Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Od podruma do krova – najljepša hrvatska vila

Kad se spoje hrvatski projektanti, proizvođači, izvođači radova i investitori nastaje nešto autohtono. Nastaje zapravo jedna od najljepših vila u Hrvatskoj. Posjetili smo je u pitoresknom istarskom mjestu Ribari. A njezina ljepota će vas razoružati.

Vila dostojna careva, tako bismo mogli opisati prvu “hrvatsku vilu” koja se smjestila u Istri. Ime “Valens Residences” dobila je po rimskom caru Valensu koji je sredinom četvrtog stoljeća rođen u Vinkovcima.

prva-hrvatska-vila-domnakvadrat

“Projektni zadatak je bio veoma specifičan, investitorica je rekla da želi kuću koja će biti prva hrvatska vila, dakle, svaka sitnica, svaki djelić ove kuće, materijali koji su upotrebljavani, oprema, je proizvedena ili dobavljena u Hrvatskoj. Znači stopostotni hrvatski proizvod”, kaže Maja Bručić, mag.ing.arhitekture čiji je tim vilu osmislio.

Arhitektice su otišle i korak dalje, pa su kroz interijer vile provukle reinterpretacije hrvatskih umjetnika, poput Vlahe Bukovca, Slave Raškaj, Celestina Medovića i mnogih drugih koje je na platno prenio Dejan Kljun.

slika-blagovaonica-domnakvadrat

A tu su i djela brojnih hrvatskih književnika, poput Miroslava Krleže i Augusta Šenoe, koja krase biblioteku.

biblioteka-hrvatska-vila-domnakvadrat

Arhitektice su najviše ponosne što se ovim projektom pokazalo da i u Hrvatskoj imamo kvalitetne proizvode, opremu i materijale. Jedan od tih materijala je i crijep. Riječ je o Wienerbergerovom brendu Tondach proizvedenom u Đakovu.

crijep-bijeli-tondach-domnakvadrat

“Specifičnost našeg crijepa je u tome da, kao osnovna sirovina koristi se visokokvalitetna glina, koja pri visokim temperaturama pečenja, znači preko 1000 ⁰C stvori jedan odličan vrhunski proizvod”, pojašnjava Damir Beletić iz Wienerbergera.

Također, Tondach u svom asortimanu nudi kompletna sistemska rješenja za krov, što je korišteno i u ovom objektu što svakako pridonosi dugotrajnosti i boljoj životnoj klimi u kući.

Od samog ulaza vila obara s nogu

ulazna-vrata-izvana-vila-domnakvadrat

Otvaranje vrata vile izaziva vau efekt jer ono što se krije iza njih nalik na one u dvorcima, je nešto neopisivo. Prekrasno dizajniran dnevni boravak u kojem su se smjetili kauč i dvije fotelje čiju izradu, kao i ostali namještaj, potpisuje Sella Design iz Vinkovaca, upotpunio je tepih sa šahovnicom SagaSaga. S jedne strane biblioteka, a s druge kameni kamin preko kojeg pogled seže u blagovaonicu.

Osim slike i prekrasnog namještaja, blagovaonicu krasi luster specifičnog izgleda za što se, kao i za ostala rasvjetna tijela, pobrinula rasvjeta Corda projekt.

blagovaonica-valens-residences-domnakvadrat
luster-blagovaonica-domnakvadrat

Pogled potom vodi u vrlo modernu i luksuznu kuhinju opremljenu Končar kućanskim aparatima. Dok se u prekrasno dizajnirane ormare, također proizašli iz Sella Designa, smjestilo posuđe iz Inkera u Zaprešiću.

kuhinja-crno-drveno-moderno-domnakvadrat

U ovaj su prostor vrlo vješto smještene drvene stepenice dodatno naglašene metalnom kontrukcijom. Njih kao i podove obložili su Parketi Spačva.

podovi-stepenice-domnakvadrat

Spavaće sobe

U spavaćim sobama cilj je bio pomiriti boje na način da svaka spavaća soba ima svoj karakter. “Tako je u ovoj spavaćoj sobi glavna tema bila slika Vlahe Bukovca koja ima reprezentativne boje poput zlatne, bakrene, žute. Te smo boje iskoristili kako bismo uredili ovu spavaću sobu”, navodi Eva Cotman, mag.ing.arhitekture.

slika-soba-domnakvadrat
spavaća-soba-crna-vila-domnakvadrat

Kako bi naglasak u sobi ostao na slici, kreveti su prekriveni nježno bijelom posteljinom proizvedenoj u Tvornici tekstila Trgovišće.

spavaća-soba-siva-domnakvadrat

Svaka soba ima i pripadajuću kupaonicu koja je skrivena iza vrata ogledala, a koje je opremio Nord Produkt. I tu smo primijetili zanimljivu kombinaciju korištenih materijala.

kupaonica-plavi-ormar-domnakvadrat
kupaonica-crni-ormar-domnakvadrat

“Ovdje smo također pokušali iskoristiti prirodne materijale, moderne materijale, kao što je ovaj mikrotoping na podu. Isto tako koristili smo kamen koji je iz lokalnog kamenoloma Kamen Pazin koji se nalazi nekoliko kilometara odavde”, dodaje Cotman.

Jer kod osmišljavanja kuća ove se arhitektice vode starom latinskom – genius loci, odnosno da se u opremanju interijera koriste lokalni materijali koji tako predstavljaju tradicionalne duhove mjesta.

kamen-pazin-kamin-domnakvadrat

Osnovna ideja bila je povezivanje prostora u jedno te povezivanje s vanjskim prostorom u jedno moderno zdanje, kaže arhitektica Bručić te dodaje: “kuća ima dosta kamena , ima topline, drveta, metala, ali ova završna obrada betona je definitivno nešto što u jednoj kuhinji kao što je ova paše najbolje jer umiruje cijelu priču i nekako daje osjećaj mirnoće, naročito kad se povezuje sa zelenilom.”

Skriveni kutak vile za opuštanje

Jedan vrlo poseban dio kuće namijenjen zabavi i opuštanju skriva se u podrumu i ima jednu zanimljivu, zapravo obiteljsku priču.

podrum-opuštanje-biljar-vila-domnakvadrat

“U ovoj prostoriji najveća se pažnja posvetila izradi šanka i vinske stalaže, zapravo kredence koja je izrađena od familijskog oraha. Naime, orah je od pradjeda od investitorice sačuvan kao takav kao materijal i evo ga, čekali su dugi niz godina da ga iskoriste za nešto posebno”, priča arhitektica Cotman.

podrum-šank-domnakvadrat

Originalna boja drveta savršeno pristaje u ovu prostoriju čiji su zeleni zidovi iz palete Chromos Svjetlost, osim slika, ukrašeni štukaturama čiju izradu potpisuje Michelangelo iz Čakovca.

štukature-zeleni-zid-podrum-domnakvadrat

A ne treba zaboraviti ni vanjski dio vile koji jednako ostavlja bez daha.

vanjski-dio-vile-domnakvadrat

Možemo zaključiti kako je hrvatska vila vrlo atrkativno ogledalo hrvatske industrije, povijesti i umjetnosti.

Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice