Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Bliži se kraj obnove samostanske crkve sv. Franje Asiškog u Zagrebu

Predstavlja zagrebačku kulturnu baštinu pod konzervatorskom zaštitom

Franjevački samostan i crkva Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom kaptolu teško su oštećeni u potresu 2020. godine. Stradali su svodovi i nosivi lukovi, a zvonik se potpuno odvojio.

Crkva je izvorno bila gotička, jednobrodna iz sredine 13. stoljeća, barokizirana je nakon požara u 17. stoljeću, a nakon potresa 1880. rekonstruirana je opet u gotičkom stilu. Kao takva predstavlja zagrebačku kulturnu baštinu pod konzervatorskom zaštitom i zato je njena obnova posebno osjetljiva.

Najzahtjevniji radovi je sigurno kompletna obnova crkve, samostana i zvonika, ističe Ante Kelava, voditelj gradilišta – SPEGRA.

“Sigurno je bilo zahtjevno izmijeniti cijelo krovište na crkvi, a da se crkva ne namoči s vodom i da ne prokišnjava, da istovremeno radimo zamjenu krovišta i postavljamo novo krovište te štitimo taj dio koji otvaramo. Radi oslika u crkvi koje su iznimno vrijedne bilo je uistinu zahtjevno izmijeniti krovište a da nema negativnih posljedica od vode.”, pojašnjava.

Wienerberger kao vodeći proizvođač krovnih rješenja odabran je za partnera na projektu obnove ove crkve. Uvažavajući konzervatorske zahtjeve za obnovu krovišta, odabran je Tondach biber crijep.

Josip Klarić, projektno tehnički savjetnik Wienerbergera ističe kako su u pitanju specifične količine jer je u pitanju projekt od 3000 kvadrata što je zapravo jako velika količina.

“Ako znamo da je to bio trenutak kad smo imali obnovu na više projekata, ne samo u Zagrebu nego i šire, onda smo zapravo u dogovoru s gradilištem išli tempirati sve kako bismo mogli isporučiti ih na vrijeme kvalitetno ali i zadovoljiti sve potrebe gradilišta. U pitanju je dakle Tondach biber crijep, dogovorili smo i s konzervatorima i s izvođačem na gradilištu da proizvedemo takozvani engobirani biber crijep koji na sebi ima jedan zaštitni, dodatni sloj u crvenoj boji čime smo ispoštovali konzervatorske zahtjeve i na ovom projektu. Specifičnost engobiranog biber crijepa da on nije samo proizveden od obične gline koja se peče nego smo zapravo na crijep dodali i sloj engobe u crvenoj boji, to je zapravo u vodi razrijeđena glina u koju se dodaje pigment, u ovom slučaju crvene boje koji onda se sa samim crijepom peče u pećima na visokim temperaturama, čime dobivamo na samom crijepu jedan dodatni zaštitni sloj koji zapravo služi boljem ponašanju crijepa kroz vrijeme. Tako da imamo dugotrajnije rješenje za buduće generacije.”, pojasnio je sugovornik.

Crkva i samostan zajedno imaju više od 1200 četvornih metara, a oštećenja u potresu narušila su statiku objekata te je njihova stabilizacija bila prioritet. Ojačani su temelji crkve te su popunjavanje šupljine u zidovima, a obnova krovišta bila je posebno zahtjevna. Klarić otkriva kako se radi o specifičnom krovu koji ima dosta velik i visok nagib, od 45 stupnjeva. To je pojatno krovište i postavljanje biber crijepa je dosta zahtjevno pod takvim nagibom pa se je pazilo i na uvjete zaštite na radu kako bi se posao mogao kvalitetno izvesti.

Osim postavljenog engobiranog Tondach biber crijepa, Wienerberger je isporučio i čak 37 krovnih prozora.

“S obzirom na to da smo bili sudionici pronalaženja najboljih rješenja za crijep, bilo je nekako logično da za ostatak krovnog segmenta kojeg imamo u ponudi i damo rješenje, a kako su naši krovni prozori kompatibilni s našim crijepom, onda je i tehnički bilo najispravnije na jednom mjestu pronaći odgovore i za krovne prozore. Modeli prozora koje smo isporučili su Tondach energy plus, krovni prozori koji su svojim toplinskim i zvučnim karakteristikama zadovoljili ono što je bio cilj postići na ovom projektu”, dodaje Klarić.

Nakon gotovo četiri godine, obnova crkve svetog Franje ulazi u završnu fazu , potrebno je vratiti obnovljene vitraje natrag u njihovu konstrukciju. Mise se u njoj održavaju već godinu dana, svaki dan, pa se može reći i da je obnova crkve uistinu u završnoj fazi.

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice