Arhitektura i dizajn
Rok Žnidaršić otkrio tajnu projektiranja javnih prostora
On je nagrađivani slovenski arhitekt koji je nedavno imao izložbu u Zagrebu. Rok Žnidaršić sjeo je pred naše kamere i odgovorio nam na nekoliko pitanja.
Kao svježe diplomirani arhitekt, Rok Žnidaršić, dobio je Plečnikovu nagradu za tezu studentskog rada, da bi kasnije s arhitektom Kobeom podijelio tu najznačajniju nagradu slovenske arhitekture za projekt Lutkarskog kazališta u Mariboru.

Nagrađivani slovenski arhitekt: Puno sam naučio od starijih
Arhitekt i docent na ljubljanskom arhitektonskom fakultetu na ovogodišnjim je Danima Orisa govorio o projektu adaptacije kartuzijanske crkve u Žičkoj kartuziji. I upravo na tom primjeru pokazao kako treba cijeniti starenje, kako kod kuća tako i kod ljudi.

„Sada su samo mladi ljudi nešto što vrijedi, ali ja, moja priča je da sam kao klinac mnoge stvari razumio zbog starih ljudi jer sam mnogo vremena proživio s njima, uz šetnju, uz šetnju i uz rad i to mislim da je nešto što se trebamo opet naučiti“, kazao je za Dom na kvadrat.
Rok Žnidaršić projektirao je puno javnih prostora
U dosadašnjoj je karijeri puno projektirao javne prostore. Za njih je, kaže, najvažnije da se ljudi, koristeći ih, dobro osjećaju. „Jer javni prostor je nešto što nam se zdi da je oduvijek i da će trajati, ali to nije istina. Istina je da će postojati onaj prostor kojeg ćemo sačuvati i kojeg ćemo istrgat kapitalu. To je bitno jer ovaj prostor je prostor za sve, ne prostor za one koji traže novac, nego za sve i to je bitno, najbitnije, ja mislim“, objasnio je Žnidaršić.
Jer, kad se projektira javni prostor, kaže, najveći je problem u tome da se ljudi plaše promjena. Imao je jedno takvo iskustvo još kao student, prije 21. godinu kada je pobijedio na javnom natječaju za uređenje umjetnog jezerca na rubovima Ljubljane.

„I našla se neka civilna inicijativa koja je za 6 godina blokirala projekt i onda poslije šest godina se ovaj projekt išao u izgradnju. Sada je to jedan, najbolje obljudenih javnih prostora u Ljubljani i ako bi danas htio napraviti neku promjenu, opet bi imao civilne inicijative“, kazao je nagrađivani slovenski arhitekt.
Tajna uređenja takvih prostora je u tome da se koriste na suvremen način i zato je važno da su fleksibilni, otvoreni, prolazni i dostupni svima.
Izložba Međuprostor i Međuvrijeme i u Zagrebu
Žnidaršićeva izložba Međuprostor i Međuvrijeme koja je iz Ljubljane došla u Zagreb, bila je dostupna svima. Arhitekt kaže da je to bio korona projekt njegova biroa na kojem su predstavljena četiri u potpunosti različita projekta – sportska dvorana, drvena obiteljska kuća u prirodnom krajoliku, obnova seoskog gospodarstva u alpskom prostoru, te već spomenuta obnova ruševne crkve.
„Bitno nam je bilo da izložbu napravimo kao neki izazov u smislu toga da se pitamo kako se rastavlja arhitekturu i odlučili smo se da je možda najbolje da se ju rastavlja sa njezinom vlastitom medijem. To je arhitektura pomajšana, smanjena, arhitektura na isto mjerilo“, objasnio je.

Svi su modeli rađeni u mjerilu 1:25 i od istog su materijala tako da se mogu uspoređivati.
A kad smo već kod materijala, odabir kvalitetnog, u današnjoj je arhitekturi vrlo bitan, pogotovo kad je riječ o sustavima fasada. One čine odijelo arhitektonskog djela i važno je da kod njihova odabira postoji velika mogućnost izbora. Različite teksture, u kombinaciji s originalnim efektima dostupne u mnogim bojama. Jer u tvrtki STO grade svjesno. Uz to, omogućili su produkciju razgovora s nagrađivanim slovenskim arhitektom.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
You must be logged in to post a comment Login