Arhitektura i dizajn
Održana online konferencija u organizaciji DAZ-a “BUDUĆNOST ZAGREBA NAKON POTRESA”
“Grad je suživot ljudskih aktivnosti u urbanom prostoru”

Veliki interes struke, ali i javnosti izazvala je online konferencija pod nazivom BUDUĆNOST ZAGREBA NAKON POTRESA – Arhitektonski pogled. Razgovaralo se o pokretanju nužne obnove Zagreba, budućnosti graditeljskog naslijeđa, doprinosu turizma obnovi grada te o Danima zagrebačke arhitekture.
Konferenciju je organiziralo Društvo arhitekata Zagreba, a njihov predsjednik Tihomil Matković istaknuo je kako pravi izazovi tek slijede. Zakon o obnovi Zagreba, kojim je uređena konstruktivna obnova, je donesen, no Društvo arhitekata želi dodati dodatne vrijednosti na tu obnovu.
Fond za obnovu Grada Zagreba, čija je konstituirajuća sjednica u danima pred nama podržava cjelovitu obnovu. No, nužna obnova ide na trošak Fonda, a razlika do cjelovite na račun stanara zgrada.

Online konferencija u 4 je dana sa više od 23 predavača i dionika okruglih stolova, te s ukupno 20 izvrsnih i stručnih predavanja obradila 4 izuzetno važne teme:
10.11. – urbanizam.ZG – pokretanje nužnog procesa obnove Grada Zagreba
11.11. – arhitektura i naslijeđe – budućnost graditeljskog naslijeđa Grada Zagreba
12.11. – ARTUR – arhitektura i turizam – doprinos turizma obnovi Zagreba
13.11. – Dani zagrebačke arhitekture – budućnost Zagreba utemeljena na 350 g. Sveučilišta u Zagrebu
Dom na kvadrat je kao medijski pokrovitelj podržao i nastaviti će podržavati napore naših arhitekata i svih onih koji sudjeluju u planu obnove grada Zagreba.
Snimke konferencije dostupne su na YouTube kanalu DAZ-a i Doma na kvadrat

Tihomil Matković, dia, Predsjednik DAZ-a, u završnom izlaganju na konferenciji zaključio je:
“Grad je suživot ljudskih aktivnosti u urbanom prostoru. Niti jedan segment pri tome ne treba izostaviti. Šire promatrano i ciljevi zacrtani u Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. godine trebaju biti pokretač mnogih dopunskih procesa obnove Zagreba i okolice nakon potresa. Održivost gospodarstva i društva, jačanje otpornosti na krize poput ovog potresa, zelena i digitalna tranzicija te ravnomjeran regionalni razvoj, inovacije i konkurentnost kroz ulaganja u znanje i ljudske potencijale, nužni su segment i obnove Zagreba i okolice od posljedica potresa. U europskim okvirima trebamo se osloniti na viziju „Novog europskog Bauhausa“ promoviranog od strane Europske komisije, koja u traženjima budućnosti Europe poziva na sinergiju znanosti i tehnologije te umjetnosti i kreativnosti kao glavnog oslonca razvoja. Takav razvoj temelji se na tradicijama Europe, u cilju ostvarenja održivosti sa stilom, to je poruka koja nam svima treba ostati u pamćenju pri obnovi nakon potresa.
Interdisciplinarni pristup, sinergijska rješenja uz uvažavanje svih dionika, od stručnjaka svih inženjerskih struka: arhitekata, građevinara, strojara i elektroinženjera, geodeta, prometnih inženjera, te povjesničara umjetnosti, sociologa, demografa, geografa, pravnika, ekonomista do svih drugih stručnjaka i građana našeg grada jedini su put da se destruktivne posljedice potresa od 22. ožujka 2020. godine pretvore u priliku novog razvoja. Grad osviješten potresom postaje svjestan očiglednosti potreba održive urbane obnove. Urbana rekonstrukcija koja je predviđena zakonom nije dovoljna. Treba krenuti prema procesima urbane revitalizacije i regeneracije koji uključuju i društvenu i ekonomsku obnovu s kojom će jezgri Grada Zagreba biti vraćena puna povijesna vrijednost te biti dana dodatna vrijednost kvalitete življenja, boravljenja i korištenja. Za realizaciju tih procesa potrebna je potpuna participacija stručne i opće javnosti u svim procesima, uz novi sustav prostornog planiranja. Kulturna baština grada i države naslijeđe je koje nas čini ponosnim dionikom naše povijesti. U procesima obnove ova vrijedna baština mora biti valorizirana i sačuvana, a nove vrijednosti mogu biti interpolirane u tkivo grada na primjerenim mjestima baštinski nevrijedne i uništene izgradnje.
Gospodarske aktivnosti u urbanim cjelinama osnova su života. Tako i turizam doprinosi kvaliteti života, no njegov razvoj ne smije dominirati, već treba biti u sinergiji s drugim gospodarskim aktivnostima i društvom u cjelini. Prostornim planiranjem treba definirati održivi razvoj turizma koji nadilazi predodređene mu zone, te i za tu potrebu treba razvijati dodatnu infrastrukturu, kako lokalno tako i na nivou države, s naglaskom na javne prostore i željeznički promet. Nove tipologije i novi oblici rada, stanovanja i turizma su već prisutni, isprepliću se, i prema tim promjenama kao društvo trebamo biti otvoreni.
Znanstvena i sveučilišna zajednica našeg grada, obilježavajući 350 obljetnicu Sveučilišta, predstavlja izniman interdisciplinaran splet znanja nužnih za urbanu obnovu grada. Razvoj Sveučilišta i novog kampusa, te obogaćenje studentske, istraživačke i nastavničke populacije s inozemnim gostovanjima, treba unijeti nove vrijednosti u naš grad”










Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily
You must be logged in to post a comment Login