Nakon potresa građevinskim otpadom na ulicama bavile su se gradske i državne službe. Mjesecima kasnije vrijeme je napokon za obnovu potresom stradalih građevina. Građevinski je otpad na svakom koraku, a doznajemo čija je to odgovornost.

Problem građevinskog otpada

“Vlasnici građevine koji proizvedu građevinski otpad su zapravo za njega i odgovorni. Osim ako to ugovorom ne prenesu na neku drugu pravnu osobu. Tako da bi investitori, koji investiraju u gradnju novih građevina, morali brinuti na koji način će se riješiti problem s građevinskim otpadom”, kaže nam prof.dr.sc. Nina Štirmer s Građevinskog fakulteta u Zagrebu.

U Hrvatskoj nastane oko milijun i tristo tisuća tona građevinskog otpada godišnje. Prošle ga je godine zasigurno nastalo i više. Vrlo je važno voditi brigu o zbrinjavanju građevinskog otpada, odnosno nastojati ga ponovno upotrijebiti gdje je to moguće.

Zakon o održivom gospodarenju otpadom

“Zakon prepoznaje proizvođača otpada kao osobu čijom aktivnošću nastaje otpad, a onda automatski građevinska tvrtka koja proizvodi građevinski otpad postaje proizvođač otpada”, kaže nam konzultantica za gospodarenje otpadom dr.sc. Vedrana Lovinčić Milovanović i dodaje:

“Zakon je propisao i sve obaveze koje taj proizvođač otpada mora ispuniti. Kako mora gospodariti s tim otpadom, da on mora gospodariti na prilično održiv način, i u skladu s zakonskim i podzakonskim propisima.”

Proizvođač otpada bi trebao sav svoj proizvedeni otpad predati osobi koja je ovlaštena za gospodarenje otpadom. To mogu biti upravo građevinske tvrtke koje otpad proizvode.

“To se pokazuje prilično zgodno rješenje tvrtkama koje proizvode velike količine građevinskog otpada. Tu su najčešće tvrtke koje se bave rušenjem, ili tvrtke koje će upotrebljavati taj reciklirani građevinski otpad dalje u svojoj proizvodnji. To su vam najčešće asfalteri, odnosno tvrtke koje se bave cestogradnjom”, dodaje Lovinčić Milovanović.

Građevinski se otpad najčešće koristi za nasipavanje, odnosno zatrpavanje, ali on ima puno veći potencijal.

Recikliranje građevinskog otpada

“Mi isto imamo primjera za to. Imali smo inovativne istraživačke projekte koji su rezultirali novim građevinskim proizvodima gdje smo koristili čak pedeset posto recikliranog agregata  u betonskim mješavinama. Primjer za to je proizvod eco sandwich. Radi se o jednom ventiliranom, predgotovljenom fasadnom panelu koji se sastoji od sloja betona. Jedan je izrađen sa recikliranom opekom, a drugi sa recikliranim betonom”, kaže nam profesorica Štirmer.

Cilj svega je, naglašava pročelnica Katedre za tehnologiju materijala na zagrebačkom Građevinskom fakultetu, odvajati građevinski otpad tamo gdje je nastao.

“Recimo, građevinski otpad osim betona, opeke, crijepa, spada recimo i plastika, staklo, zemlja, znači različiti izolacijski materijali i cilj svega je zapravo odvojiti taj otpad na mjestu nastanka. Treba onemogućiti miješanje sa drugim vrstama otpada i gradilište organizirati na način da se otpad odvaja.”

Jer tako nastaje vrijedna sirovina koja se može opet upotrijebiti.

“Na području Europske unije su prevedeni razni projekti koji su istraživali mogućnost zamjene prirodnog agregata s recikliranim i pokazalo se da se može primijeniti reciklirani agregat u betonima. Oni se kasnije mogu koristiti za proizvodnju unutarnjih zidova ili nekih vanjskih suhih zidova”, otkriva nam konzultantica za gospodarenje otpadom Lovinčić Milovanović.

Svakako nam uzor mogu biti neke zemlje EU kao što je recimo Nizozemska, Francuska, Danska, koje već negdje od 1980ih godina imaju vrlo visoku stopu recikliranja. One su prvo zabranile odlaganje miješanog građevinskog otpada, a onda su, kad su ustrojili sustav gospodarenja građevinskim otpadom, zabranili i nasipavanje.

Te zemlje čak 20% svojih potreba za prirodnim građevinskim materijalima namiruju recikliranim agregatom. To znači da zgrade koje danas gradimo možemo smatrati bankom materijala za neka nova vremena kada njihov vijek trajanja prođe.

Još prije 13 godina zagrebački Zavod za prostorno uređenje napravio je prvu analizu donjogradskih blokova – njih čak 168. I možda bi sve na tome i ostalo da nije bilo tog nesretnog potresa prije nešto više od godinu dana. On ih je potakao da razrade kako pomoći gradu i usmjeriti njegov budući razvoj.

Dvanaest ekspertnih skupina sa više od 120 stručnjaka u različitim timovima u 12 je mjeseci pokušalo cjelovito prikazati kako taj blok može izgledati.

Statičari, konzervatori, urbanisti, pravnici, ekonomisti, ekolozi, energetičari, građevinski stručnjaci, arhitekti. Svi su oni dali svoj doprinos takozvanom Bloku 19. Ono što je važno istaknuti da je provedena i sociološka studija u kojoj su anketirani stanovnici i korisnici bloka kako bi se izjasnili što očekuju od njega.

Studija je pokazala kako je najveći problem nedostatak parkirališnih mjesta. Taj problem bi se otklonio, kako je zamišljeno, gradnjom dviju manjih podzemnih garaža koje ne bi bile javne. Tako bi se u ulicama koje omeđuju blok mogla ukinuti parkirališna mjesta i umjesto njih dobiti prostor za primjerice biciklislitčke staze, drvored ili kolne prolaze, ovisno o potrebama.

Još je jedno prometno pitanje problem u ovom bloku. Riječ je o javnom prijevozu, odnosno tramvaju čije su žice razapete između fasada. Ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba Ivica Rovis rekao je kako bi se to riješilo na način da se uvedu tramvaji s pogonom na vodik. Tada žice ne bi bile potrebne. Taj princip u Europi funkcionira već godinama, pa se nada da će uskoro zaživjeti i kod nas. 

Jer o gradovima i njihovu razvoju treba razmišljati dugoročno i zamišljati kakve ih želimo za pedeset, pa i sto godina. A onda kad se sve struke, ali i javnost oko toga slože, vrijeme je da se bacimo na posao i učinimo ih zaista gradovima budućnosti.

Iskoristimo priliku – pametni gradovi su budućnost