotel Park – pogled od kojeg zastaje dah!

U Rovinju je otvoren najluksuzniji hotel na Jadranu – rovinjski Grand Park Hotel. Osim vrhunskog dizajna i pogleda, hotel ima i održivu komponentu – naime građen je kao zgrada gotovo nulte energije.

Krenimo s pogledom jer to je zasigurno najveći adut novootvorenog Maistrinog hotela s pet zvjezdica. Njegovi arhitekti iz arhitektonskog studija 3LHD vole reći da su napravili jednu veliku tribinu za jednu od najljepših pozornica na Jadranu. A upravo ta lokacija obvezuje da prizor sa suprotne stane bude jednako dojmljiv.

Pogled na Rovinj
Foto: DOMnaKVADRAT

 Kaskadni oblik stvorio je zanimljive detalje na hotelu.Glavni ulaz u njega je na najvišem  katu i hotel je maksimalno uklopljen u okoliš. Na hotelu  se valorizira ukupno zelenilo cijele zone, jer se sam hotel nalazi na rubu poznatog za Rovinj i zelenih pluća grada Rovinja, a to je park šuma Zlatni rt, Punta corrente kako ga Rovinjci znaju i onda je to iziskivalo posebnu pažnju koju smo trebali posvetiti tom zelenilu.

Pogled na hotel
Foto:DOMnaKVADRAT

Ispred najniže etaže hotela je šetnica, javni prostor koji se djelomično nalazi na krovu ACI marine, a djelomično na gradskom prostoru čineći s hotelom i marinom jednu jedinstvenu cjelinu.

ACI Marina i Hotel Park
Foto: DOMnaKVADRAT

Iako sada novi hotel Grand Park zauzima tri puta veću površinu nego stari, ima manje soba i apartmana nego što je imao. Zato što naglasak nije na količini nego na dodanoj vrijednosti u vidu toga da gotovo sobe sobe imaju pogled na grad romantike. Cijeli interijer je isprojektirao Studio Lissoni iz Milana.

Hotelska soba sa pogledom
Foto:DOMnaKVADRAT

Nevjerojatna količina materijala, boja, suvremenog namještaja u kombinaciji s nekim tradicionalnim elementima daje jedan, paralelno i jednu luksuzno, ali i vrlo veliku opuštenost što je i zapravo bio onako da jednostavno taj dizajn nije opterećujući već da na neki način je lagan, prozračan i sve usmjereno prema tim prekrasnim pogledima i vidicima.

Sobe djeluju vrlo ugodno. Jedan grubi industrijski zid nasuprot retro eleganciji doista daje zaokruženi dojam. Uzglavlje kreveta iako veliko, ne dominira prostorom, a u njega je ukomponirana rasvjeta, kao i utičnice za njezinu kontrolu, te za punjenje pametnih uređaja. Svaka soba opremljena je i Polaroid fotoaparatom tako da pogled prema Rovinju turisti ne trebaju samo pamtiti, nego ga mogu nositi sa sobom kao uspomenu. Na zanimljiv su način u cijeli prostor uklopljene i kupaonice. Nalaze se u svojevrsnom boksu sa neprozirnim staklima tako da  u njih ulazi puno dnevnog svjetla. Svaka je soba obogaćena umjetninama što hrvatskih, što talijanskih umjetnika.

Foto:DOMnaKVADRAT
Foto:DOMnaKVADRAT

Hotel se ponosi i kongresnom dvoranom koja, prema dostupnim podacima, ima najveću staklenu površinu od jednog komada koja se može napraviti u Europi – površine veće od 45 m2, teška 5,5 tona.

Pogled iz Kongresne dvorane hotela Park
Foto:DOMnaKVADRAT

Kuriozitet je te staklene velike stijene da je ona montirana u kongresnoj dvorani koja je u odnosu na konstrukciju hotela zaokrenuta 45 stupnjeva tako da bi se uhvatio kadar grda, da bi Rovinj koji je prepoznatljiv po svojoj silueti dobio na način razglednicu. Drugi kuriozitet te dvorane je da je ispod parketa po cijeloj površini petlja koja omogućava osobama sa problemima sa sluhom da se mogu sinkronizirati na pojačalo i neometano u bilo kojem dijelu dvorane pratiti ono što se zbiva u dvorani i za govornicom.

Osim uklopljenosti u okoliš, hotel i misli na okoliš pa je isprojektiran i izgrađen kao zgrada gotovo nulte energije odnosno nZEB.

Foto:DOMnaKVADRAT
Foto:DOMnaKVADRAT

Osim pogleda i soba, hotel nudi čitav niz ostalih sadržaja – wellness, bazene, restorane, pa i lobby bar na najvišoj etaži. U sklopu šetnice bit će otvoreni i sadržaji poput trgovina i slastičarnice. I iako se možda najveći naglasak stavlja na njegovu uklopljenost u zelenilo i pogled, on je puno više. I mi tu zaista nemamo ništa više za dodati.

Foto:DOMnaKVADRAT
Foto:DOMnaKVADRAT
Foto:DOMnaKVADRAT
Foto:DOMnaKVADRAT
Oglas
Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitektura

Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj

Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost

Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić

Nastavite čitati

Arhitektura

Dodijeljene nagrade UHA-e za najbolje arhitektonske projekte u Hrvatskoj

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

Krovni strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata, UHA, svake godine nagradi najbolje arhitektonske projekte i to u nekoliko kategorija. Regionalno i generacijski različit žiri i za ovu je godinu donio odluku kome dodijeliti te prestižne nagrade.

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene su nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

“Nagrada je ustanovljena prije preko 60 godina, 59, nazvana je po našem znamenitom arhitektu Viktoru Kovačiću čiju obljetnicu rođenja 150 i 100-tu smrti slavimo baš ove godine i obilježavamo nizom događanja. Ona se u kontinuitetu dodjeljuje od onda, a s godinama su joj onda još pridružene nagrade za pojedina područja arhitektonskog stvaralaštva nagrada Drago Galić, nagrada Bernardo Bernardi i nagrada Neven Šegvić za publicistički rad.”, izjavila je predsjednica UHA, Mia Roth Čerina.

Ove je godine nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dodijeljena Tomi Plejić i Lei Pelivan.

“Dobili smo nagradu Viktor Kovačić za preobrazbu hotela Panorama koji se sad zove hotel Zonar, to je jedan izazovni projekt koji je počeo prije 5 godina, prije potresa i Korone, jako se razdužio što je nekakva karakteristika građenja u tim okolnostima pogotovo i na našem prostoru. On je prije godinu dana otvoren i unio je nekakvu promjenu u kvart Trešnjevku.”navela je Lea Pelivan, dobitnica nagrade Viktor Kovačić.

Nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, žiri je dodijelio Nikoli Fabijaniću i Juri Glasnoviću.

“Dobili smo nagradu za obiteljsku kuću Nodi u Ivanić gradu, jednog našeg prijatelja investitora koji nas je angažirao prije par godina i evo ta kuća je konačno završena u ovom slučaju i nagrađena, tako da super.”, ističe Jure Glasnović, dobitnik nagrade Drago Galić.

Nikola Fabijanić, također dobitnik nagrade Drago Galić izjavio je: “Mislim da je žiri prepoznao da je, prepoznao je jasnoću ideje i neku kvalitetu prostora koja se odvila oko tog vrta koji smo ostvarili kao životni prostor u prizemlju da je to to.”.

Nagrada Bernardo Bernardi dodjeljuje se za najuspješnije oblikovanje i unutarnje uređenje, a ove je godine dodijeljena Vanji Ilić za projekt vinogradarske zbirke muzeja općine Jelsa u Pitvama na otoku Hvaru.

“Ova nagrada puno znači jer je to strukovna nagrada koju dodjeljuje udruženje hrvatskih arhitekata, tako da je to stvarno jedno veliko priznanje i jako mi je drago zbog toga, a projekt je bio vrlo zahtjevan, trajao je godinama, bili su vrlo strogi konzervatorski uvjeti, kuća je bila u dosta lošem stanju, dakle tu je bila i rekonstrukcija i stalni postav, vrlo zanimljiva i zahtjevna građa.” navodi Vanja Ilić, dobitnica nagrade Bernardo Bernardi.

Nagradu Neven Šegvić dobila je Dubravka Kisić za monografiju posvećenu Milovanu Kovačeviću. Istovremeno je otvorena i godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata.

“Kroz ovih zadnjih nekoliko mjeseci od veljače, ožujka smo išli prema organizaciji izložbe koja je koncipirana u dva dijela, jedna dio je ovdje u odjelu za namještaj gdje su izloženi svi radovi predani na valorizacije dok je dolje na trijemu u jednom segmentu izloga izložba posvećena dobitniku godišnje nagrade za životno djelo prof. Đuri Mirkoviću, a na samim stupovima, arkadama su ovaj nominirani i informacije o nominiranima.”, izjavila je Mia Roth Čerina.

Izložba je cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije prošle godine i prikazuje visoku razinu kreativnosti domaćih arhitekata.

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice