Povežimo se

Arhitektura

Arhitektura kao drugi izbor

Iva Pauzar otvorila je svoj arhitektonski ured, a bavi se i uređenjem interijera i produkt dizajnom.

To nije bila ljubav oduvijek. Još od fakulteta za Ivu Pauzar arhitektura je bila ljubav i mržnja, vrtlog emocija. A sve je moglo završiti i puno drugačije.

Odabir arhitekture

‘Zapravo, trebala sam studirati molekularnu biologiju i moja sestra koja je uvijek njegovala moju kreativnu stranu je rekla zašto ti ne bi otišla na arhitekturu. Moja tranzicija iz biologije u arhitekturu trajala je doslovce tjedan dana dok sam našla nekoga tko će me naučiti crtanje kod kog ću krenuti na instrukcije i sve ostalo je povijest’, kaže Iva Pauzar, arhitektica.

Arhitektonski ured

Iva danas ne žali radi svog odabira. Dapače, voli svoj posao i izuzetno ju veseli. Nakon fakulteta učila je i radila kod iskusnijih kolega, no njezina kreativnost time nije bila zadovoljena, pa se odvažila i osamostalila. Prije tri godine otvorila je arhitektonski ured.

Produkt dizajn

‘Core business je arhitektura , ja jesam arhitekt, ali i onda gledamo tu neku tehničku stranu, ali ja bi više rekla da je to neki multidisciplinaran  art ured u kojem ako dođeš sa nekom idejom da je nekoj našoj bliskoj branši da bi mi to mogli riješiti tako da ono mala katica za sve kreativne probleme’, kaže.

Osim arhitekturom, ured se bavi i uređenjem interijera i produkt dizajnom. Jednako je posvećena svakom segmentu i svaki joj je na svoj nači izazovan i kreativan, pa ne bi mogla izabrati koji ju najbolje obilježava. Ali svaki ima njezin pečat.

Povratak čovjeka prirodi

‘ Volim reći intuitivan zato jer dosta intuitivno pristupam svakom projektu i projektiranju. Ako ne mogu  krenuti sa strane kako razmišlja klijent ili neki subject koji mi je zadao taj problem onda krenem od sebe., kako bi ja htjela stvoriti neki osjećaj I neku atmosferu I onda uvijek krenem od neke materijalnosti, od nekih tonova, sjena I nekeko se uvijek vraćam prirodi’, kaže.

Kada opisuje svoj rad, Iva često koristi izraze taktilno, neutralno, prirodno. To su joj odrednice I vodilje pri kreativnom stvaranju. Smatra  da je povratak čovjeka prirodi vrlo bitan, pa je I logično da svatko od nas želi imati kutak u kojem će se osjećati udobno I prirodno. Zanimalo nas je kakve prostore Iva najčešće uređuje.

Nagrađivani za svoj rad

‘Projekti unutar rezidencijalnog ili hospitality sektora, ali su se pojavili određeni projekti kao office ili tako nešto što moram priznati da i je jedan od mojih najdražih projekata upravo uredski prostor koji sam radila’, kaže.

Iva osobno, ali i njezin mladi arhitektonski studio već su nagrađivani za svoj rad. No, to joj, kaže, nije naročito važno.

‘Mislim da najveća nagrada koju mogu dobiti je kad netko uđe u prostor koji sam radila toj određenoj osobi ili grupi ljudi da su oni jako zadovoljni’, tvrdi.

Vođenje intuicijom i uspjeh

Tako planira i u budućnosti. No, planova uvijek ima.

‘Trenutni cilj možda je vanjsko tržište i htjela bi možda malo više zaploviti u te vode hospitalitya, napraviti neki zaokret u komercijanom prostoru koji mi predstavlja neki novi dašak nekog novog vjetra’, kaže Iva.

Uspjeh se ne događa preko noći, svjesna je naša sugovornica, niti takav pristup zagovara.

Dobar tim

Iva ne zaboravlja pohvaliti I istaknuti važnost svog tima.

‘ Moj ured je disciplinaran iz tog principa zato što imam jako puno kolaboracija i to za mene jako puno znači i za rast cijelog ureda jer je to neko novo znanje koja ja dobivam’, kaže.

Iva je odahnula na kraju našeg razgovora. Za kraj malo smo se opustili i našalili, pozdravili obitelj, prijatelje i znance.

‘ I da ne zaboravim mog prijatelja Marka Mihaljevića, poznatog fotografa i pozdrav svima u studiju i režiji i to je to’, kaže.

Oglas

Arhitektura

Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj

Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost

Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić

Nastavite čitati

Arhitektura

Dodijeljene nagrade UHA-e za najbolje arhitektonske projekte u Hrvatskoj

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

Krovni strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata, UHA, svake godine nagradi najbolje arhitektonske projekte i to u nekoliko kategorija. Regionalno i generacijski različit žiri i za ovu je godinu donio odluku kome dodijeliti te prestižne nagrade.

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene su nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

“Nagrada je ustanovljena prije preko 60 godina, 59, nazvana je po našem znamenitom arhitektu Viktoru Kovačiću čiju obljetnicu rođenja 150 i 100-tu smrti slavimo baš ove godine i obilježavamo nizom događanja. Ona se u kontinuitetu dodjeljuje od onda, a s godinama su joj onda još pridružene nagrade za pojedina područja arhitektonskog stvaralaštva nagrada Drago Galić, nagrada Bernardo Bernardi i nagrada Neven Šegvić za publicistički rad.”, izjavila je predsjednica UHA, Mia Roth Čerina.

Ove je godine nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dodijeljena Tomi Plejić i Lei Pelivan.

“Dobili smo nagradu Viktor Kovačić za preobrazbu hotela Panorama koji se sad zove hotel Zonar, to je jedan izazovni projekt koji je počeo prije 5 godina, prije potresa i Korone, jako se razdužio što je nekakva karakteristika građenja u tim okolnostima pogotovo i na našem prostoru. On je prije godinu dana otvoren i unio je nekakvu promjenu u kvart Trešnjevku.”navela je Lea Pelivan, dobitnica nagrade Viktor Kovačić.

Nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, žiri je dodijelio Nikoli Fabijaniću i Juri Glasnoviću.

“Dobili smo nagradu za obiteljsku kuću Nodi u Ivanić gradu, jednog našeg prijatelja investitora koji nas je angažirao prije par godina i evo ta kuća je konačno završena u ovom slučaju i nagrađena, tako da super.”, ističe Jure Glasnović, dobitnik nagrade Drago Galić.

Nikola Fabijanić, također dobitnik nagrade Drago Galić izjavio je: “Mislim da je žiri prepoznao da je, prepoznao je jasnoću ideje i neku kvalitetu prostora koja se odvila oko tog vrta koji smo ostvarili kao životni prostor u prizemlju da je to to.”.

Nagrada Bernardo Bernardi dodjeljuje se za najuspješnije oblikovanje i unutarnje uređenje, a ove je godine dodijeljena Vanji Ilić za projekt vinogradarske zbirke muzeja općine Jelsa u Pitvama na otoku Hvaru.

“Ova nagrada puno znači jer je to strukovna nagrada koju dodjeljuje udruženje hrvatskih arhitekata, tako da je to stvarno jedno veliko priznanje i jako mi je drago zbog toga, a projekt je bio vrlo zahtjevan, trajao je godinama, bili su vrlo strogi konzervatorski uvjeti, kuća je bila u dosta lošem stanju, dakle tu je bila i rekonstrukcija i stalni postav, vrlo zanimljiva i zahtjevna građa.” navodi Vanja Ilić, dobitnica nagrade Bernardo Bernardi.

Nagradu Neven Šegvić dobila je Dubravka Kisić za monografiju posvećenu Milovanu Kovačeviću. Istovremeno je otvorena i godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata.

“Kroz ovih zadnjih nekoliko mjeseci od veljače, ožujka smo išli prema organizaciji izložbe koja je koncipirana u dva dijela, jedna dio je ovdje u odjelu za namještaj gdje su izloženi svi radovi predani na valorizacije dok je dolje na trijemu u jednom segmentu izloga izložba posvećena dobitniku godišnje nagrade za životno djelo prof. Đuri Mirkoviću, a na samim stupovima, arkadama su ovaj nominirani i informacije o nominiranima.”, izjavila je Mia Roth Čerina.

Izložba je cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije prošle godine i prikazuje visoku razinu kreativnosti domaćih arhitekata.

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice