Projektiranje kuće na maloj parceli zahtijeva više planiranja nego gradnja na velikom zemljištu. Kada je svaki kvadrat važan, dobra arhitektura ne nastaje unatoč ograničenjima, nego upravo zahvaljujući njima.

Arhitektica Lucija Puljić pokazuje to na primjeru moderne obiteljske kuće izgrađene na svega tristotinjak kvadrata zemljišta. Unutar maksimalno 90 četvornih metara trebalo je stati sve što jedna obitelj treba za svakodnevni život.

Mala parcela ne mora značiti male mogućnosti

Svaki projekt počinje analizom terena, a kod ove kuće ta je analiza bila presudna već od prvog koraka.

“Krenulo je sve nekako od analize samog zemljišta, od orijentacije, o tome što smo već spominjali, da smo bili dosta ograničeni samom parcelom. Iz toga je zapravo izašao taj neki jednostavan volumen, ali opet dosta jak”, objašnjava Puljić.

Umjesto da ograničenje parcele shvate kao prepreku, arhitekti su ga pretvorili u polazišnu točku cijelog projekta.

“Mi smo zapravo iz tih ograničenja radili projektni zadatak. Zato što smo imali od starta jako malu parcelu s kojom smo mogli baratati i morali smo se na neki način ukalupiti u taj jako mali, kompaktni volumen. Morali smo se doslovno u maksimum 90 kvadrata smjestiti sve što nam je bilo potrebno za jednu obiteljsku kuću”

Ovakav pristup, gdje ograničenja postaju vodilja projekta umjesto prepreke, čest je kod kuća na manjim parcelama.

Koliko je zemljište zapravo kompaktno, najbolje se vidi na stražnjem travnjaku. Dvije vitke sadnice okružene su bijelim oblutcima uz betonski rub, a terasa sa sklopivim stolicama nalazi se tik uz kuću, bez viška prostora za velike vrtne kompozicije.

Kako organizirati kuću od 90 m²?

Raspored prostorija u kući slijedi jasnu logiku, s otvorenom zajedničkom zonom u prizemlju i privatnijim, tišim prostorom na katu.

Kuća je zapravo koncipirana kao katnica. U prizemlju je dnevna zona koja je otvoreni koncept, što se tiče dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje, a na gornjem katu su spavaće sobe, malo privatnija zona, gospodarstvo i pripadajuće kupaonice.

Otvoreni koncept prizemlja omogućuje da relativno mala kvadratura djeluje znatno prostranije nego što bi djelovala podijeljena na zasebne, zatvorene prostorije. Istovremeno, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja ostaju povezani s okućnicom, umjesto da djeluju odsječeno od vanjskog prostora. Bež sofa u L-obliku, okrugli drveni stolići i apstraktne slike na zidu dio su te otvorene cjeline. Velika staklena vrata prema van puštaju puno prirodnog svjetla, a sve stoji u jednom prostoru bez pregrada.

Kat je namjerno odvojen od užurbanije dnevne zone. Postoji jasna granica između dijela kuće namijenjenog zajedničkom životu i dijela namijenjenog odmoru. Ovakvo razdvajanje dnevnog i noćnog dijela standardna je praksa kod obiteljskih kuća. Na maloj parceli, međutim, zahtijeva puno preciznije planiranje, jer nema viška prostora za hodnike ili prijelazne zone koje bi to razdvajanje ublažile. Pogled niz stepenice, s kata prema prizemlju, dobro dočarava tu vertikalnu podjelu. Drveni stepenišni krakovi vode prema svijetlom, minimalistički uređenom hodniku u prizemlju.

Otvoreni tlocrt traži pametnije planiranje

Otvoreni koncept prizemlja donosi prostranost, ali i zahtjev da svaki element unutar njega opravda svoje mjesto. Kad nema zidova koji dijele funkcije, svaka stvar u prostoru mora imati jasnu svrhu. Sve se, naime, vidi istovremeno, iz gotovo svakog kuta. Manje vizualnih prepreka znači i bolju komunikaciju kroz prostor, dok pogled slobodno putuje od kuhinje do dnevnog boravka. Zbog toga cijela kuća djeluje veća nego što stvarno jest. Slična pravila otvorenog tlocrta, gdje svaka odluka o rasporedu utječe na dojam cijelog prostora, detaljno smo obradili u tekstu Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima.

Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima

Stubište kao skulptura i središnji element interijera

Jedan od najzanimljivijih detalja projekta je odluka da se stubište, umjesto da ga se sakrije ili izoliran u zaseban hodnik, postavi izravno u dnevni prostor.

“Stepenice su i tu jedan bitan vizualni detalj, one su doslovno kao skulptura. Nama je to bilo bitno. Ponovno, budući da smo dosta ograničeni prostorom, htjeli smo da je sve prozračno, i tako je bio najbolji način da samo stubište smjestimo u taj dnevni prostor. Komunikacija je tako neometana, a opet ne uzimamo previše prostora na samu, izoliranu komunikaciju”

Ovakvo rješenje donosi dvostruku korist. Štedi prostor koji bi inače zauzeo zaseban hodnik ili stubišni prostor, a istovremeno stepenice postaju vizualni fokus dnevne zone, gotovo poput umjetničkog objekta. Tamni drveni stepenici lebde jedan iznad drugog, bez klasične zatvorene ograde. Pogled kroz njih slobodno prolazi sve do dnevnog boravka u pozadini. Slično razmišljanje, gdje stubište postaje skulpturalni element umjesto skrivene funkcionalne komunikacije, primijenili smo i u tekstu o vili na Pagu. Ondje spiralne stepenice djeluju kao lebdeća vrpca usred prostora.

Kontrast svijetlog interijera i tamne kuhinje

Vizualni identitet kuće gradi se na kontrastu, temi koja se provlači od fasade do najmanjih detalja interijera.

“Vani smo se na fasadi samoj igrali s kontrastnim elementima. Imamo dva kubusa, svijetli i tamni. Imamo ulaznu nadstrešnicu koja je zapravo neka okosnica, da se vidi gdje je ulaz, ali isto tako da definira privatnost obiteljske kuće. Taj kontrastni odnos smo unijeli i u sam interijer”

Svijetlo žbukani dio kuće prelazi u tamniji volumen obložen opekom, s uvučenom nadstrešnicom iznad ulaza. Maslina u velikoj bijeloj tegli dodatno omekšava strogu geometriju.

Unutar kuće, ta ista logika odražava se kroz svijetlu bazu prostora i tamniju kuhinju kao kontrastan akcent. Puljić dodaje da je pri oblikovanju kuhinje morala uskladiti želju za otvorenošću prema ostatku prostora. Istovremeno je trebalo sakriti svakodnevno skladištenje.

“Osim što su tu bili specifični zahtjevi investitora, njegove preferencije oko boja, nastojali smo je dovoljno otvoriti, ali na neki način i zatvoriti za sve ono skladištenje koje ne želimo vidjeti, a da je dovoljno otvorena prema samom prostoru, jer je ta dnevna zona zajednička i posve otvorena, i može komunicirati s vanjskim prostorom.”

Potpuno crne, mat fronte skrivaju ugradbenu pećnicu i ormare. Bijela mramorizirana ploča iza sudopera i crna slavina unose oštar, ali elegantan kontrast.

Zašto je namještaj po mjeri bio najbolje rješenje?

Na maloj parceli, standardne dimenzije namještaja rijetko odgovaraju stvarnom prostoru koji je na raspolaganju, pa je namještaj po mjeri postao logičan, gotovo neizbježan izbor.

“To je bio zahtjev investitora, da se maksimalno prilagodi, budući da smo imali ograničene dimenzije, tako da se u tom pogledu i najbolje mogao iskoristiti prostor”

Adel El-Zayegh je vlasnik tvrtke Adriatic Furniture, koja je izradila tapecirani namještaj za ovu kuću. Opisuje kako proces personalizacije izgleda u praksi.

“Bavimo se proizvodnjom tapeciranog, personaliziranog namještaja. Radimo na način da nam klijenti dostave sliku željenog dizajna, mjere, odaberu boju s nama u dogovoru i nivo mekoće”, kaže El-Zayegh.

Prednost ovakvog pristupa posebno dolazi do izražaja u manjim domovima, gdje standardne tvorničke dimenzije često ne iskorištavaju prostor optimalno.

“Prednost, naročito u Hrvatskoj, je to što se kutna garnitura može prilagoditi prostoru. Kako je većina stanova manjih dimenzija, možemo bilo koji model prilagoditi točnim potrebama kupca. Ne bira se samo dužina i širina, nego možete birati i visinu kutne garniture, dubinu same kutne”

Personalizirani namještaj omogućuje više od odabira boje

Namještaj rađen po mjeri ne prilagođava se samo estetici, nego i doslovnoj geometriji prostora, širini, dubini i visini svakog elementa. Tako ne ostaje izgubljenih centimetara u nišama ili kutovima koje standardni, tvornički namještaj ne bi mogao ispuniti. U radionici majstor toplinskim pištoljem oblikuje pjenu na drvenom okviru buduće sofe. Slojevi tirkizne i ljubičaste pjene kasnije postaju nevidljiva potpora ispod tapeciranja. Kod izrade kreveta po mjeri, letve za oprugu ručno se podešavaju i pojačavaju na mjestima gdje je potrebna dodatna čvrstoća. Tako ležaj savršeno prati dimenzije prostora za koji je naručen.

Osim dimenzija, personalizacija uključuje i sam osjećaj sjedenja.

“Imamo tri nivoa, supersoft, standard i tvrđu opciju. Ovisno o količini mekane spužve koju stavimo, prema tome se određuje sama udobnost“, objašnjava El-Zayegh. Uz to, izbor materijala dodatno proširuje mogućnosti personalizacije. “Što se tiče tkanina, imamo preko 500 vrsta izbora, od materijala do boja”, dodaje. U šivaonici to izgleda kao precizan, gotovo krojački posao. Tamnozelena tapecirana tkanina prošiva se ravno uz konture jastuka, šav po šav. Dlanovima se pritom pridržava materijal, kako bi linija ostala savršeno ravna.

Dobar interijer ostavlja prostor za život

Jedna od najvažnijih poruka ovog projekta ne odnosi se na tehničke detalje, nego na filozofiju uređenja. Puljić naglašava da posao arhitekta nije ispuniti svaki dostupan kutak prostora.

“Nekad je bitno od strane nas kao arhitekata napraviti dobru, neutralnu bazu, da može sam investitor, odnosno korisnik, kasnije unijeti svoj duh unutra i doprinijeti detaljima na nekom osobnom sloju”

Ovim se dotiče i pojave koju sve češće primjećuje u svom poslu, takozvanog horror vacuija, doslovno straha od praznine. Riječ je o tendenciji da se svaki prazan kutak doma nečim nagura, čak i kad to prostoru ne treba.

“Ono što je jako bitno, i što u zadnje vrijeme čak i često vidim, je taj neki suvremeni horror vacui, ljudi pokušavaju nagurati u svaki doslovno prazan kutak neke stvari, ali to nije bitno. Mislim da dom nekako raste s korisnikom”, objašnjava arhitektica.

Drugim riječima, dobro projektiran dom ne mora biti dovršen prvog dana useljenja. Prostor koji ostavlja mjesta za postupno dodavanje osobnih detalja često ostari bolje od onog koji je od početka pretrpan. Dovoljan je i jedan gest, poput velike staklene vaze sa sušenim granama u toplim, kontrastnim tonovima uz podnožje stubišta. Ona bez pretrpanosti unosi karakter u inače vrlo miran prostor.

Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno

Što možemo naučiti iz ovog projekta?

Ova kuća nudi nekoliko lekcija primjenjivih na svaki projekt gradnje na maloj parceli. Ograničenja veličine zemljišta mogu postati poticaj za jasnija, disciplinirana rješenja, umjesto da se doživljavaju isključivo kao prepreka. Otvoreni tlocrt, kad je pažljivo osmišljen, znatno povećava osjećaj prostranosti čak i na skromnoj kvadraturi. Namještaj po mjeri, iako zahtijeva više vremena i planiranja unaprijed, često se pokaže isplativijim dugoročnim rješenjem. Standardni, tvornički komadi naime ne iskorištavaju prostor u potpunosti. Neutralna, promišljena baza traje dulje od prolaznih trendova. Ostavlja dovoljno prostora da se dom vremenom prilagođava obitelji koja u njemu živi, umjesto da ostane zamrznut u trenutku useljenja.

Ova kuća pokazuje da kvaliteta stanovanja ne ovisi o kvadraturi, nego o dobrim arhitektonskim odlukama. Kada se projektiranje, interijer i namještaj razvijaju zajedno, čak i kuća na maloj parceli od svega 90 četvornih metara može pružiti osjećaj prostranosti, funkcionalnosti i dugotrajne udobnosti. Pritom se ne osjeća da je nešto žrtvovano zbog ograničenog prostora.

Dobar interijer ne počinje izborom boja ni namještaja. Počinje razumijevanjem prostora i načina života ljudi koji će u njemu živjeti. Uređenje stana od roh-bau faze, dok su zidovi tek u fazi sirove gradnje, otvara mogućnosti koje kasnije jednostavno više nisu dostupne: promjenu položaja zidova, povećanje prostorija, planiranje spremišta i usklađivanje instalacija s budućim rasporedom.

Elizabeta Minić, mag. art., ušla je u ovaj projekt upravo u tom trenutku, dok je stan još bio u roh-bau fazi. Rezultat je dom čiji se pravi luksuz ne krije u upadljivim detaljima, nego u osjećaju lakoće i logičnom načinu na koji se prostor koristi svaki dan.

Uređenje stana od roh-bau faze omogućilo je promjenu tlocrta

Kad su dizajnerice prvi put ušle u stan, prostor ih je odmah dočekao problemom.

“Kad smo prvi put ušle u stan, on je još bio u roh bau fazi. Prvo što smo primijetile je da kad otvoriš vrata, odmah te dočeka zid, ono odmah na ulazu”

Taj raspored činio je prostor skučenim i vizualno zatvorenim već na samom ulazu, prije nego što bi gost uopće stigao vidjeti ostatak stana.

Rješenje je zahtijevalo odvažan potez. “Prvi cilj bio je, dok još stignemo, riješiti tlocrt da bude što funkcionalniji. Gledale smo na način da što više povećamo tu dnevnu zonu, znači open space. Tako da smo zapravo ukinule jednu sobu, a zid prema hodniku smo pogurale u kuhinju, da bismo u hodniku ipak dobile nekakav skladišni prostor, dio koji izgleda bolje kad se uđe, a ne da te odmah dočeka zid”, objašnjava Minić.

Ukidanje jedne prostorije nije bila isključivo estetska odluka. Ovakav zahvat ima smisla kad vlasnicima veći, povezan zajednički prostor znači više od dodatne, ali rijetko korištene sobe.

Open space prilagođen svakodnevnom životu ukućana

Kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak nisu spojeni samo zato što je otvoreni tlocrt trenutno popularan. Prostor je oblikovan tako da prati stvarne svakodnevne aktivnosti stanara: pripremu hrane, druženje, objedovanje i odmor, sve unutar iste, neprekinute cjeline.

“Cilj koji smo imale što se tiče uređenja bio je dobiti otvoreniji osjećaj, što prozračniji, da boje budu svijetle, da tonovi budu prirodni i da ništa nigdje ne strši”

Uklanjanjem oštrih granica između zona povećan je osjećaj prostranosti, a prirodno svjetlo slobodnije se kreće kroz cijelu dnevnu zonu, umjesto da ostane zarobljeno u jednoj prostoriji. Dobar open space, međutim, ipak treba jasnu logiku i središnju točku oko koje se sve ostalo organizira, a u ovom je stanu ta točka bila jasna od početka.

Kuhinjski otok kao središte cijelog doma

Cijela dnevna zona razvija se oko kuhinjskog otoka, koji ovdje nije samo dodatna radna ploha, nego stvarno mjesto okupljanja, razgovora i svakodnevnih aktivnosti cijele obitelji.

“Open space je zapravo projektiran na način da se sve vrti oko otoka. On je središte zbivanja, druženja, svih aktivnosti u open spaceu, a blagovaonica i dnevni boravak samo su nastavak toga, vizualno se nastavlja isti potpis u izboru materijala, atmosferi i tako dalje”

Ovakav pristup, gdje kuhinjski otok postaje organizacijsko srce cijelog prostora, sličan je principu koji smo opisali i u tekstu Uređenje open space prostora: kako povezati kuhinju, dnevni boravak i blagovaonicu u jednu skladnu cjelinu, gdje se objašnjava zašto otok prirodno funkcionira i kao granica i kao poveznica između zona.

Kako neutralan interijer učiniti toplim, a ne monotonim

Neutralan interijer ne znači korištenje jedne jedine bež nijanse kroz cijeli prostor. Dubina se u ovom domu postiže kombiniranjem različitih tekstura: toplih tonova drveta, odsjaja stakla i površina koje podsjećaju na prirodni kamen. Elegancija ovdje leži upravo u detaljima koje na prvi pogled ne primjećujemo.

U dnevnom boravku, jedini snažniji akcent je tamna fotelja, jedini tamni element u cijelom prostoru.

“Kupovni namještaj svojim tonom prati ostatak uređenja, sve u prirodnim, bež tkaninama, malo krupnijeg uzorka. Jedino što je možda akcent je fotelja u dnevnom boravku. Ona je jedini tamni element u cijelom prostoru, ali smo je baš htjele naglasiti da se istakne malo ispred te neutralne tapete”

Kad prostor ne sadrži brojne kontrastne detalje, jedan jedini tamni komad dobiva puno veći vizualni značaj nego što bi imao u šarenijem, gušće dekoriranom interijeru.

Radna ploča s izgledom mramora bez cijene keramike

Odabir radne plohe pokazao se jednim od najvećih izazova projekta. Investitorica je željela izraženi mramorni uzorak u visokom sjaju, no keramika u tom trenutku nije odgovarala budžetu, jer se cijeli stan trebao opremiti odjednom.

“Izbor radne plohe nam je možda bio najveći izazov jer je investitorica jako htjela taj uzorak mramora, a nismo bili spremni ići na keramiku jer je to možda bilo too much u tom trenutku. Uspjeli smo, uz pomoć našeg stolara, iskopati HPL High Gloss, koji je zaprešan na medijapan, i njega imamo i na otoku i na kuhinji, kao radnu ploču i backsplash”

Kvalitetan dizajn često nije potraga za najskupljim mogućim materijalom, nego za rješenjem koje daje željeni vizualni dojam, odgovara stvarnom budžetu i pritom izdrži svakodnevnu upotrebu kuhinje.

Spavaća soba kao mirna protuteža otvorenoj dnevnoj zoni

Dok je dnevni prostor otvoren i društven, spavaća soba oblikovana je kao tiha zona odmora, gotovo suprotan pol istog stana.

“Za spavaću sobu cilj je bio dobiti nekakvu atmosferu smirenosti, neku oazu mira, i to se onda vidi kroz odabir materijala, kroz tonove, ništa ne iskače, sve je ujednačeno, svi tonovi su mirni. Malo su naglašeni ti vertikalni zidni paneli i tapeta s uzorkom mramora”

Cilj je bio stvoriti atmosferu u kojoj pogled ne skače s jednog detalja na drugi, nego se smiri čim uđete u prostoriju.

Drugi važan cilj bio je osigurati što više garderobnog prostora, bez osjećaja da ormari zauzimaju cijelu sobu. Dobro projektirano spremište, kad je planirano na vrijeme, može ostati gotovo neprimjetno, a istovremeno znatno olakšati svakodnevnu rutinu, umjesto da se naknadno dodaje kao vidljiv, glomazan element.

Promjene u kupaonici treba planirati dok se još može mijenjati tlocrt

Kad se jedna prostorija povećala, kupaonica se morala smanjiti, što je promijenilo i njezin unutarnji raspored.

“Kupaonice su se zapravo kroz projekt mijenjale jer smo mijenjale tlocrt, pošto smo jednu sobu povećale, pa se kupaonica malo smanjila samim time. Nama se mora malo promijeniti raspored, pa kad smo već mijenjale, onda smo dodale te niše za šampone, i opet je posložile da za korištenje bude logičan raspored”

Ovo je dobar primjer zašto projektiranje kupaonice ne bi trebalo svesti isključivo na izbor pločica. Položaj instalacija, tuša, sanitarija i prostora za odlaganje mora se planirati prije same izvedbe, jer naknadne promjene tlocrta u kupaonici gotovo uvijek koštaju znatno više nego promjena unesena dok su zidovi još u sirovom stanju.

Zašto je dizajnera najbolje uključiti prije završetka gradnje

Ovaj projekt jasno pokazuje što je bilo moguće postići upravo zato što je dizajnerica uključena dok je stan još bio u roh-bau fazi. Tlocrt se mogao promijeniti, dnevna zona povećati, a hodnik pretvoriti u koristan prostor za odlaganje umjesto praznog prolaza.

Kuhinja i kuhinjski otok mogli su se osmisliti unaprijed, kao organizacijsko srce cijelog stana, dok su kupaonice prilagođene novom rasporedu prostorija umjesto da ostanu zarobljene u prvotnom, sad već pogrešnom planu. Naposljetku, sve prostorije povezane su istim materijalima i istom atmosferom, što bi bilo znatno teže postići da su pojedine odluke donesene naknadno, prostorija po prostorija, umjesto kao dio jedinstvenog plana od samog početka.

Luksuz ovog doma ne proizlazi iz količine skupih materijala ni upadljivih dekoracija. Nalazi se u dobro osmišljenom tlocrtu, dovoljnoj količini prostora za odlaganje, otvorenoj dnevnoj zoni i atmosferi koja stvarno omogućuje odmor. Najveća vrijednost ovog projekta leži u tome što je svaki važan potez donesen prije nego što su zidovi, instalacije i završne obloge ograničili mogućnosti, dokaz da uređenje stana od roh-bau faze donosi slobodu koju kasnija renovacija jednostavno ne može ponuditi.