Arhitektura i dizajn
ECO-SANDWICH, novi način gradnje
Fasadni sustav fantastičnih svojstava, potiče recikliranje građevinskog otpada, povećava učinkovito korištenje postojećih resursa odnosno, povećava mogućnosti korištenja građevinskog otpada.

Prva ECO-SANDWICH® kuća, otvorena 7. rujna 2016., jedna je od dvanaest planiranih tipskih višeobiteljskih kuća s tri stana kao novi stambeni tip unutar programa poticane stanogradnje (POS). Energetskog je razreda A+. Smještena je u Zelenom kvartu grada Koprivnice (Lenišće – Istok).

Prva ECO-SANDWICH® kuća je prva realizacija predgotovljenog ventiliranog fasadnog sustava ECO-SANDWICH®. Projekt ECO-SANDWICH® nastao je kao rezultat suradnje hrvatskih znanstvenih institucija (Građevinski i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i industrije (Beton Lučko d.o.o., Knauf Insulation d.o.o., Eurco d.d.), a odobren je za financiranje u okviru programa Europske unije CIP-EIP-Eco-Innovation 2011. Inovativni proizvod prepoznao je i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji je u dijelu sufinancirao projekt.

Ciljevi projekta: su poticanje recikliranja građevinskog otpada, povećati učinkovito korištenje postojećih resursa odnosno, povećati mogućnosti korištenja građevinskog otpada. Promovira se i korištenje toplinsko-izolacijskih materijala na bazi ECOSE® tehnologije, koja ne sadrži štetne tvari poput formaldehida, fenola, pentana, butana i akrila te je za njezinu proizvodnju potrebno do 70 % manje energije nego u slučaju tradicionalne mineralne vune koja koristi veziva na bazi nafte. Dodatno projektom ECO-SANDWICH promiče se primjena predgotovljenih panela kojima se smanjuje ugrađena energija u proizvod, kao i emisije stakleničkih plinova i štetnih nusprodukata iz proizvodnje.

ECO-SANDWICH® panel ima mali koeficijent prolaska topline (U-vrijednost), pri čemu betona s recikliranim agregatom, ima 36% manju toplinsku provodljivost u odnosu na beton izrađen s prirodnim agregatom. Kao toplinska izolacija koristi se mineralna vuna izrađena korištenjem Ecose® tehnologije s prirodnim smolama kao vezivom. Cjelokupni fasadni sustav ECO-SANDWICH je otporan na požar (EI 90), te ga je moguće ponovo iskoristiti i u cijelosti reciklirati.

U usporedbi s drugim rješenjima koja postoje na tržištu, pretpostavljajući jednaku debljinu toplinske izolacije, ECO-SANDWICH® zidni paneli imaju povoljnije karakteristike u pogledu troškova životnog ciklusa i svojstava, uz istovremeno postizanje znatno manjeg stupnja utjecaja na okoliš.
ECO-SANDWICH® zidni panel je osvojio zlatnu medalju na 63. međunarodnom sajmu inovacijaIINOVA 2014 u Bruxellsu. Na sajmu BAU 2015., ECO-SANDWICH® je bio nominiran za BAU-trend AIT + Xia nagradu kao jedan od deset inovativnih novih proizvoda na sajmu BAU. ECO-SANDWICH® zidni panel predstavljen je i na sajmu inovacija u Genevi o kojem je na sastanku Vijeća za trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva (TRIPS) WTO-a dan poseban osvrt od strane veleposlanice SAD-a. Proizvodu ECO-SANDWICH® također je na 38. internacionalnoj izložbi inovacija INOVA (studeni 2013, Zagreb) dobio zlatnu medalju i nagradu INOVA za najbolju ekološku inovaciju. Osim navedenog, nagradu “GREENOVATION 2013” u kategoriji ‘Najbolji team hrvatskog zelenog gospodarstva’ osvojio je konzorcij projekta ECO-SANDWICH® čime dobiva pravo na korištenje oznake “GREEN MARK – SIGN OF EXCELLENCE za izvrsnost u zelenom gospodarstvu.

Prva izvedba ECO-SANDWICH® panela nastala je u suradnji s Agencijom za društveno poticanu stanogradnju grada Koprivnice (APOS), koja je projekt podržavala od samoga početka. Ujedno je projekt ostvaren zahvaljujući i prvoj primjeni održive, inovativne, zelene javne nabave kao modela financiranja u Hrvatskoj.

Prva ECO-SANDWICH® kuća, prvo je ostvarenje i pilot-projekt kojim se istražuju mogućnosti primjene sustava. Zbog toga je zgrada kompleksnijeg, razvedenog oblika te se na kući pojavljuju elementi kao što su konzole, ugaoni prozori, terase, lođa, balkon, kako bi se kroz projekt i izvedbu riješilo što više karakterističnih detalja i na taj način stvorilo svojevrsni katalog kvalitetnih rješenja za buduće primjene.
U ovojnici zgrade ugrađeni su sustavi za mjerenje temperature, relativne vlažnosti i sadržaja vlage za potrebe daljnjeg unapređenja i razvoja ventiliranog fasadnog sustava ECO-SANDWICH®.

Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily
You must be logged in to post a comment Login