Arhitekti i arhitektonski projekti
Mislav Salitrežić: Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Od dječjih snova do projektiranja stadiona
Nogometni klub Osijek u novoj je sezoni dobio najmoderniji stadion u Hrvatskoj – Opus Arenu.
Projekt vrijedan višegodišnjeg truda i planiranja projekt je mladog arhitekta Mislava Salitrežić, koji se prisjeća kako je od dječjih igara s Lego kockicama došao do dizajniranja jednog od najimpresivnijih sportskih objekata u regiji.
Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Mislav Salitrežić odmalena je pokazivao sklonost prema građenju i oblikovanju prostora. Odrastao je uz oca građevinskog inženjera, a ljubav prema arhitekturi razvijala se postupno.
“Uvijek sam govorio da ću biti ono što je tata. Nisam znao razliku između arhitekta i građevinca, ali kada sam shvatio da arhitekt odlučuje o izgledu građevina koje oblikuju gradove, sve mi je postalo jasno.”
Iako su mu u djetinjstvu snovi lutali od pilota do inženjera, odluka o arhitekturi pala je rano. Danas ne može zamisliti da radi bilo što drugo.
Od prvog nacrta do stadiona, koji su bili prvi projekti koje si radio?
Put prema velikim projektima započeo je – malim koracima.
“Prvi zadatak bio mi je nacrtati WC u robnoj kući IKEA. Pomislio sam, netko će to pregledati, ali rekli su mi – moraš to sam riješiti.”
Izazov za izazovom, iskustvo se brzo gomilalo. Rad na industrijskim i trgovačkim objektima proširio je vidike, ali arhitektura je uvijek ostala cilj.
“S vremenom smo se u firmi pokušali više usmjeriti na arhitekturu. To je dug proces, ali s vremenom se otvaraju prave prilike.”
Najveća prilika došla je u obliku projektiranja osječkog stadiona – zadatak koji je preoblikovao njegovu karijeru.
Kako je nastala Opus Arena?
Projekt stadiona trajao je čak pet godina. Prvotna ideja bila je gradnja manjeg stadiona s jednom tribinom, no kako su rasle ambicije, rastao je i projekt.
“U početku je bilo puno sastanaka i uvjeravanja. Investitori su željeli nešto skromnije, ali ubrzo se javila ideja da Osijek zaslužuje pravi nogometni stadion. I onda – krenuli smo.”
Opus Arena prvi je nogometni stadion u Hrvatskoj izgrađen u posljednjih 50 godina. Smješten uz rijeku Dravu, u srcu Slavonije, danas je ponos grada i regije.
Inspiracija iza dizajna
Za dizajn ovakvog objekta, trebalo je puno istraživanja. Salitrežić i njegov tim proučili su stotine sličnih stadiona u Europi i svijetu.
“Čitali smo i komentare navijača – što im smeta, što vole, kakva iskustva žele na stadionu. Svaka sitnica može utjecati na percepciju arhitekture.”
Opus Arena ima engleski tip stadiona, što znači da su tribine blizu travnjaka, bez atletskih staza. To omogućuje bolju atmosferu i intenzivniji doživljaj utakmica.
“Htjeli smo da stadion ne izgleda masivno i teško, već lagano i moderno. Zato dominira bijela boja, a prozirna fasada reflektira zalazak sunca, stvarajući posebne efekte.”
Što te inspiriralo, zašto uopće Arena izgleda tako kako izgleda?
“Ne mogu sad reći da sam povukao jedan potez rukom kao što je Sydney opera ili Eiffelov toranj, uvijek kažu da se vrhunska arhitektura može nacrtat potez jednom rukom. Ovdje smo puno truda, puno je stvari, puno varijabli da bi se dobio konačni proizvod jer specifičnost kod stadiona i zašto mi je to drag projekt, jer on je dijelom infrastruktura
Inspiracija je više došla iz puno sitnih varijabli koje utječu na kako će nešto izgledat, gdje se nalazi, kakve su boje u tom prostoru, to zelenilo, nismo htjeli nešto tamno, nego da bude nešto svijetlo ili lagano. Zato je njegova primarna boja je bijela, bijeli stupovi, bijeli krov, bijela fasadna, polu providna ovojnica koja se u sumrak reflektira zalazak sunca pa se tu pojavljuju
neke nove boje.
Osjećaj kada vidiš vlastiti stadion
Nakon godina planiranja i rada, došao je trenutak kada je stadion postao stvarnost.
“Dok ne vidimo prvi bager, mi arhitekti ne vjerujemo da će se nešto zaista izgraditi.”
Kada je Opus Arena konačno završena, osjećaj je bio neponovljiv.
Što je sljedeće?
Nakon Opus Arene, Salitrežić nije imao puno odmora. Prvo je uslijedio projekt obiteljske kuće, a zatim logistički distributivni centar.
No, sada radi na još jednom stadionu – rekonstrukciji Kranjčevićeve u Zagrebu.
“Lakše je sada kada imamo iskustvo. No, osjećam još veću odgovornost – ipak je to Zagreb, drugačije okruženje.”
Osječka tvrtka Sirrah projekt, u kojoj Salitrežić danas djeluje, preuzela je izradu glavnog i izvedbenog projekta rekonstrukcije NK Zagreb stadiona u Kranjčevićevoj.
Kada je riječ o budućim projektima, ne voli pričati o snovima – radije ih naziva planovima.
“Netko može reći da su to snovi, ali ako ih postaviš kao cilj, možda im se i približiš.”, zaključio je Mislav Salitrežić.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
