Plin u prirodi ne miriše ni na što, a onaj poznati smrad pokvarenih jaja dodan je s razlogom. Donosimo neobičnu priču o tome kako je miris plina postao jedan od najvažnijih sigurnosnih izuma, ali i što napraviti kad ga osjetite.

Sezona grijanja je počela, a u velikom dijelu Hrvatske to znači da plin opet grije radijatore, priprema toplu vodu i kuha ručak. Plinom se, prema podacima iz našeg pregleda sustava grijanja, grije oko 35 posto hrvatskih kućanstava. Na njega ne mislimo sve dok ga ne nanjušimo.

Taj oštar miris na pokvarena jaja svi prepoznajemo i gotovo svi mislimo da tako miriše sam plin. Ali nije tako. Miris plina dodan je umjetno, kako bi vas na vrijeme upozorio. Zato krećemo od najvažnijeg: što napraviti kad ga osjetite.

Osjetite miris plina? Ovo napravite odmah

Miris plina shvatite ozbiljno i kad je slab. Ako ga osjetite u prostoru, postupite prema uputama za sigurno korištenje plina Gradske plinare Zagreb:

• ne dirajte prekidače, ni za paljenje ni za gašenje svjetla, ne uključujte uređaje, ne koristite zvono na vratima i ne palite otvoreni plamen, jer i mala iskra može zapaliti plin,
• zatvorite dovod plina na zaporu plinomjera ili kućnom priključku, ako mu možete sigurno pristupiti,
• otvorite prozore i vrata i izađite iz prostora,
• u zgradi upozorite susjede kucanjem, a ne zvonom, i ne koristite dizalo,
• dežurnu službu distributera nazovite tek kad ste vani, jer ni mobitel ne treba koristiti u prostoru u kojem se osjeća plin.

Plin, uređaje i rasvjetu ponovno koristite tek kad dežurna služba ili ovlašteni serviser utvrdi da je instalacija sigurna. Miris može nestati i zato što ste prozračili prostor, a da uzrok curenja i dalje postoji.

Kome prijaviti curenje plina?

Curenje se prijavljuje dežurnoj službi vašeg distributera plina, koja radi i noću i vikendom. Broj potražite unaprijed na internetskim stranicama distributera i spremite ga u mobitel, jer ga u trenutku kad osjetite plin nećete htjeti tražiti.

Ako je miris jak, ako se netko loše osjeća ili ako je izbio požar, zovite 112.

Distributeru treba prijaviti i slab miris plina kojem ne možete pronaći uzrok. Bolje je da služba dođe zbog lažne uzbune nego da se curenje otkrije prekasno.

Kako se provjeravaju plinske instalacije

Za sigurnost nije dovoljno čekati da nešto zamiriše. Plinska instalacija u stambenim zgradama i kućama ispituje se na nepropusnost i ispravnost pri promjeni ili umjeravanju plinomjera, a najmanje jednom u deset godina, kako propisuje Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima. Ispitivanje najavljuje distributer ili ovlaštena tvrtka, a vi ste dužni omogućiti pristup. Ako ispitivanje nije obavljeno ili se utvrdi neispravnost, isporuka plina se obustavlja.

Uz to, plinski bojler i štednjak traže redovit servis kod ovlaštenog servisera, a dimnjak pregled dimnjačara.

Zašto plin uopće miriše

Prirodni plin uglavnom je metan, a metan nema ni boju ni miris. Da plin u kućanstva stiže onakav kakav je izašao iz zemlje, curenje ne biste ni vidjeli ni osjetili.

Zato mu distributer, prije nego što stigne do vas, dodaje miris u posebnim odorizacijskim stanicama. Postupak se zove odorizacija. Za miris su zaslužni spojevi sumpora: u SAD-u se najčešće koriste merkaptani, a u Europi često tetrahidrotiofen (THT). Biraju se jer ih nos osjeti već u iznimno malim količinama, mnogo prije nego što koncentracija plina u zraku postane opasna.

Tragedija u Teksasu nakon koje je miris postao obvezan

Pravilo da plin mora mirisati nastalo je nakon jedne od najtežih nesreća 20. stoljeća. U ožujku 1937. škola u New Londonu u Teksasu, kako bi uštedjela na računima, spojila se na obližnji plinovod naftne tvrtke. Plin je istjecao i nakupljao se ispod zgrade, a nitko ga nije mogao osjetiti.

Popodne 18. ožujka iskra je zapalila nakupljeni plin i eksplozija je srušila veliki dio škole. Poginulo je gotovo 300 ljudi, većinom djece. Kako piše Texas Monthly, Teksas je već unutar dva mjeseca zakonom propisao obvezno dodavanje mirisa plinu, a praksa je postala standard u cijelom svijetu.

Lešinari kao detektori curenja: dokumentirana priča iz 1938.

Godine 1938. kalifornijska tvrtka Union Oil tražila je curenje na plinovodu dugom gotovo 70 kilometara, kroz nepristupačan teren. Inženjeri su u plinovod upumpali veliku dozu etil merkaptana i pratili nebo. Taj spoj nastaje i pri raspadanju organske tvari, pa privlači američke lešinare. Ondje gdje su se okupljali, inženjeri su pronalazili curenje.

Priča je kasnije pomogla ornitologu Kennethu Stageru da pokusima dokaže da lešinari hranu traže i njuhom, a ne samo vidom, kako je opisano u emisiji BirdNote.

Prirodni plin nije otrovan, ali ugljični monoksid jest

Prirodni plin nije otrovan. Opasan je zbog eksplozivnosti: eksplozivan je kad u zraku čini između 5 i 15 posto volumena. U neprovjetrenoj prostoriji curenje može postupno doseći tu razinu, a tada je dovoljna jedna iskra.

Pravi tihi ubojica u sezoni grijanja je ugljični monoksid. On ne nastaje curenjem, nego nepotpunim izgaranjem u neispravnom bojleru, uz zatvorene otvore za dovod zraka ili začepljen dimnjak. Nema ni boju ni miris, pa ga dodani miris plina ne može otkriti. Pri koncentraciji od 0,64 posto u zraku može ubiti za 10 do 15 minuta.

Zato nos nije dovoljan. Redovit servis bojlera, pregled dimnjaka i detektor ugljičnog monoksida u prostoriji s plinskim uređajem najbolja su zaštita.

Curenje se ne prepoznaje samo po mirisu

Ako su sva plinska trošila ugašena, a brojčanik na plinomjeru se i dalje okreće, negdje curi plin. Podzemno curenje ponekad se, prema Gradskoj plinari Zagreb, primijeti po uvenuloj vegetaciji iznad mjesta curenja.

Važno je znati i kako se plin ponaša. Prirodni plin lakši je od zraka i diže se prema stropu, dok je ukapljeni naftni plin iz boca teži od zraka i skuplja se pri podu, zbog čega je osobito opasan u podrumima.

Neugodan miris, genijalan izum

Miris plina nastao je iz tragedije i danas svake zime tiho čuva milijune kućanstava. Kad ga sljedeći put osjetite, nemojte samo namrštiti nos: zatvorite plin, otvorite prozore, izađite i nazovite dežurnu službu.

Mnogi vlasnici starijih kuća razmišljaju o prelasku na dizalicu topline, ali ih zaustavlja jedno pitanje: znači li novo grijanje i potpuno novu instalaciju? Dizalica topline za radijatore danas je realna mogućnost, no odgovor ne ovisi samo o uređaju. Jednako su važni toplinski gubici kuće, postojeći radijatori i temperatura vode koju sustav mora postići.

Dizalice topline sve su češći izbor i u novogradnji i u energetskim obnovama, a njihov razvoj više nije usmjeren isključivo na učinkovitost. Nekoliko zanimljivih rješenja Viessmann je predstavio na sajmu PromoArh u Poreču, među njima i novu monoblok dizalicu topline Vitocal 200-A ie.

Može li se u staru kuću ugraditi dizalica topline? Evo što sve treba planirati

Dizalica topline za radijatore: što znači temperatura vode do 70 °C?

Temperatura polaza je temperatura vode koja iz uređaja odlazi prema grijaćim tijelima. Radijatorsko grijanje u pravilu traži višu temperaturu vode od podnog, zato je taj podatak jedan od važnijih pri modernizaciji starijih kuća. Kod predstavljenog uređaja temperatura polaza, prema riječima sugovornika, doseže 70 °C.

Kako objašnjava Simon Palman, predstavnik tvrtke Palman Thermo, ovlaštenog Viessmannova partnera, za korisnika to znači da uređaj može spojiti na postojeću instalaciju s radijatorima. Posebna kotlovnica, dodaje, nije potrebna.

Mogućnost postizanja visoke temperature ipak ne znači da će svaka dizalica topline za radijatore jednako dobro raditi u svakoj kući. Treba provjeriti jesu li postojeći radijatori dovoljno veliki za potrebe prostorija i koju temperaturu vode sustav stvarno treba u najhladnijim danima. Tek tada se može procijeniti je li postojeća instalacija prikladna i kako će uređaj raditi.

Za odabir uređaja nije dovoljna kvadratura kuće

Uređaj je, ističe Palman, namijenjen prvenstveno modernizaciji, ali se može ugraditi i u novogradnju. Dostupni su modeli do 12 kW. Zasad dolazi samo u monofaznoj izvedbi, a najavljena je i trofazna.

Snaga uređaja, naglašava Palman, određuje se prema toplinskim gubicima zgrade, a ne prema veličini kuće. Kvadratura je tek jedan od podataka potrebnih za pravilan odabir sustava. Dvije kuće iste veličine ne moraju imati ni približno jednake potrebe za grijanjem. Na toplinske gubitke utječu izolacija, stolarija, površina vanjskih zidova i krova, ali i temperatura koju ukućani žele u prostorijama.

Zato je dobro prije kupnje izraditi proračun toplinskih gubitaka. Premalen uređaj neće moći zagrijati kuću u najhladnijim danima, a prevelik će raditi neučinkovito.

Monoblok izvedba: što ostaje vani, a što se ugrađuje u kuću?

Razvoj novih uređaja ide i prema jednostavnijoj ugradnji te smanjenju prostora koji sustav zauzima u kući. Kod monoblok izvedbe cijeli rashladni krug nalazi se u vanjskoj jedinici.

Predstavljeni uređaj, objašnjava sugovornik, kompaktan je i nema unutarnjih hidrauličkih jedinica. U kući je samo elektronički sklop koji upravlja s više krugova grijanja.

„Imate samo jedan uređaj u dvorištu, di vam hidraulika dolazi van, a elektronika vam je u kući”, ističe Simon.

Takva izvedba smanjuje količinu opreme u kući, što je posebno važno kod modernizacije, kad prostora često nema dovoljno. Konačan raspored uređaja i instalacija ipak ovisi o projektu sustava grijanja za konkretnu kuću.

Upravljanje grijanjem putem aplikacije

Sve više funkcija znači i potrebu za jednostavnijim upravljanjem. Sobni regulator, kaže naš sugovornik, bežično se spaja na elektroniku uređaja, a sustavom se može upravljati i putem mobilne aplikacije ViCare.

Digitalizacija ovdje nije važna samo korisniku. Uređaj koristi Viessmannovu platformu One Base Intelligence, koja omogućuje daljinski nadzor nad dizalicom topline. Ako se pojave poteškoće, ističe sugovornik, instalater se može daljinski spojiti na sustav. Takav pristup može pomoći da se određeni problemi prepoznaju i riješe brže, ponekad i bez izlaska na teren.

Povezivanje sa solarnom elektranom i drugim uređajima

Nove dizalice topline jednostavnije se povezuju i s drugim izvorima energije i uređajima u kući. Palman kao primjere navodi solarnu elektranu i punjač za električni automobil, uz napomenu da je rješenja mnogo.

Prema Viessmannu, platforma One Base Intelligence u jedan sustav može povezati fotonaponsku elektranu, spremnik energije i punjač za automobil, pa i postojeće uređaje drugih proizvođača. Dizalica topline tako postaje dio šire priče o upravljanju energijom u domu.

Dizalice topline postaju standard modernog stanovanja

R290: što je novo u rashladnom sredstvu?

Postoji i dio dizalice topline koji korisnik ne vidi, a posljednjih godina postaje sve važniji. Rashladno sredstvo prenosi toplinu unutar sustava, ali njegov odabir utječe i na okoliš. Zato se kod novih generacija uređaja sve više koriste sredstva s vrlo niskim potencijalom globalnog zagrijavanja (GWP).

Predstavljeni uređaj koristi rashladno sredstvo R290, odnosno propan. Zbog niskog potencijala globalnog zagrijavanja smatra se prihvatljivijim za okoliš. Takav izbor prati i propise kojima se postupno smanjuje uporaba fluoriranih plinova s velikim utjecajem na klimu.

Prvi korak je upoznati kuću

Možete li, dakle, zadržati radijatore i prijeći na dizalicu topline? U mnogim kućama odgovor može biti potvrdan, ali tek nakon provjere. Prije odabira dizalice topline za radijatore treba poznavati toplinske gubitke kuće, temperaturu vode koju postojeći radijatori trebaju i stanje cijele instalacije.

Od temperature polaza do povezivanja sa solarnom elektranom i upravljanja putem aplikacije, dizalica topline danas je dio šire priče o energetskom upravljanju domom. Kod modernizacije prvi korak zato nije odabir uređaja, nego dobro upoznavanje kuće u koju će se ugraditi.