Vrt
Deset najrjeđih cvjetova na svijetu
Posebni životni uvjeti, nekontrolirano ubiranje i klimatske promjene neki su od razloga zašto o pojedinim biljnim vrstama možemo samo čitati u medijima, ili ih vidjeti u nekom od poznatih botaničkih vrtova. U nastavku donosimo listu deset najrjeđih biljaka na svijetu.
Rijetke biljke skrivene su u različitim dijelovima svijeta, a njihovo cvjetanje većina ljudi nikada neće vidjeti. Ako ipak budete u prilici da ih vidite, zastanite i uživajte!
10. ŽADOVA LOZA (Strongylodon macrobotrys)
Žadova loza pripada porodici grahorica, a raste u tropskim kišnim šumama na Filipinima. Biljku krase kandžasti cvjetovi čija boja varira od plavo-zelene do mint zelene, a koji rastu u grozdu koji može narasti i do 3 metra. Biljku je vrlo teško uzgojiti, a zbog uništavanja njenog prirodnog okoliša i smanjenja jedinki koje prirodno oprašuju biljku, žadova ili smaragdna loza ubraja se među ugrožene biljne vrste.
9. CVIJET – STRVINA (Rafflesia arnoldii)
Prirodno stanište jednog od najrjeđih i ujedno najvećih cvjetova na svijetu, Rafflesia arnoldii, indonezijske su tropske kišne šume. Ovaj parazitski cvijet bez stabiljke i korijena naraste i do metar u širinu, a biljka je ovisna o specifičnoj vrsti loze zvanoj Tetrastigma na kojoj raste i iz koje crpi hranjive tvari. Rafflesia arnoldii specifična je i po tome što u vrijeme cvatnje ispušta neugodni miris truleži kojim privlači određene vrste muha i buba koje oprašuju cvijet. Cvijet će uvenuti već tjedan dana nakon što procvjeta.
8. GIBRALTARSKI KLINČIĆ (Silene Tomentosa)
Za ovaj cvijet koji raste samo na visokim stijenama Gibraltara, do 1980-tih se vjerovalo kako je izumro, no lokalni botaničari dokazali su kako je nekoliko primjeraka preživjelo. Ipak, 1992. godine ovoj biljci gube se svi tragovi, da bi dvije godine kasnije jedan planinar pronašao primjerak Silene tomentosa na nepristupačnoj litici na Gibraltaru. Taj je pronalazak ovu rijetku biljku vratio u život, koja se danas može pronaći u gibraltarskom botaničkom vrtu Almeda te kraljevskom botaničkom vrtu Kew u Londonu.
7. PAPIGIN KLJUN (Lotus berthelotii)
Predivni narančasti cvijet poznat i pod imenom “Papigin kljun” još je davne 1884. godine smatran iznimno rijetkim. Vjeruje se kako ovaj endemski cvijet potječe s Kanarskih otoka, gdje ga je nekoć oprašivala ptica koja je u međuvremenu izumrla. Od tada se provode eksperimenti kojima se pokušava doći do novog prirodnog oprašivača kako bi cvijet opet rastao u divljini, no za sada nema pozitivnih rezultata.
6. ČOKOLADNI KOZMOS (Cosmos atrosanguineus)
Ovaj cvijet tamno-crvenih do kestenjasto-smeđih cvjetova potječe iz Meksika no nažalost posljednjih stotinu godina smatra se kako je Čokoladni kozmos u potpunosti izumro u divljini. Biljka danas preživljava kao neplodan klon koji je stvoren vegetativnim razmnožavanjem 1902. godine. Cvijet ima blagi miris čokolade, koji je nešto intenzivniji tijekom ljetnih mjeseci.
5. TITAN ARUM (Amorphophallus titanum)
Osim što je vrlo rijedak, ovaj cvijet slovi i kao najsmrdljiviji cvijet na svijetu, čiji miris asocira na smrad raspadajuće strvine. Baš kao i Rafflesia arnoldii koja se našla na devetom mjestu naše liste, Titan arum također zovu cvijet-strvina. Biljka vuče korijene iz zapadne Sumatre, a u botaničkim vrtovima predstavlja pravu atrakciju i zbog veličine cvijeta koji u vrijeme cvatnje dosegne visinu i do 3 metra. Ženski cvjetovi cvjetaju jedan do dva dana prije muškog, čime je spriječeno njihovo samooprašivanje. Nakon što cvijet ocvate, iz podzemne lukovice naraste list koji dosegne i do 6 metara u visinu te 5 metara u širinu. Svake godine list strune, a na njegovom mjestu naraste novi. Kad lukovica pohrani dovoljno energije, postaje neaktivna iduća 4 mjeseca, nakon čege se cijeli proces ponavlja.
4.KOKI’O (Kokia cookei)
Ova endemska vrsta drveta prekrasnih jarko crvenih cvjetova potječe s havajskih otoka. Drvo Kokai cookei otkriveno je 1860. godine kada su pronađena samo tri primjerka. Drvo se vrlo teško razmnožava, što je uzrokovalo njegovo izumiranje 1950. godine. Ipak, dvadeset godina kasnije pronađen je jedini primjerak koji je 1978. godine stradao u požaru. Jedna grana drveta ostala je sačuvana te su cijepljenjem stvorene nove biljke. Danas brojimo 23 drveta Kokai cookei koja rastu diljem Havaja.
3. ŽUTA I LJUBIČASTA PAPUČICA (Cypripedium calceolus)
Ova iznimno rijetka vrsta divlje orhideje naziva žuta i ljubičasta papučica, može se pronaći na nekoliko lokacija diljem Europe. Jedini primjerak u Velikoj Britaniji tako raste na golf terenu koje je desetljećima pod policijskom zaštitom kako bi biljka ostala netaknuta. Pošto sjeme biljke ne pruža nikakve hranjive tvari, ona živi u simbiozi s posebnom vrstom gljivice dok se listovi dovoljno ne razviju i ne preuzmu tu ulogu.
2. EUROAZIJSKA DUH ORHIDEJA (Epipogium aphyllum)
Jedna od posebnosti euroazijske duh orhideje svakako su neobične i nepredvidljive lokacije na kojima raste, kao i činjenica da biljka ne sadrži klorofil. Cvijet nema listova, ne vrši fotosintezu te poput žute i ljubičaste papučice ne proizvodi vlastite hranjive tvari, već joj je za to potrebna specifična vrsta gljivica koje rastu u neposrednoj blizini korijena duh orhideje. Za razliku od žute i ljubičaste papučice, ova vrsta orhideje nikada ne razvije listove zbog čega je cijeli svoj vijek ovisna o simbioznom odnosu. Rijetku biljku teško je pronaći i zbog činjenice što godinama može rasti pod zemljom, a procvjeta jedino kada za to ima optimalne uvjete. Ovu vrstu valja razlikovati od američke duh orhideje, Dendrophylax lindenii.
1. CRVENA MIDDLEMIST KAMELIJA (Middlemist camellia)
Na svijetu postoje samo dva primjerka Middlemist kamelije od kojih se jedna biljka nalazi u vrtu u gradu Waitangi na novozelandskom otočju Catham, dok druga ukrašava Duke of Devonshire konzervatorij u zapadnom Londonu. Cvijet potječe iz Kine, a 1804. godine u Europu ga donosi vrtlar John Middlemist po kojem kamelija i dobiva ime. Iako naziv biljke sugerira drukčije, cvijet je jarko ružičaste boje, a svojom formom podsjeća na ružu.
Vrt
Jardin Majorelle – mali raj usred Marakeša
Ukoliko vas put odvede do Marakeša, svakako posijetite Jardin Majorelle, šetnja ovim vrtom skriven u srcu živopisnog grada iskustvo je koje ćete dugo pamtit.
Jardin Majorelle jedno je od najpoznatijih i najposjećenijih mjesta u Maroku — prava oaza mira i boja smještena usred vreve Marrakeša. Ovaj jedinstveni vrt čarobno povezuje umjetnost, botaniku i povijest, ostavljajući snažan dojam na svakog posjetitelja.
Planiranje vrta: Vrste vrtova, raspored biljaka i inspiracije za vaš vrt
Povijest i značaj
Jardin Majorelle stvorio je francuski umjetnik Jacques Majorelle (1886.–1962.), sin poznatog secesijskog majstora Louisa Majorellea. U Maroko je stigao oko 1917. godine radi oporavka od teške bolesti, a Marakeš ga je brzo osvojio svojom svjetlošću, bojama i živahnim uličnim životom. Nakon putovanja po Sjevernoj Africi i Mediteranu, odlučio se trajno nastaniti u tom gradu.
Majorelle je stekao ugled kao orijentalistički slikar, a posebno je ostao zapamćen po intenzivnoj nijansi kobaltno plave boje, danas poznatoj kao Majorelle plava (bleu Majorelle). Inspirirana lokalnom arhitekturom i tradicionalnom odjećom, ta je boja postala zaštitni znak vrta i njegovih građevina.
Godine 1923. kupio je zemljište na rubu palmine oaze u Marakešu i ondje izgradio kuću, a 1931. angažirao je arhitekta Paula Sinoira za projektiranje moderne vile. Tijekom narednih desetljeća postupno je širio imanje i oblikovao vrt koji je postao njegovo životno djelo. Zbog visokih troškova održavanja vrt je 1947. otvorio za javnost.
Nakon Majorelleove smrti i godina zapuštenosti, vrt su 1980-ih spasili Yves Saint Laurent i Pierre Bergé, koji su ga temeljito obnovili. Od tada Jardin Majorelle ponovno živi kao jedna od najvažnijih kulturnih i botaničkih znamenitosti Marakeša.
Botanički i arhitektonski dragulj
Jardin Majorelle prostire se na oko 9.000 m² i predstavlja labirint staza, vodenih površina i egzotičnih biljaka. U vrtu se mogu vidjeti kaktusi, palme, bambusi i brojna druga botanička bogatstva. Arhitektura vrta i Majorellova ateljea pokazuje utjecaje modernizma i Art Deco estetike, u kombinaciji s marokanskim elementima. Ono što Jardin Majorelle čini posebnim jest sklad između prirode i dizajna. U vrtu se nalazi više od 300 biljnih vrsta iz cijelog svijeta: kaktusi, palme, bambusi, bugenvilije i egzotično cvijeće stvaraju bogat i raznolik pejzaž. Voda, u obliku fontana i malih bazena, dodatno naglašava osjećaj svježine i smirenosti.
Snažni kontrasti boja – plava, žuta, zelena i terakota – pažljivo su uravnoteženi i vrtu daju gotovo slikarsku kompoziciju, što nije iznenađujuće s obzirom na Majorelleovu profesiju.
Japanski vrt u hrvatskom dvorištu: Dizajn Petre Novak
Kulturni značaj
Unutar kompleksa nalazi se i Berberski muzej, posvećen kulturi i tradiciji autohtonih naroda Maroka. Muzej pruža dublji uvid u povijest, nošnje, nakit i svakodnevni život Berbera, čime posjet vrtu dobiva dodatnu kulturnu dimenziju.
Jardin Majorelle bio je i važno mjesto inspiracije za Yvesa Saint Laurenta, koji je često isticao kako mu je Maroko, a posebno ovaj vrt, pomogao da u svom radu ponovno otkrije boje.
5 tropskih biljaka koje će pretvorit svaki prostor u zelenu oazu
Zašto posjetiti Jardin Majorelle
Posjet Jardin Majorelleu nije samo šetnja kroz lijepo uređen vrt – to je iskustvo koje budi osjetila. Mirisi biljaka, zvuk vode i vizualni sklad pružaju rijetku priliku za opuštanje u srcu živahnog grada. Bilo da ste ljubitelj prirode, umjetnosti ili jednostavno tražite predah od gradske gužve, ovaj vrt opravdava reputaciju malog raja usred Marakeša.
Jardin Majorelle podsjetnik je koliko pažljivo oblikovan prostor može imati snažan emocionalni učinak – i zašto neka mjesta ostaju u sjećanju dugo nakon što ih napustimo.
Bilje
Erica carnea, proljetna crnjuša – cvijet koji prkosi zimi
Erica carnea L., poznata i kao proljetna crnjuša, zimocvijet ili winter heath, zimzeleni je ukrasni grm iz porodice vrijesova (Ericaceae) koji prkosi tišini zime. Dok priroda još miruje pod hladnim nebom, ova skromna, ali izdržljiva biljka otvara svoje nježne zvonolike cvjetove i unosi prve tonove boje u ogoljeli krajolik. Cvatući od kasne zime do ranog proljeća, često i ispod snježnog pokrivača, proljetna crnjuša postaje simbol buđenja i nade. Njezina ljepota nije samo u cvijetu, već i u poruci – da život u prirodi nikada u potpunosti ne prestaje, čak ni u najhladnijim danima godine. Osim estetske vrijednosti, ova vrsta ima i ekološki značaj jer predstavlja jedan od rijetkih izvora nektara za rane oprašivače u hladnijem dijelu godine.
Biljke koje cvatu zimi: Savjeti za sadnju i odabir najljepših vrsta
Podrijetlo i stanište
Ova vrsta potječe iz planinskih i brdskih područja središnje, istočne i južne Europe, uključujući Alpe, Apenine, Karpate i Balkanski poluotok. Raste prirodno na travnjacima, rubovima šuma i stjenovitim padinama, od nizina pa do oko 2000 m nadmorske visine.
U prirodi proljetnu crnjušu često nalazimo u šumskim rubovima i svjetlijim šumskim svodovima, gdje uspijeva na različitim tlima — od pjeskovitih i glinenih do vapnenastih i neutralno do blago kiselih. Otporna je na niske temperature i može cvjetati čak i dok je tlo još pokriveno snijegom.
Mahonia media – zimska zvijezda u vašem vrtu
Izgled biljke
Erica carnea je nisko rastući, zimzeleni grm koji se širi po tlu. Tipično doseže visinu 10–50 cm, ponekad do 60 cm, a grane mogu biti polegnute ili malo uzdižuće. Listovi su sitni i igličasti, skupljeni po 3–4 u pršljenu, tamnozeleni i sjajni, što biljci daje gustu zimzelen izgled tijekom cijele godine. Cvjetovi su karakteristični — viseći, zvonasti, obično roze, crvenkasti, rijetko bijeli, skupljeni u male grozdaste cvatove duž izboja. Cvatu vrlo rano, često već od veljače do travnja, zato je biljka posebno cijenjena u vrtlarstvu za razdoblje kada malo što drugo cvjeta. Plod je mala kapsula koja sadrži sitne sjemenke, a cvjetovi su dvospolni i privlače oprašivače poput pčela kada je vrijeme dovoljno toplo.
Sadnja i njega u vrtu
Erica carnea je relativno nezahtjevna za uzgoj, ali dobro prosperira ako joj se osiguraju odgovarajući uvjeti. Voli dobro drenirano, neutralo do slabo kiselo tlo, koje ne treba biti prebogato hranjivim tvarima. Podnosi i blago alkalna tla i preferira sunčane do polusjenovite položaje. Biljka je prilično prilagodljiva te uspijeva na različitim položajima u vrtu.
Sadnja
adnja se obično obavlja u jesen (rujan–studeni), uz razmak oko 20–30 cm između biljaka ako se sade grupe. Prilikom sadnje dobro je tlo lagano razrahliti i osigurati drenažu kako sadnica ne bi stajala u vodi.
Zalijevanje
Tijekom sušnih razdoblja treba redovito zalijevanje, osobito za vrijeme uspostave nakon sadnje. Biljka ne podnosi stajaću vodu i može trpjeti ako je tlo previše vlažno.
Rezidba
Blaga rezidba nakon cvatnje potiče bujniji rast i bolje formiranje novih izboja. Ne preporučuje se drastično rezanje starog, drvenastog dijela biljke.
Razmnožavanje
Razmnožava se ljetnim reznicama ili sjemenjem, a reznice najbolje ukorijenjuju u vlažnom supstratu.
Uloga u vrtu i korisnost
Proljetna crnjuša se često koristi kao ukrasna pokrivačica tla ili rubna sadnja u gredicama i kamenjarima. Zbog ranog cvjetanja, oplemenjuje vrt u kasnu zimu i rano proljeće kada većina biljaka još miruje. Također je medonosna: pčele sakupljaju nektar i pelud s njenih cvjetova kad su drugi izvori hrane ograničeni, čime pridonosi podršci ranog oprašivanja.
Erica carnea je lijepa, otporna i korisna vrtna biljka koja svojim ranom cvatnjom donosi boju i život u vrt u vrijeme kada je većina drugih biljaka još u mirovanju. Zahvaljujući jednostavnosti uzgoja i širokom spektru kultivara, idealna je za vrtne gredice, kamenjare ili balkonske posude — posebice ako želite zimzelen i cvjetajući vrt tijekom hladnih mjeseci.
Ove je biljke potrebno orezati zimi kako bi uživali u njihovoj ljepoti u proljeće
You must be logged in to post a comment Login