Arhitektura i dizajn
Pametni stanovi – visoka tehnologija radi za vas
Pametni stanovi odavno nisu stvar budućnosti. Na tržištu već postoje zgrade koje su u cijelosti visokotehnologizirane. Uz pomoć aplikacija različitim funkcijama u takvim stanovima možete upravljati i na daljinu.
Pametni stanovi želja su mnogih kupaca. Ušteda energije jedan je od njihovih osnovnih ciljeva. Koristeći tablete s aplikacijama u njima se reguliraju mikroklima u stanu, spuštanje i dizanje roleta, paljenje, gašenje i jačina svjetlosti, grijanje i hlađenje.

Visokotehnologizirane zgrade

Na tržištu su prisutne zgrade koje su u cijelosti izgrađene na principima pametne kuće. Stanovi u ovakvim zgradama nude niz pogodnosti u kojima njihovi vlasnici mogu uživati.
“Mi možemo predefinirati neke radnje. Mi smo ih nazvali scenom. Znači, imamo recimo izlazak, kao kratki izlazak. On će ugasiti svjetla kao neke potrošaće, da li je to muzika ili što je već bilo upaljeno. Čovjek ode do dućana, vrati se za pola sata sat i nastavlja sa svojim boravkom unutar kuće.”, naglašava Hrvoje Novaković, predstavnik službe održavanja u visokotehnologiziranoj zgradi.
Sustav pametne kuće se može programirati i za dugoročno izbivanje iz stana. Određenim se radnjama može upravljati i u odsustvu. Kod povratka u stan, briga o tome jeste li ponijeli ključeve sada je stvar prošlosti. Jednostavnim otiskom prsta vrata se otvaraju.

No, sustav pametne kuće upravlja i vanjskim dijelovima stana. Vrtovi, zelene terase ili krovovi neće biti zapušteni ni u vrijeme vašeg boravka, ni izbivanja iz stana. Rad prskalica za navodnjavanje je također automatiziran te se neće pokrenuti ako pada kiša.
Automatizirano je i sklapanje jedrenog platna na sunčalištima pri udarima vjetra većim od 25 km na sat.

Pametni stanovi u klasičnim zgradama

Mnogi vlasnici ili kupci stanova se odlučuju automatizirati svoje dosad neautomatizirane stanove. Pametni stanovi omogućuju im viši standard življenja i olakšavaju svakodnevicu. “Stan oslikava neke moje interese osobne, pa kako volim tehniku tako sam naravno i išao na automatizaciju stana tako da je u stanu automatizirana rasvjeta, rolete, klima uređaj i ventilacija i ulaz u sam stan, automatizirana je brava.”, ističe gospodin Tomislav Kosanović, vlasnik pametnog stana.

Ovaj pametni stan u svakoj prostoriji ima jedan tablet, a središnji sustav upravljanja u pametnom stanu unutar zgrade koja nije visokotehnologizirana, za razliku od pametne zgrade, skriva se iza zrcalnih vrata ormara unutar stana.

Putem aplikacije na tabletu upravlja se i sustavom videonadzora. Aplikacije smartphone-a će usmjeravati i rad robotskog usisavača. Za pokretane sustava,osim pritiska prstom na aplikacije tableta, bit će dovoljne i glasovne naredbe. “U principu, poanta je u povečanju kvalitete života i nekakve praktičnosti cijele priče. Znači da vi, karikiram, možete da vas ujutro budi stan, da se dižu rolete, da se pokreće muzika ili kad dolazite doma, možete upaliti klima uređaj da vas dočeka hladan stan, ili ventilaciju i tako dalje. Prvenstveno povećanje kvalitete života i nekakav komoditet.”, naglašava vlasnik.

A za udobnošću i sigurnošću u vlastitom domu svi žude, sada više nego ikada. Moderna tehnologija čini nam ih dostupnijima. Također, užurbani ritam života često ne ostavlja puno prostora za brigu oko doma. Zato su tu pametni stanovi ili kuće koji dio te brige preuzimaju i čine našu svakodnevicu ljepšom.

Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily
You must be logged in to post a comment Login