Izbor urednice
Organizirajte svoj dom uz pomoć stručnjaka!
Neki tvrde da je neurednost znak genijalnosti. No, kad shvatite da dobar dio života zbog neorganiziranosti provodite u mahnitom traženju nekih stvari u svom domu, sigurno ćete se osjećati manje “genijalnima”. Tu vam u pomoć mogu uskočiti sestre Koren koje krase organizacijske sposobnosti na kojima bi im mogli zavidjeti čak i vojni stratezi.
Sve je počelo selidbom u novu kuću
Ornella upravo završava školovanje za kontolora leta, a u slobodno se vrijeme sa sestrom Teom bavi organizacijom doma. Prije dvije godine preselile su se u novu kuću i praveći organizaciju u njoj, došle su na ideju da bi se time mogle i baviti.
Pravilna organizacija doma od velike je važnosti
Na zapadu ovakav posao nije nikakva novost, no kod nas za sad tek rijetki prepoznaju važnost kvalitetne organizacije doma. Jedna od njih je Tatjana Dragović koja je djevojke angažirala na čak 20 dana.
Počele su se oglašavati na Instagramu, a Tatjana Dragović javila im se porukom da joj treba organizacija kuhinje, a s obzirom na to da je bila vrlo zadovoljna, angažirala ih je i za ostale prostorije u svome domu od 250 kvadrata.
Za organizaciju srednje velike kuhinje djevojkama su potrebna dva do tri dana, a veći ormari oduzet će im dan do dva. Svom poslu sestre pristupaju vrlo studiozno jer se vode time da je dobra priprema pola posla.
“Dođemo na inicijalni sastanak, prođemo sa klijentom sve njegove želje, prođemo kroz nekakva idejna rješenja, to isto predstavimo klijentu i onda ako je on zadovoljan s tim, jedan dan dođemo i sve posložimo. Kupimo materijal i kroz par dana složimo taj cijeli prostor”, govori Ornella.
Vrijeme provedeno u organizaciji i sortiranju najviše ovisi o količini proizvoda. Dovođenje u red velike kuhinje s malo namirnica i posuđa ne zahtjeva puno vremena, dok će mali ormar s puno garderobe tražiti i više sati napornog rada.
Riješite se viška stvari
Najzahtjevnije je bacanje nepotrebne robe koje bi se klijent trebao riješiti kako bi oslobodio prostor, no budući da se ponekad klijenti ne žele riješiti nekih stvari, sestre imaju rješenje, a to su ukrasne kutije ili kartonske kutije koje stavljaju ili negdje na dnu ili na najviše police tako da im ne zauzimaju prostor.
“Ljudi nerijetko misle da im je sve i svašta potrebno pa onda razne stvari stavljaju na razna mjesta, u zdjele, posude, kutije, što zapravo nema nikakvog funkcionalnog smisla jer neke stvari uopće ne idu zajedno i onda im je to poslije teško pronaći. U ladicama bi trebao biti nekakav red po važnosti stvari ili po nekom logičkom slijedu. Lijekovi su s lijekovima, papiri s papirima, a ne da je u jednom prostoru sve zajedno pomiješano”, objašnjava Ornella.
Organizacija kuhinje
Sestre Koren demonstrirale su nam kako izgleda sortiranje. Počeli smo s kuhinjskim elementima koji su u mnogim domaćinstvima kaotični najčešće zbog nedostatka organizacijskih vještina.
“Zatrpavaju kuhinju nekakvim namirnicama koje zaborave da imaju jer su one na dnu ladice ili u ormariću negdje iza, ne vide se, a i onda kad pokušavaju napraviti reda, to ne vide, i ne bacaju stvari kojima je istekao rok trajanja. Miješaju čaše s tanjurima, namirnice sa čašama, miješaju plastično posuđe sa tavama. Uglavnom to je jedan kaos svega. Sve je pomiješano. To bi trebalo biti sve razdvojeno jer se tako najlakše snaći”, govori Ornella.
Problem koji nam se svima često događa
Jedna od najčešćih grešaka je kada ljudi negdje žure i izvade puno odjevnih predmeta dok biraju kombinaciju i onda tu odjeću bez da ju prvo slože samo bace natrag u ormar. Ako se to dogodi nekoliko dana za redom, u ormaru nastaje kaos koji im se više ne da pospremati.
Kad se jednom nađete u vlastitom kaosu, a ne znate iz njega izići, najvažnije je, kažu sestre, stisnuti zube i suočiti se s neredom u njegovom punom sjaju. Kada se više ne možete snaći u vlastitom ormaru, svu odjeću i modne dodatke izvadite, a potom ih sortirajte po kategorijama.
“Ako imate puno hlača, onda one idu u neki veći odjeljak, veću ladicu, a ako imate nečega manje, uvijek treba birati manje, tako da se iskoristi sav prostor i da ne ostaje praznog prostora u tom ormaru”, savjetuje Tea.
Za održavanje reda najvažnije je da uvijek vraćate stvari na njihovo mjesto. Tako ćete izbjeći stvaranje novog kaosa.
Izbor urednice
Intervju Ivan Veljača: Prostor u službi drame
Za Ivana Veljaču scenografija nikad nije bila samo pitanje dekoracije ili stila. Prostor je za njega dramaturški alat — mjesto gdje se odnosi među likovima lome, pojačavaju i razotkrivaju. Iako je formalno krenuo iz dizajna, Veljača je s vremenom razvio autorski pristup u kojem scenografiju gradi iznutra, iz scenarija, često razmišljajući kao redatelj prije nego kao scenograf. Njegovi filmski stanovi i kuće uvijek su precizno u službi priče. U razgovoru govori o vlastitom procesu rada, razlikama između suvremenih i “period” projekata te o tome zašto, nakon svega, sanja o praznoj bijeloj kocki.
Završio si ako se ne varam smjer dizajna za Arhitektonskom fakultetu, jesi li već tada znao da ćeš se baviti scenografijom ili se taj interes razvio kasnije?
Jesam, diplomirao sam na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pod mentorstvom Mladena Orešića i Feđe Vukića. Scenografiju smo dotaknuli kratko na faksu kod profesora Atača i Bakliže, ali je fokus bio na kazališnoj scenografiji, tako da o filmskoj nisam tada ništa ni znao, a kamoli se vidio u ulozi scenografa. Prvi doticaj sa scenografijom je bilo postavljanje linoleuma za sapunicu koju je tada pisala moja sestra. To je bio, doslovno, “daj mi da radim bilo što” posao.
Kako izgleda tvoj proces rada kad osmišljavaš stambeni prostor za likove u filmovima ili serijama?
Kad projektiram stambene prostore za film najčešće ideju crpim iz neposredne okoline. Godinama su moji setovi arhitektonski nalikovali mom stanu, roditeljskom, stanovima prijatelji i td. S vremenom se to razvilo u neki moj osobni pristup u kojem “prisiljavam” realne prostore u filmske prema potrebi scenarija. Ja volim da je sama arhitektura prostora koju gradimo “bogata” i razvedena a najbitnije da je u službi scene. Nisam opterećen arhitektonskim točnostima ni najmanje. Ja scenografiji prvu pristupam kroz dramaturgiju scenarija a tek onda vizualno tako da volim provoditi što više vremena s režiserom ali nekad je to u zadanim uvjetima nemoguće.
Koliko je teško pronaći stanove/kuće za snimanje? Koliko si obično involviran u taj dio procesa?
Ovo stvarno jako ovisi o scenariju. Nekad se uspije pronaći lokacija koja savršeno odgovara svemu što scenarij traži, ali to je jako rijetko. Češće se scenarij ili pak režijski pristup prilagođavaju lokaciji koja ima “ono nešto”. Naravno, ako se setovi grade u studiju onda je puno lakše biti vjeran inicijalnoj režiserovoj ideju.
Koliko se primijenio tvoj pristup scenografiji od kad i sam režiraš?
Jako. Zapravo sam shvatio da već dugo ne pristupam scenografiji na zanatski scenografski način već baš uranjam u scenarij kao da ga režiram. Taj proces mi je najbitniji. Iz toga proizlaze vizualna rješenja, paleta boja, lokacije, osvjetljenje, kostimi i slično. Kad taj dio sto puta preroštam i uspostavimo film “na papiru”, tek onda se počinjem baviti zanatskim dijelom scenografije, uređenjem prostora, izradom i najmom rekvizite i slično.
Da li bi volio stanovati u nekom od prostora koji si osmislio za neki od likova na filmu, koji bi to stan/kuća bio i zašto?
Ne bi. Moj pristup scenografiji bazira se na likovima iz scenarija i drami između njih. To često rezultira prostorima koji nisu “životni” već su u službi filma. S druge strane imam i ogromno vizualno zasićenje. Često znam reći da bi ja najradije živio u bijeloj kocki visokih stropova i velikih prozora, bez ikakvog namještaja.
Radio si na “period” projektima kao što su Čuvar dvorca i Hotel Portofino, koliko je rad na scenografiji na ovakvim projektima složeniji nego na onima koji su smješteni u sadašnjost?
Iako su “period” filmovi i serije često tehnički kompliciraniji za raditi jer uključuju puno izrade rekvizite i gotovo kompletno uređivanje svakog prostora, filmovi smješteni u današnjicu meni su često “veći zalogaj”. Postići vizualnu dramu u filmu koji je , recimo, smješten u suvremenu bolnicu, puno je zahtjevnije od postizanja istoga u vizualno “atraktivnijim” periodima.
Koliko se rad na scenografiji odražava na uređenje tvog osobnog prostora? Jesi li ikada sam sebi “ukrao” neku ideju ili rješenje do kojeg si došao u radu na scenografiji i primijenio je prilikom uređenja svog privatnog prostora?
Odražava se jako ali u smislu da se jako teško odlučujem za namještaj i ostalo uređenje. Sve sam već za neki set kupio, napravio, uredio, namjestio pa se onda za doma najčešće odlučujem za arhetipske komade. No na kraju većinom Ana donosi odluke o uređenju a ja samo negodujem.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Izbor urednice
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice
Pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj…
Dok se svijet dizajna i arhitekture svake godine okreće Milanu i sajmu Salone del Mobile, tehnološki pogled u budućnost sve češće vodi prema Las Vegasu i CES-u, jednom od najvažnijih sajmova potrošačke elektronike na svijetu. Upravo tamo ove je godine predstavljen humanoidni robot namijenjen pomoći u kućanstvu – tehnologija koja je desetljećima pripadala znanstvenoj fantastici, a danas se sve ozbiljnije razvija u laboratorijima diljem svijeta.
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice, pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj. Bojan Jerbić je, između ostalog, osnivač Katedre za autonomne sustave i računalnu inteligenciju i Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) zajedno s laboratorijima za autonomne sustave, računalnu inteligenciju i medicinsku robotiku.
Od industrijske ruke do humanoidnog tijela
Razvoj humanoidnih robota traje gotovo koliko i razvoj robotike općenito. Prvi industrijski roboti pojavili su se šezdesetih godina prošlog stoljeća, no tada nisu nalikovali čovjeku – bili su to mehanički sustavi nalik ljudskoj ruci, namijenjeni ponavljajućim zadacima u industriji.
„Kompleksni humanoidni roboti koji podsjećaju na ljudsko tijelo, s onim što zovemo fizička inteligencija, razvijaju se intenzivnije tek posljednjih dvadesetak godina“, objašnjava Jerbić. Upravo ta fizička inteligencija – sposobnost kretanja, ravnoteže i interakcije s okolinom – predstavlja najveći izazov suvremene robotike.
Kada ih možemo očekivati u kući?
Nakon predstavljanja robota za kućanstvo na CES-u, optimizam oko njihove dostupnosti sve je veći. Ipak, stručnjaci su oprezni. Prema aktualnim procjenama, humanoidni roboti mogli bi dosegnuti razinu šire primjene u razdoblju od pet do deset godina, ali prije svega u sektorima poput zdravstva, logistike i industrije.
Razlozi za sporiji ulazak u domove brojni su: tehnologiju je potrebno „sabiti“ u humanoidni volumen kako bi se robot mogao kretati u prostoru dizajniranom za ljude, autonomija baterija trenutačno iznosi tek dva do četiri sata, a cijena je i dalje visoka. Danas se humanoidni roboti, ovisno o kompleksnosti, kreću u rasponu od 20 do 200 tisuća dolara.
„Da bi robot bio realno primjenjiv u kućanstvu, njegova cijena morala bi biti usporediva s cijenom boljeg stolnog računala“, ističe Jerbić. Prema istraživanjima Morgan Stanleyja, masovnija primjena očekuje se tek nakon 2030. godine, a do 2050. čak se predviđa više od milijardu humanoidnih robota na svijetu.
Zašto se ljudi vežu uz robote?
Iako humanoidni roboti još nisu dio svakodnevice, priprema za njihov dolazak već traje. Robotski usisavači postali su uobičajen dio doma, a mnogi vlasnici razvijaju i emotivnu povezanost s njima.
„Ljudi čak pišu imena na robote kad ih šalju na servis, kako ih ne bi zamijenili drugim uređajem. Imaju osjećaj da robot ima svoj karakter, način kretanja i ponašanja“, kaže Jerbić. Ta emocionalna veza, dodaje, prirodna je za ljudsku vrstu i predstavlja pripremu za novu tehnološku eru.
Humanoidni roboti razvijaju se i u Zagrebu
Razvoj humanoidne robotike ne događa se samo u velikim svjetskim centrima. U Zagrebu, u Regionalnom centru izvrsnosti za robotske tehnologije – CRTA na Fakultetu strojarstva i brodogradnje – razvijaju se hrvatski humanoidni roboti.
„Pero i Rudi naši su omiljeni humanoidni roboti. Na njima istražujemo metode upravljanja, učenja i primjene humanoidnih robota u stvarnim okruženjima“, ističe Jerbić. Poseban fokus stavlja se na učenje pokazivanjem – na način kako ljudi uče djecu, što zahtijeva suradnju tehničkih i humanističkih znanosti.
Zašto je ljudsko tijelo i dalje nenadmašno?
Jedan od najvećih izazova humanoidne robotike jest složenost ljudskog tijela. Svakodnevni pokreti koje ljudi izvode automatski – poput vezivanja vezica ili zakopčavanja gumba – za robote su iznimno zahtjevni zadaci.
Čovjek raspolaže s oko 600 mišića i približno 240 stupnjeva slobode gibanja, dok najsloženiji humanoidni roboti danas imaju oko 70. Iako roboti mogu nadoknaditi dio ograničenja većom fleksibilnošću zglobova, upravljanje takvim sustavima ostaje izuzetno složeno.
Posebno zahtjevan segment su robotske ruke. Na vrhovima ljudskih prstiju nalaze se tisuće receptora za pritisak, temperaturu i vibracije, što omogućuje precizno rukovanje predmetima – osobito fleksibilnim materijalima poput tkanina. Upravo zato je, kako kaže Jerbić, „san svakog robotičara razviti robota koji će moći ispeglati košulju“.
Budućnost je jasna, ali još nije blizu
Humanoidni roboti još nisu spremni preuzeti svakodnevne kućanske zadatke, no smjer razvoja je jasan. Tehnologija napreduje, cijene padaju, a društvo se postupno navikava na prisutnost robota u svakodnevnom životu.
Iako umjetna inteligencija danas može obraditi ogromne količine informacija, ljudska sposobnost interpretacije, iskustva i emocija i dalje ostaje nenadmašna. Upravo ta razlika čini granicu između onoga što roboti danas mogu – i onoga što će tek morati naučiti.
Humanoidni roboti možda još nisu dio naše svakodnevice, ali više nisu ni daleka budućnost. Oni su, polako ali sigurno, već zakoračili u naš svijet.
