Uredi više nisu mjesta na kojima zaposlenici samo sjede za računalom. Danas se projektiraju kao prostori koji potiču suradnju, kreativnost i dobrobit zaposlenika. Open space i dalje postoji. Ali više nije jedino rješenje.

Dorotea Šarić, mag. ing. arh. iz arhitektonskog studija Brigada, i Ivan Šagulj, predstavnik investitora, pokazuju to na primjeru novog Ledo ureda, vodeće kompanije za proizvodnju sladoleda i smrznutih proizvoda. Prostor ima 1.800 kvadrata neto korisne površine i smješta preko 200 zaposlenika.

Moderni ured počinje potrebama zaposlenika

Prije nego što je nastala ijedna skica, tim je proveo opsežno istraživanje o tome kako zaposlenici stvarno rade. Ovakav pristup u skladu je s filozofijom cijelog studija: Brigada dizajn gradi na promatranju stvarnog ponašanja ljudi u prostoru, a ne na pretpostavkama, slično onoj čuvenoj priči o nizozemskim parkovima gdje su prihvatili dijagonalne staze koje su ljudi sami utabali, umjesto da im nametnu unaprijed zacrtane puteljke.

“Ono što je nama bilo bitno je kako bi se zaposlenici trebali osjećati i kako bi izgledalo njihovo idealno mjesto rada. Samim time smo proveli brojne radionice, fokus grupe i sastanke gdje smo radili s timovima”

Iz tog procesa proizašao je ključni uvid. Zaposlenici su se iz zatvorenih uredskih prostora trebali preseliti u open space. Pitanje je bilo kako to izvesti, a da ljudi i dalje osjećaju pripadnost i ugodu. Ured se dakle nije projektirao prema trenutnim trendovima u dizajnu. Projektiran je prema stvarnim navikama i strahovima ljudi koji će u njemu provoditi većinu radnog dana.

Open space ured koji potiče suradnju i produktivnost

Otvoreni uredski prostor donosi jasne prednosti. Lakšu suradnju, brzu komunikaciju i spontanu razmjenu ideja među kolegama koji bi u zatvorenim uredima rijetko razgovarali. No isti prostor koji potiče spontanost, drugima otežava koncentraciju. Buka, stalni pokret u perifernom vidu i različiti stilovi rada znače nešto konkretno: klasičan, neprekinut open space rijetko odgovara svima podjednako.

Neki zaposlenici najbolje rade uz stalnu interakciju s timom. Drugima treba mir za fokusiran, dulji rad bez prekida. Dobar ured mora ponuditi oboje, ne birati između jednog ili drugog.

Koncept “Grad u gradu” mijenja način organizacije ureda

Rješenje koje je studio Brigada osmislio za Ledo ured nadilazi klasičnu podjelu na open space i zatvorene urede.

“To smo riješili s novim konceptom uredskog prostora Grad u gradu, gdje smo ured organizirali u kvartove, komunicira se putem ulica, i naravno, u središtu ureda je trg, odnosno u ovom slučaju jedan veliki i prekrasan prostor show kitchena”

Ovakva prostorna metafora rješava čest problem klasičnog open spacea: gubitak orijentacije i pripadnosti u velikom, neprekinutom prostoru. Kad je ured podijeljen na kvartove, svaki tim dobiva svoj prepoznatljiv “dio”. Dovoljno je intiman da zadrži osjećaj pripadnosti timu. Istovremeno ostaje otvoren prema ostatku ureda kroz zajedničke “ulice” komunikacije.

Show kitchen i zajednički prostori kao srce ureda

Ono što u klasičnom rasporedu odgovara gradskom trgu, u ovom je uredu prostor show kitchena. Mnogo je više od obične kuhinje za zaposlenike.

“Show kitchen je zapravo namjenski prostor koji služi za okupljanje svih timova, za druženje, za objed, ali i za testiranje novih proizvoda, isprobavanje i naposljetku prezentaciju novih prehrambenih proizvoda, prvo timovima, a onda i svima nama. To je stvarno laboratorij gdje se odvija čarolija koju kasnije, kao korisnici, možemo prezentirati”

Ovakav prostor pokazuje širu promjenu u dizajnu ureda. Zajednički prostori danas nose mnogo veću odgovornost nego prije, kad su se svodili na kuhinjicu s aparatom za kavu. Ovdje kuhinja postaje funkcionalno i simbolički srce cijelog prostora. Mjesto je gdje se sastaju svi timovi, bez obzira na to u kojem “kvartu” inače rade.

Ključna lekcija ovog projekta jest da nijedan jedinstven tip prostora ne odgovara svim zaposlenicima podjednako. Studio Brigada zato je osmislio čitav niz tipologija prostora unutar iste zgrade.

“Neki ljudi vole raditi u open spaceu, nekima ipak treba neki dan malo fokusiraniji rad, pa nam je bilo bitno stvoriti različite tipologije prostora, od open spacea, odnosno kvarta koji je i dalje intiman prostor tog tima, ali je open space, do soba za sastanke, kolaboracijskih zona koje su nekakav semi-privatan, ali i dalje otvoren tip komunikacije među timovima, i fokusiranih soba za rad”

Konkretno, ured raspolaže s otprilike 180 radnih jedinica u open space kvartovima. Uz njih ide sedam soba za sastanke namijenjenih formalnijim, timskim razgovorima. Tu su i desetak takozvanih tihih soba i kabina za telefonske pozive, gdje zaposlenik može povući poziv ili kratko se koncentrirati bez buke ostatka ureda.

Kolaboracijske zone dodatno popunjavaju taj spektar. Nude poluprivatan prostor za rad u paru ili manjoj grupi, negdje između potpune otvorenosti open spacea i potpune izolacije zatvorene sobe. Svaka od ovih tipologija ima jasnu funkciju. Zaposlenik bira prostor prema zadatku koji trenutno obavlja, umjesto da je zauvijek vezan uz jedan jedini tip radnog mjesta.

Ured nije samo mjesto za rad

Osim radnih zona, ured uključuje i sadržaje koji izravno utječu na kvalitetu radnog dana, ne samo na produktivnost u užem smislu.

“Ono što je specifično za ovaj ured je to što zaposlenici imaju dva urbana kafića za pauze i odmor, imaju svoje terase, tako da uvijek imaju priliku za mali break”, ističe Šarić. Dodaje i detalj koji smatra posebno važnim. “Ono što je jako bitno, i što ovaj ured ima, je soba za prvu pomoć, što je danas definitivno nužan dio svakog ureda, ali nije situacija da svi uredi to imaju.”

Ovakvi sadržaji, terase, lounge prostori, kafići i prostor za odmor, polako postaju novi standard u projektiranju uredskih zgrada. Riječ je o dijelu šireg shvaćanja da produktivnost ne dolazi samo iz dobro raspoređenih radnih stolova. Dolazi i iz prilika za kratak, stvaran predah tijekom dana.

Dizajn ureda inspiriran brendom i potrebama zaposlenika

Poseban izazov ovog projekta bio je ugraditi identitet Leda u prostor na način koji ne djeluje doslovno ili banalno.

“Budući da se radi o vodećoj kompaniji za proizvodnju sladoleda i smrznutih proizvoda, odlučili smo tu bogatu tradiciju prenijeti kroz detalje, putem materijala, tekstura i slično. Tako da se kroz ured vide dizajnirane lampe u obliku sladoleda, keramičke pločice koje podsjećaju na kornet, i taj neki suptilni, ne banalan, već promišljen detalj istaknuo je dizajn ovog ureda”,

Proces odabira boja za prostor bio je pritom neočekivano doslovan. “To je jedna slatka strana ovog projekta, što smo stvarno testirali puno sladoleda pod izlikom posla. Čak smo u jednom trenutku konzumirali sladoled i direktno spajali boje koje smo na kraju pretočili u prostoriju koju danas možemo vidjeti”, prisjeća se Šarić.

Rezultat je paleta boja u zajedničkim prostorima izravno inspirirana proizvodima same kompanije, umjesto generičke korporativne sheme koja bi jednako dobro pristajala bilo kojoj drugoj tvrtki.

Cijeli ured slijedi jasnu logiku podjele atmosfere prema funkciji prostora.

“Uvijek nam je cilj napraviti balans radnog prostora i tih zajedničkih zona. Radni prostori su opušteni, korišteni su više prirodni materijali, smireni tonovi, dok su zajedničke zone malo naglašenije dizajnerski, i tu se zapravo ističe ta bogata prehrambena inspiracija koju smo izvukli za oblikovanje tih zona”

Radne zone, gdje zaposlenici provode većinu dana, namjerno ostaju vizualno tiše. Zajedničke zone, poput show kitchena i kafića, mogu si priuštiti izraženiji, energičniji dizajn upravo zato što njihova funkcija nije dugotrajan fokusiran rad, nego druženje i promjena tempa.

Nekoliko mjeseci nakon useljenja, investitor već vidi konkretne rezultate promjene.

“Ured je zaista funkcionalan, ured je sve ono što smo se nadali da će biti. Donio nam je već u ovim prvim mjesecima bližu suradnju između odjela, češću komunikaciju, lakši protok informacija. Sve ono što nas je možda u starom uredu ograničavalo, sada to više nije izazov”, kaže Šagulj.

Ovaj projekt, dodaje, predstavlja krunu šireg transformacijskog procesa kroz koji je organizacija prošla posljednjih nekoliko godina.

Što možemo naučiti iz ovog projekta?

Ovaj projekt nudi nekoliko lekcija za svako projektiranje poslovnog prostora. Uključivanje zaposlenika kroz radionice i fokus grupe prije projektiranja daje uvide koje arhitekt sam, izvana, jednostavno ne može pretpostaviti.

Ponuda više različitih tipova radnih prostora, od open spacea do fokus soba, prepoznaje da ne postoji jedan univerzalan način rada. Dizajn ureda može, i po mišljenju ovog tima treba, odražavati identitet i priču tvrtke. Naposljetku, zajednički prostori poput kuhinja, kafića i terasa danas zaslužuju jednaku pažnju kao i sami radni stolovi. Izravno utječu na to koliko se zaposlenici u prostoru osjećaju dobro.

Ledo ured kao primjer dobro projektiranog ureda

Moderni ured više nije prostor u kojem svi rade na isti način. Dobro projektiran ured prilagođava se različitim navikama zaposlenika. Potiče suradnju kada je potrebna, ali omogućuje i mir za koncentrirani rad kad je to prijeko potrebno. Upravo zato današnji najbolji poslovni prostori nisu samo lijepo uređeni, nego prije svega promišljeni, izgrađeni oko stvarnih potreba ljudi koji u njima provode veći dio svog radnog dana.

Retro futuristički ured iz druge galaksije – prostor iz snova za svakog IT-evca

Projektiranje kuće na maloj parceli zahtijeva više planiranja nego gradnja na velikom zemljištu. Kada je svaki kvadrat važan, dobra arhitektura ne nastaje unatoč ograničenjima, nego upravo zahvaljujući njima.

Arhitektica Lucija Puljić pokazuje to na primjeru moderne obiteljske kuće izgrađene na svega tristotinjak kvadrata zemljišta. Unutar maksimalno 90 četvornih metara trebalo je stati sve što jedna obitelj treba za svakodnevni život.

Mala parcela ne mora značiti male mogućnosti

Svaki projekt počinje analizom terena, a kod ove kuće ta je analiza bila presudna već od prvog koraka.

“Krenulo je sve nekako od analize samog zemljišta, od orijentacije, o tome što smo već spominjali, da smo bili dosta ograničeni samom parcelom. Iz toga je zapravo izašao taj neki jednostavan volumen, ali opet dosta jak”, objašnjava Puljić.

Umjesto da ograničenje parcele shvate kao prepreku, arhitekti su ga pretvorili u polazišnu točku cijelog projekta.

“Mi smo zapravo iz tih ograničenja radili projektni zadatak. Zato što smo imali od starta jako malu parcelu s kojom smo mogli baratati i morali smo se na neki način ukalupiti u taj jako mali, kompaktni volumen. Morali smo se doslovno u maksimum 90 kvadrata smjestiti sve što nam je bilo potrebno za jednu obiteljsku kuću”

Ovakav pristup, gdje ograničenja postaju vodilja projekta umjesto prepreke, čest je kod kuća na manjim parcelama.

Koliko je zemljište zapravo kompaktno, najbolje se vidi na stražnjem travnjaku. Dvije vitke sadnice okružene su bijelim oblutcima uz betonski rub, a terasa sa sklopivim stolicama nalazi se tik uz kuću, bez viška prostora za velike vrtne kompozicije.

Kako organizirati kuću od 90 m²?

Raspored prostorija u kući slijedi jasnu logiku, s otvorenom zajedničkom zonom u prizemlju i privatnijim, tišim prostorom na katu.

Kuća je zapravo koncipirana kao katnica. U prizemlju je dnevna zona koja je otvoreni koncept, što se tiče dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje, a na gornjem katu su spavaće sobe, malo privatnija zona, gospodarstvo i pripadajuće kupaonice.

Otvoreni koncept prizemlja omogućuje da relativno mala kvadratura djeluje znatno prostranije nego što bi djelovala podijeljena na zasebne, zatvorene prostorije. Istovremeno, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja ostaju povezani s okućnicom, umjesto da djeluju odsječeno od vanjskog prostora. Bež sofa u L-obliku, okrugli drveni stolići i apstraktne slike na zidu dio su te otvorene cjeline. Velika staklena vrata prema van puštaju puno prirodnog svjetla, a sve stoji u jednom prostoru bez pregrada.

Kat je namjerno odvojen od užurbanije dnevne zone. Postoji jasna granica između dijela kuće namijenjenog zajedničkom životu i dijela namijenjenog odmoru. Ovakvo razdvajanje dnevnog i noćnog dijela standardna je praksa kod obiteljskih kuća. Na maloj parceli, međutim, zahtijeva puno preciznije planiranje, jer nema viška prostora za hodnike ili prijelazne zone koje bi to razdvajanje ublažile. Pogled niz stepenice, s kata prema prizemlju, dobro dočarava tu vertikalnu podjelu. Drveni stepenišni krakovi vode prema svijetlom, minimalistički uređenom hodniku u prizemlju.

Otvoreni tlocrt traži pametnije planiranje

Otvoreni koncept prizemlja donosi prostranost, ali i zahtjev da svaki element unutar njega opravda svoje mjesto. Kad nema zidova koji dijele funkcije, svaka stvar u prostoru mora imati jasnu svrhu. Sve se, naime, vidi istovremeno, iz gotovo svakog kuta. Manje vizualnih prepreka znači i bolju komunikaciju kroz prostor, dok pogled slobodno putuje od kuhinje do dnevnog boravka. Zbog toga cijela kuća djeluje veća nego što stvarno jest. Slična pravila otvorenog tlocrta, gdje svaka odluka o rasporedu utječe na dojam cijelog prostora, detaljno smo obradili u tekstu Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima.

Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima

Stubište kao skulptura i središnji element interijera

Jedan od najzanimljivijih detalja projekta je odluka da se stubište, umjesto da ga se sakrije ili izoliran u zaseban hodnik, postavi izravno u dnevni prostor.

“Stepenice su i tu jedan bitan vizualni detalj, one su doslovno kao skulptura. Nama je to bilo bitno. Ponovno, budući da smo dosta ograničeni prostorom, htjeli smo da je sve prozračno, i tako je bio najbolji način da samo stubište smjestimo u taj dnevni prostor. Komunikacija je tako neometana, a opet ne uzimamo previše prostora na samu, izoliranu komunikaciju”

Ovakvo rješenje donosi dvostruku korist. Štedi prostor koji bi inače zauzeo zaseban hodnik ili stubišni prostor, a istovremeno stepenice postaju vizualni fokus dnevne zone, gotovo poput umjetničkog objekta. Tamni drveni stepenici lebde jedan iznad drugog, bez klasične zatvorene ograde. Pogled kroz njih slobodno prolazi sve do dnevnog boravka u pozadini. Slično razmišljanje, gdje stubište postaje skulpturalni element umjesto skrivene funkcionalne komunikacije, primijenili smo i u tekstu o vili na Pagu. Ondje spiralne stepenice djeluju kao lebdeća vrpca usred prostora.

Kontrast svijetlog interijera i tamne kuhinje

Vizualni identitet kuće gradi se na kontrastu, temi koja se provlači od fasade do najmanjih detalja interijera.

“Vani smo se na fasadi samoj igrali s kontrastnim elementima. Imamo dva kubusa, svijetli i tamni. Imamo ulaznu nadstrešnicu koja je zapravo neka okosnica, da se vidi gdje je ulaz, ali isto tako da definira privatnost obiteljske kuće. Taj kontrastni odnos smo unijeli i u sam interijer”

Svijetlo žbukani dio kuće prelazi u tamniji volumen obložen opekom, s uvučenom nadstrešnicom iznad ulaza. Maslina u velikoj bijeloj tegli dodatno omekšava strogu geometriju.

Unutar kuće, ta ista logika odražava se kroz svijetlu bazu prostora i tamniju kuhinju kao kontrastan akcent. Puljić dodaje da je pri oblikovanju kuhinje morala uskladiti želju za otvorenošću prema ostatku prostora. Istovremeno je trebalo sakriti svakodnevno skladištenje.

“Osim što su tu bili specifični zahtjevi investitora, njegove preferencije oko boja, nastojali smo je dovoljno otvoriti, ali na neki način i zatvoriti za sve ono skladištenje koje ne želimo vidjeti, a da je dovoljno otvorena prema samom prostoru, jer je ta dnevna zona zajednička i posve otvorena, i može komunicirati s vanjskim prostorom.”

Potpuno crne, mat fronte skrivaju ugradbenu pećnicu i ormare. Bijela mramorizirana ploča iza sudopera i crna slavina unose oštar, ali elegantan kontrast.

Zašto je namještaj po mjeri bio najbolje rješenje?

Na maloj parceli, standardne dimenzije namještaja rijetko odgovaraju stvarnom prostoru koji je na raspolaganju, pa je namještaj po mjeri postao logičan, gotovo neizbježan izbor.

“To je bio zahtjev investitora, da se maksimalno prilagodi, budući da smo imali ograničene dimenzije, tako da se u tom pogledu i najbolje mogao iskoristiti prostor”

Adel El-Zayegh je vlasnik tvrtke Adriatic Furniture, koja je izradila tapecirani namještaj za ovu kuću. Opisuje kako proces personalizacije izgleda u praksi.

“Bavimo se proizvodnjom tapeciranog, personaliziranog namještaja. Radimo na način da nam klijenti dostave sliku željenog dizajna, mjere, odaberu boju s nama u dogovoru i nivo mekoće”, kaže El-Zayegh.

Prednost ovakvog pristupa posebno dolazi do izražaja u manjim domovima, gdje standardne tvorničke dimenzije često ne iskorištavaju prostor optimalno.

“Prednost, naročito u Hrvatskoj, je to što se kutna garnitura može prilagoditi prostoru. Kako je većina stanova manjih dimenzija, možemo bilo koji model prilagoditi točnim potrebama kupca. Ne bira se samo dužina i širina, nego možete birati i visinu kutne garniture, dubinu same kutne”

Personalizirani namještaj omogućuje više od odabira boje

Namještaj rađen po mjeri ne prilagođava se samo estetici, nego i doslovnoj geometriji prostora, širini, dubini i visini svakog elementa. Tako ne ostaje izgubljenih centimetara u nišama ili kutovima koje standardni, tvornički namještaj ne bi mogao ispuniti. U radionici majstor toplinskim pištoljem oblikuje pjenu na drvenom okviru buduće sofe. Slojevi tirkizne i ljubičaste pjene kasnije postaju nevidljiva potpora ispod tapeciranja. Kod izrade kreveta po mjeri, letve za oprugu ručno se podešavaju i pojačavaju na mjestima gdje je potrebna dodatna čvrstoća. Tako ležaj savršeno prati dimenzije prostora za koji je naručen.

Osim dimenzija, personalizacija uključuje i sam osjećaj sjedenja.

“Imamo tri nivoa, supersoft, standard i tvrđu opciju. Ovisno o količini mekane spužve koju stavimo, prema tome se određuje sama udobnost“, objašnjava El-Zayegh. Uz to, izbor materijala dodatno proširuje mogućnosti personalizacije. “Što se tiče tkanina, imamo preko 500 vrsta izbora, od materijala do boja”, dodaje. U šivaonici to izgleda kao precizan, gotovo krojački posao. Tamnozelena tapecirana tkanina prošiva se ravno uz konture jastuka, šav po šav. Dlanovima se pritom pridržava materijal, kako bi linija ostala savršeno ravna.

Dobar interijer ostavlja prostor za život

Jedna od najvažnijih poruka ovog projekta ne odnosi se na tehničke detalje, nego na filozofiju uređenja. Puljić naglašava da posao arhitekta nije ispuniti svaki dostupan kutak prostora.

“Nekad je bitno od strane nas kao arhitekata napraviti dobru, neutralnu bazu, da može sam investitor, odnosno korisnik, kasnije unijeti svoj duh unutra i doprinijeti detaljima na nekom osobnom sloju”

Ovim se dotiče i pojave koju sve češće primjećuje u svom poslu, takozvanog horror vacuija, doslovno straha od praznine. Riječ je o tendenciji da se svaki prazan kutak doma nečim nagura, čak i kad to prostoru ne treba.

“Ono što je jako bitno, i što u zadnje vrijeme čak i često vidim, je taj neki suvremeni horror vacui, ljudi pokušavaju nagurati u svaki doslovno prazan kutak neke stvari, ali to nije bitno. Mislim da dom nekako raste s korisnikom”, objašnjava arhitektica.

Drugim riječima, dobro projektiran dom ne mora biti dovršen prvog dana useljenja. Prostor koji ostavlja mjesta za postupno dodavanje osobnih detalja često ostari bolje od onog koji je od početka pretrpan. Dovoljan je i jedan gest, poput velike staklene vaze sa sušenim granama u toplim, kontrastnim tonovima uz podnožje stubišta. Ona bez pretrpanosti unosi karakter u inače vrlo miran prostor.

Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno

Što možemo naučiti iz ovog projekta?

Ova kuća nudi nekoliko lekcija primjenjivih na svaki projekt gradnje na maloj parceli. Ograničenja veličine zemljišta mogu postati poticaj za jasnija, disciplinirana rješenja, umjesto da se doživljavaju isključivo kao prepreka. Otvoreni tlocrt, kad je pažljivo osmišljen, znatno povećava osjećaj prostranosti čak i na skromnoj kvadraturi. Namještaj po mjeri, iako zahtijeva više vremena i planiranja unaprijed, često se pokaže isplativijim dugoročnim rješenjem. Standardni, tvornički komadi naime ne iskorištavaju prostor u potpunosti. Neutralna, promišljena baza traje dulje od prolaznih trendova. Ostavlja dovoljno prostora da se dom vremenom prilagođava obitelji koja u njemu živi, umjesto da ostane zamrznut u trenutku useljenja.

Ova kuća pokazuje da kvaliteta stanovanja ne ovisi o kvadraturi, nego o dobrim arhitektonskim odlukama. Kada se projektiranje, interijer i namještaj razvijaju zajedno, čak i kuća na maloj parceli od svega 90 četvornih metara može pružiti osjećaj prostranosti, funkcionalnosti i dugotrajne udobnosti. Pritom se ne osjeća da je nešto žrtvovano zbog ograničenog prostora.