Događanja
Dodijeljene godišnje nagrade UHA-e – otvorena izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata
S tradicijom duljom od 60 godina, ova izložba pruža jedinstven i cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije u prethodnoj godini. Radove Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2023. godini valorizirao je stručni žiri arhitektica i arhitekata u sastavu: Vjekoslav Gašparović (predsjednik), Ana Boljar, Vedad Islambegović, Jani Mardešić, Iva Martinis, Marin Mikelić, Helena Paver Njirić, Tomislav Soldo i Ana Šverko.
Žiri je donio odluku o laureatu Nagrade „Viktor Kovačić“ za životno djelo, koja je pripala arhitektu Đuri Mirkoviću. Stručni žiri koji je valorizirao ovogodišnje radove prijavljene na Godišnju izložbu nominirao je radove u svim kategorijama za godišnje nagrade „Viktor Kovačić“, „Bernardo Bernardi“, „Drago Galić“ i „Neven Šegvić“, koji predstavljaju kreativni, etički i estetski iskorak prema željenom usmjerenju strukovnog djelovanja unutar godišnje arhitektonske produkcije. Birani su projekti koji su pažljivi prema prostornom i idejnom kontekstu, ekološki osjetljivi, financijski racionalni, a pritom projektantski originalni, jasni, suptilni, progresivni. U odabiru pak nagrada u svakoj od pojedinih kategorija vrednovani su projekti koji su najsveobuhvatnije odgovorili arhitektonskim jezikom na projektantski zadatak, neovisno o temi i mjerilu, odnosno rad u kategoriji “Neven Šegvić” koji je iznimno pridonio historiografiji i teoriji discipline.
DOBITNICI NAGRADA ZA 2023. GODINU:
NAGRADA VIKTOR KOVAČIĆ za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2023. godinu:
Hotel Zonar Zagreb / autori: LEA PELIVAN I TOMA PLEJIĆ, STUDIO UP
Hotel Panorama, izvorno Omladinski hotel Sport arhitekta Slavka Jelineka, od 1968. godine dominira dinamičnim trešnjevačkim susjedstvom. Mijenjan i dograđivan u više navrata, u svojoj recentnoj reinkarnaciji kao hotel Zonar Zagreb probuđen je iz letargije i dramatično transformiran u novi, vibrantni gradski reper.
Pažljivo čitajući povijesni i prostorni kontekst, autori uklanjaju nataložene slojeve do izvornih Jelinekovih postavki koje reafirmiraju, reinterpretiraju i suvereno ugrađuju u novi koncept. Već od ulaznog trijema nižu se i izmjenjuju kadrovi, sekvence i različiti ambijenti superjavnog prizemlja koji se nastavljaju u polivalentne prostore mezanina. Svjetleće plohe, pulsirajući ekrani, poluprozirne opne, refleksije i teksture grade utopijsku atmosferu unutrašnjosti, kao potpuno projektirano iskustvo s odmakom od poznatih obrazaca turizma.
Panoramski pogled na grad je glavni motiv organizacije različitih tipova soba; od „paviljona“ za spavanje u prozoru, kade uz prozor ili radne plohe duž prozora, nižu se specifična rješenja kao odjeci lođe iz izvornog projekta. Soba je svojevrsna kapsula unutar kapsule, mikroarhitektura umetnuta u zatečeni okvir koja putem različite materijalizacije (svijetlo, tamno, drveno, reflektivno…) i male, ali vješte varijacije u tlocrtu i presjeku ostvaruje paletu neočekivano raznolikih dojmova i atmosfera.
Ponovno aktiviranje krova nakon 50 godina, s javno dostupnim bazenom i terasom, nesebičan je doprinos gradu i građanima te jasan iskaz autorskog stava o nužno aktivnoj ulozi hotela u životu grada. I upravo ta optimistična ambicija ove ostvarene utopije ohrabruje i svjedoči da arhitektura unatoč svim ograničenjima i unutar turističke sfere može (i mora) ispunjavati svoju društvenu i gradotvornu ulogu.
(autor obrazloženja: Marin Mikelić)
NAGRADA DRAGO GALIĆ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2023. godinu:
Kuća Nodi / autori: NIKOLA FABIJANIĆ I JURE GLASINOVIĆ
U procjep rubnih uvjeta nevelike parcele u Ivanić-Gradu – pruge, postojeće kuće i susjedne izgradnje, utisnuta je izdužena adicija kuće za oca i kćer. Postavljanjem uza sjeverni rub čestice arhitekti izlažu novu prizemnicu južnom osunčanju i rekreiraju iščezlu tipologiju kompaktnog dvorišta uokvirenog stanovanjem, radom i susjedima.
Ulaskom kroz ostakljeni zabat ukazuje se ideja kuće, artikulirana u poprečnom presjeku malih dimenzija i velike heterogenosti. Tripartitnom podjelom raščlanjuje se na zidani potez služećih sadržaja prema susjedu ostakljeni niz dnevnih prostora u središnjoj osi, trijem prema vrtu. Gradacija od čvrstog i tamnog prema levitirajućem i otvorenom dodatno je naglašena tvarnošću gradbenih elemenata. Servisi, stiješnjeni na minimalne utilitarne dimenzije između dvaju usporednih zidova i betonske kape, ustupaju svoju visinu sjevernoj orijentaciji kuće i poprečnom provjetravanju. Postaju oslonac mjernoj skali krovnih drvenih nosača koji, iako dilatirani od oplošja, drže na okupu staklenom cezurom odvojene zidnu i krovnu plohu, baš kao što to čini i klupa, koja poput drvenog klina povezuje podnu plohu kuće i trijema s fiksnim ostakljenjem pročelja. Dva drvena elementa koja ne dopuštaju kući da se „razleti“ evociraju dojam što nas vraća na misao o kući kao skloništu, minimalno zaštićenom od vanjskih utjecaja. Umnažanjem presjeka stvara se iluzija da kući nema kraja; pred nama se rastvara dom koji ne umanjuje svojeg stanara.
Prostorno, taktilno i ambijentalno bogatstvo ove male kuće stoji nasuprot svim tržišnim postulatima stanogradnje, kao podsjetnik da se kvaliteta arhitekture stanovanja ne iskazuje brojkom izgrađenih kvadrata ili utrošenih sredstava te da može i treba (ponovno) biti dostupna svima.
(autorica obrazloženja: Ana Boljar)
NAGRADA BERNARDO BERNARDI za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2023. godinu:
Vinogradarska zbirka Pitve / autorica: VANJA ILIĆ
Vinogradarska zbirka muzeja općine Jelsa u hvarskom selu Pitve ušla je u zgradu nekadašnje škole podignute početkom 20. stoljeća, dimenzionirane po mjeri malog mjesta u unutrašnjosti otoka. Prenamijenjena za muzejsku funkciju, a zatim 2012. godine oštećena u požaru, kuća je nakon obnove trebala preuzeti višestruku ulogu: stalnog postava zbirke, izložbenog prostora, prostora za prezentaciju vina i enološku edukaciju te društvenog prostora za lokalnu zajednicu, a sve to u sklopu strogo postavljenih konzervatorskih zahtjeva.
Tako slojevit program mogao se bez napora pretočiti u kuću samo projektom koji podržava varijabilnost prostora u vremenu njegovim izmjeničnim kodiranjem i dekodiranjem. Stalni izložbeni postav i popratne namjene organiziraju se unutar postojećeg volumena putem unesenoga posve suvremenog i neovisnog prostornog elementa u obzirnom dijalogu sa zatečenom ovojnicom, koju dodiruje tek na mjestu gdje je to potrebno da je dodatno učvrsti.
Reinterpretativna dimenzija interijera gradi se u odnosu konstanti i mijena. Izložbeni element na katu i galeriji tvori niše za izlaganje s uporabnim artefaktima i isječcima zemlje čija se ljepota ističe u gotovo apstrahiranim, pomno kontroliranim kompozicijama, dok su opisi i objašnjenja smješteni izvan niša, u slobodnom prostoru koji teče između sekvenci režiranoga muzejskog postava i otkriva raskošne vizure prema agrarnom pejzažu. Dvorana u prizemlju, pak, zahvaljujući sustavu preklopnih panela, ostvaruje stupnjevan odnos s okolišem – od potpune zatvorenosti do integracije.
Tu je ekspresija interijera postignuta ukazivanjem na ljepotu korisnoga i „običnoga” projektiranjem polivalentne „mašine za procesuiranje” programa, lišene svake suvišnosti, koja oplemenjuje mjesto i lokalnu zajednicu, koliko i razmišljanja o suvremenom interijeru.
(autorica obrazloženja: Ana Šverko)
NAGRADA NEVEN ŠEGVIĆ za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2023. godinu:
Knjiga „Arhitekt Milovan Kovačević – pobornik internacionalnog modernizma“ / Autorica: DUBRAVKA KISIĆ
Monografija posvećena arhitektu Milovanu Kovačeviću (1905. – 1946.) mnogo je više od višegodišnjeg istraživanja opusa arhitekta čiji je osobni fond pohranjen u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, nego je, kako piše jedna od recenzentica knjige, dr. sc. Snješka Knežević: „…osobita vrijednost rukopisa što autorica podjednaku važnost pridaje prikazu konteksta u kojem se Kovačević javlja, školuje, formira i stječe svoj identitet – ljudski i etički, profesionalni i svjetonazorski…“
I zaista, nemoguće je razumjeti opus ovog arhitekta, djelatnog u razdoblju u kojemu se spektar arhitektonskog modernizma koncentrira u internacionalni stil vođen funkcionalističkom etikom i estetikom, izdvojeno od njegova obrazovanja, antifašističkog djelovanja i borbe za integraciju arhitektonskih načela u koja je vjerovao u novi, socijalistički društveni poredak, na iznimno teškom životnom putu.
Naslovi i podnaslovi tematskih poglavlja jasno ukazuju na sistematizaciju rezultata istraživanja u prisnom odnosu slike i riječi: Povijest jedne borbe – Biografija / Koprivnica 1905. – Zagreb 1946.; Modernitet u pluralu / Formativno razdoblje 1921. – 1929.; Utjecaj ništa ne stvara – on budi / Profiliranje arhitektonskog opusa 1930. – 1940.; Život po mjeri ratnog vremena / Zagreb – Oslobođeni teritorij – Zagreb: 1941. – 1946.
Kovačević pripada generaciji arhitekata o kojoj i dalje znamo premalo. O povijesti hrvatske arhitekture općenito nije moguće govoriti bez izvlačenja znanstvenih biografija njezinih protagonista izvan šturih pasusa ili pak iz potpunog zaborava, zbog čega vrijednost ove knjige nadilazi značaj monografske obrade jednog arhitekta. Doprinos je to portretu epohe i historiografiji discipline koja čini temelj za razumijevanje suvremene arhitekture i odnos prema baštinjenom prostoru.
(autorica obrazloženja: Ana Šverko)
NAGRADA VIKTOR KOVAČIĆ za životno djelo za 2023. godinu:
Dobitnik: ĐURKO MIRKOVIĆ
Arhitektura Đure Mirkovića obilježena je istraživanjem odnosa graditeljske tehnologije i arhitektonskog oblikovanja, a promišljanje društvene uloge arhitekture u okvirima pažljivog planiranja prostora te sustavne proizvodnje i predaje znanja najsnažniji je trag ostavilo u razvoju zgrada kolektivnog stanovanja i društvenog standarda projektiranih i izvedenih u montažnim sustavima panelne prefabrikacije i kliznih, velikoformatnih i prostornih oplata.
Đuro Mirković rođen je 1937. u Splitu, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1959., bio je projektant i voditelj u projektnim biroima Jugomonta (1959. – 1969.) i Industrogradnje (1969. – 1982.), a od 1982. i stalni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je honorarno predavao još od 1966. godine. Doktorirao je 1981. temom „Tehnološki uvjeti arhitektonskom projektiranju“. Autor je, između ostaloga, stambenih tornjeva u Utrini (1970., 1974.) i Travnom (s N. Postružnik, 1975.), stambeno-poslovnog „Bloka 6“ poznatijeg kao „Mamutica“ (s N. Postružnik, 1976.) i stambeno-poslovnog „Blok 2“ u Središću (1979.), stambeno-poslovnih „Blokova B1 u B1“ u Voltinom naselju (s H. Paljan i T. Petrinjakom, 1976.), stambenih osmerokatnica u Karlovcu (s T. Petrinjakom, 1978.), stambenog tornja s vodospremom u Velikoj Gorici (1974.). Od zgrada društvenog standarda ističu se aneks bolnice za reumatske bolesti u Stubičkim Toplicama (s J. Gornik, 1973.) i Dom umirovljenika u Sopotu (s T. Petrinjakom, 1976.), za koji mu je dodijeljena Nagrada „Viktor Kovačić“.
Njegovi projekti su, baš kao i tehnologije s kojima je radio, sistemski umreženi u društvene, političke, gospodarske i strukovne tokove svoga vremena, pa danas djeluju jednako udaljeno od suvremene proizvodnje kao i društvo u kojem su nastali. Međutim, njegovo je djelo vrijedan repozitorij znanja koje bi moglo ponuditi mnogo uvjerljivije odgovore na stambene i okolišne krize današnjice od onih s kojima trenutačno raspolažemo.
Arhitektura i dizajn
Celje kao model: Kako gradovi rastu kroz dijalog struke, uprave i građana
Što europski gradovi mogu naučiti od Celja?
Na javnoj tribini u Uraniji, prostoru kreacije u Zagrebu, 2.7.2026. otvorena je rasprava o tome kako se suvremeni europski gradovi nose sa sve složenijom birokracijom, klimatskim izazovima i potrebom da građani stvarno sudjeluju u odlukama koje oblikuju njihov prostor. Povod susretu bio je međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj za novi Putnički centar Celje, na kojem je pobijedio hrvatski studio ARGU. No razgovor se, kako je istaknuo arhitekt Marko Gusić, nije zadržao na pobjedničkom rješenju, već se otvorio prema procesu koji svakom takvom projektu prethodi. Tribinu je vodio Marko Gusić, a u razgovoru su sudjelovali gradonačelnik Celja Matija Kovač i arhitektica Monika Tominšek, voditeljica Ureda za razvoj, projekte i gospodarstvo grada Celja.
Celje – vizija grada koja nastaje kroz dijalog
Celje je treći po veličini grad u Sloveniji, s oko 50 000 stanovnika, znatno manji od Zagreba, ali suočen sa sličnim strukturnim problemima: naslijeđenom urbanističkom mrežom, birokracijom koja usporava velike zahvate i potrebom da se javni prostor prilagodi današnjim, a ne jučerašnjim potrebama građana. Upravo ta usporedivost izazova, unatoč razlici u veličini, čini celjski model zanimljivim i za hrvatsku publiku.
Ono što Celje čini zanimljivim primjerom nije jedan pojedinačni projekt, nego pristup upravljanju gradom koji se gradi godinama, kroz kontinuiran dijalog sa strukom i građanima, dugoročno planiranje i otvorene arhitektonske natječaje. Umjesto da se veliki potezi provode odozgo, bez konzultacija, celjski model počiva na ideji da urbanizam, promet, javni prostor, kultura i gospodarstvo treba promatrati kao jedinstven sustav, a ne kao odvojene resore koji se rješavaju pojedinačno.
Upravo je ta cjelovitost razlog zašto je vizija Celja postala tema regionalnog interesa. Grad se suočava s izazovima sličnim onima u Zagrebu i drugim srednjoeuropskim gradovima, ali je pronašao način da ih pretvori u konkretne projekte, čak i kada širi urbanistički okvir nije potpuno definiran. Slični izazovi, od gužvi u prometu do nedostupnog stanovanja, detaljno su opisani i u našem tekstu Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: evo kako ćemo živjeti u budućnosti, gdje se pokazuje da rješenja poput grada od 15 minuta ili superblokova nisu futuristička fantazija, nego modeli koji se već testiraju diljem Europe, a dijelovi Zagreba, poput Trnskog, Sigeta i Travnog, po tom principu funkcioniraju već desetljećima.
Gradonačelnik Matija Kovač o tome je otvoreno rekao:
„Cijeli sustav urbanističkog planiranja opterećen je birokracijom i vrlo je teško pokrenuti stvari bez ovakvog pristupa. Čak i za najbolje stručnjake prepreke su toliko velike da danas više gotovo ne možemo maštati o velikim vizijama kroz urbanizam. Ali možemo ih ostvarivati kroz konkretne projektne vizije, i to je za nas bio najveći iskorak.
Naš grad već 18 godina nema usvojen generalni urbanistički plan. Ipak, u posljednje četiri godine promijenili smo tim i pristup, ali rezultati još nisu u potpunosti onakvi kakve smo očekivali u području urbanizma.
Zato moramo primijeniti drugačije pristupe – promjene moraju biti i ekonomske prirode, ne samo društvene.“
Ova iskrenost, rijetka na ovakvim javnim nastupima, dobro ilustrira zašto se o Celju govori kao o modelu vrijednom pažnje. Grad ne skriva svoje strukturne probleme, nego ih otvoreno stavlja na stol kao polazište za razgovor o rješenjima.
Urania: prostor koji je vratio kulturu u kvart
Tribina se održala u Uraniji – prostoru kreacije, smještenom na Trgu Eugena Kvaternika u Zagrebu, u zgradi nekadašnjeg kina Partizan, kasnije Urania. Prostor su preuredili i u njega se uselili arhitekti studija 3LHD, koji su od četiri izvorna volumena zgrade sačuvali tri: ulaznu zgradu, lobi i veliku dvoranu, dok je ulazni paviljon zamijenjen novim, staklenim.
Osim što je postala novi ured 3LHD-a, Urania je zamišljena i kao javni prostor otvoren široj publici, kroz izložbe, predavanja i razna događanja. Javne tribine u Uraniji, u sklopu koje je organizirana i tribina o Celju, koncipirana je kroz tri tematske cjeline: arhitekturu i dizajn, umjetnost i ekologiju te održivost i urbanizam. Osim toga, Urania je postala i novi dom Zagreb Film Festivala nakon što je grad ostao bez kina Europa, a prostor redovito ugošćuje i izložbe, predstave i multimedijalne performanse.
Takav prostor, koji spaja uredski rad arhitektonskog studija s otvorenim programom za javnost, sam po sebi je primjer teme o kojoj se na tribini raspravljalo: kako kulturni i kreativni sadržaj mogu oživjeti dio grada i ponovno ga učiniti mjestom okupljanja, slično kao što su nekadašnja kina nekad bila epicentri svojih kvartova.
3LHD: arhitektonski studio iza prostora i iza velikih projekata
Studio 3LHD, čiji je ured danas smješten upravo u Uraniji, jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih arhitektonskih ureda. Osim uređenja vlastitog prostora, studio stoji iza nekoliko velikih infrastrukturnih i urbanističkih projekata koji pokazuju širinu njihovog djelovanja, od javnih prostora do velikih mostova. Jedan od partnera studija, arhitekt Marko Dabrović, u podcastu Prostor otvoreno je progovorio o problemima nekontroliranog širenja gradova:
„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj.“
Ovakav stav, koji dolazi od arhitekta uključenog u velike projekte poput mosta preko Kaštelanskog zaljeva, gdje je 3LHD surađivao sa slovenskim projektantima na pobjedničkom natječajnom rješenju, pokazuje da se pitanja planiranog rasta gradova provlače kroz cijelu njihovu praksu, od malih uredskih prostora poput Uranije do velikih infrastrukturnih zahvata.
Zašto su ovakve tribine bitne
Javne tribine poput ove imaju vrijednost koja nadilazi samu temu natječaja ili konkretnog projekta. One otvaraju prostor za razgovor o procesima koji obično ostaju skriveni od javnosti, poput toga kako se formira projektni zadatak, tko donosi odluke o razvoju grada i kako se ti procesi mogu učiniti transparentnijima. Slična pitanja, u kontekstu urbane transformacije hrvatskih gradova, otvorio je i arhitekt i urbanist Alen Žunić u intervjuu o budućnosti gradova, gdje je naglasio kako urbanizam treba promatrati kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije, a ne isključivo kroz tehničke propise.
Osim toga, ovakvi formati potiču izravnu razmjenu između struke, uprave i publike. Pitanja iz publike, o utjecaju arhitektonske edukacije na upravljanje gradom ili o primjerima dobre prakse iz drugih gradova, pokazuju da građani žele razumjeti kontekst, a ne samo krajnji rezultat. Time se gradi povjerenje i osnažuje osjećaj da odluke o gradu nisu donesene izolirano, već kroz dijalog koji uključuje i one na koje te odluke izravno utječu.
Arhitektonski natječaji kao alat participacije
Vizija Celja oslanja se dobrim dijelom na otvorene arhitektonske natječaje, a slična praksa sve je prisutnija i u Hrvatskoj. Slično je pristupljeno i u Malinskoj, gdje je javni urbanističko-arhitektonski natječaj za uređenje Obalnog pojasa raspisan još 2015. godine, s ciljem da se veći zahvat u javnom prostoru planski uklopi u okoliš, a ne provodi fragmentirano.
Natječaji ove vrste otvaraju prostor i za javni uvid u proces, kao što je bio slučaj s izložbom natječajnih radova za Osnovnu školu Dubrava – centar, gdje su građani mogli razgledati sva nagrađena rješenja prije nego što je odabran konačni projekt.
Rasprava o participaciji građana ne odnosi se samo na velike infrastrukturne ili urbanističke zahvate.
Tribina u Uraniji, u prostoru koji sam po sebi predstavlja primjer oživljavanja javnog prostora, pokazala je da se kvalitetan grad ne stvara pojedinačnim intervencijama, nego dosljednim i promišljenim procesom u kojem struka, uprava i građani sudjeluju zajedno.
Vizija Celja, unatoč vlastitim birokratskim preprekama koje je gradonačelnik Kovač otvoreno priznao, pokazuje da je moguće graditi grad kroz konkretne projekte čak i kad širi plan nedostaje.
Foto: Jure Živković
Događanja
SCCGF ZAGREB 2026
Domaći i međunarodni stručnjaci koji su predstavili najnovije trendove, istraživanja i inovacije u području suvremenih ostakljenih pročelja.
28.05.2026. u Hotelu Pullman, City Island, Buzin, Zagreb održana je, treća po redu, međunarodna znanstvena konferencija o suvremenim ostakljenim pročeljima: „International Scientific Conference on Contemporary Glass Facades – Zagreb 2026“ u organizaciji Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i tvrtke „KFK“, d.o.o.. Konferencija predstavlja nastavak uspješne suradnje znanstvene institucije i tvrtke iz gospodarskog sektora.
Cilj konferencije je bio okupiti stručnjake iz znanstvenog, istraživačkog i gospodarskog sektora u svrhu predstavljanja novosti iz svijeta graditeljstva, arhitekture, tehnologije, dizajna, konstrukcija, energetske učinkovitosti i budućnosti ostakljenih pročelja. Arhitekti, inženjeri, dizajneri, gospodarstvenici i znanstvenici razmijenili su iskustva i ideje u području tema konferencije.
Konferencija je obuhvatila širok spektar tema vezanih uz suvremena ostakljena pročelja, uključujući projektiranje i analizu staklenih ovojnica zgrada, tehnološke inovacije i konstrukcijska rješenja, energetsku učinkovitost i održivost te buduće trendove i mogućnosti razvoja u ovom području. Posebna pozornost posvećena je novim istraživanjima, razvoju naprednih modela i alata te primjeni inovativnih pristupa u arhitekturi, građevinarstvu i inženjerstvu.
Među temama našla su se pitanja oblikovanja visokih poslovnih zgrada, dvostrukih fasadnih ovojnica, optimizacije geometrije pročelja, utjecaja klimatskih uvjeta na staklene sustave, razvoja izolacijskih i laminiranih stakala, kao i rješenja usmjerenih na energetsku učinkovitost, kružno gospodarstvo i zelenu arhitekturu. Dodatno, raspravljalo se o integraciji staklenih pročelja u obnovu zaštićene kulturne baštine te njihovoj ulozi u suvremenim urbanim sredinama
U prvom djelu konferencije tvrtke iz gospodarskog sektora predstavile su istraživanja i novosti u području ostakljenih pročelja.Tvrtke KFK, d.o.o., Hydro Building Systems Croatia, d.o.o., Alukönigstahl d.o.o. i AGC Fineo predstavili su inovacije i trendove na tržištu u području proizvodnje i izrade ostakljenih pročelja i prateće opreme.
U drugom su dijelu znanstvenici iz različitih zemalja predstavili širok spektar tema vezanih uz ostakljena pročelja. U sklopu Konferencije objavljen je i Zbornik međunarodno recenziranih znanstvenih radova. Program Konferencije, Zbornik i fotografije te ostale informacije nalaze se na web stranici konferencije.
