Gornji grad

Ljepote zagrebačkog Gornjeg grada i danas oduzimaju dah brojnim građanima i posjetiteljima. Da mogu govoriti, zidovi starih građevina ispričali bi nam mnoge tajne. Zato, u modernim vremenima, imaju svoje glasnogovornike koji ne dopuštaju da se povijest zaboravi.

Kroz povijest ovog dijela grada proveo nas je gospodin Aleksandar Bašić, diplomirani inženjer arhitekture.

1647. tadašnji magistrat Grada Zagreba odobrio je časnim sestrama Klarisama gradnju samostana. Samostan je omeđen srednjovjekovnim obrambenim zidom na sjeveroistoku, a na zapadu ulicom na čijem vrhu se nalazi Popov toranj – utvrda koja je u 13. stoljeću bila u vlasništvu zagrebačkog biskupa zbog kojeg se u narodu i ustalio ovaj naziv.

“Zanimljivo je da je u vrijeme kada se gradio samostan, do njegova ukinuća, prema današnjoj Opatičkoj ulici postojao dio koji je spajao tri krila. I tu se nalazio hodnik koji je povezivao ta tri krila, a prema ulici nije imao prozore, jer je red bio vrlo strog i onda su ti prozori oslikani na donjoj etaži. Kasnije su probijeni drugi otvori, međutim, zanimljivo je da u originalnom nacrtu tih prozora nema i nisu bili.“, ističe arhitekt Bašić.

Stara vura kao primjer aktivne zaštite povijesnih građevina

Prozori nisu jedini koji su se počeli otvarati. Cijeli kompleks otvorio se građanima. Na vrhu Popova tornja od 1903. građani i posjetitelji mogu uživati u prekrasnom pogledu u nebo u Zvjezdarnici. A samostanska zgrada, koja je doživjela dosta preinaka u 19. stoljeću, obogatila je kulturnu i ugostiteljsku ponudu grada.

U atriju nekadašnje zgrade samostana, koja je danas u funkciji Muzeja Grada Zagreba, nalazi se i restoran Stara vura.

U unutrašnjosti restorana, osim savršenog spajanja okusa, spojio se i moderni dizajn sa starom arhitekturom. Zaštita povijesnih građevina pokazala se najboljom kad je aktivna – što znači da građevine imaju sadržaje koji će omogućiti njihovo redovito održavanje.

Prema arhitektu Barišiću, prostor restorana Stara vura prikazuje uspješnu mogućnost doživljaja povijesnog trenutka u jednom suvremenom ambijentu. Kameni blokovi kao temeljno ziđe za gradnju samostana, svodovi od opeke i žbuka skinuta sa zidova za bolji doživljaj građevinskih struktura oplemenjeni su modernim i funkcionalnim elementima. Prije svega, rasvjetom.

Svjetlost u ovaj podrumski prostor unijela su ogledala postavljena na svodovima i zidovima, a za dašak luksuza zaslužan je odabir baršunastih stolaca i biljaka. Poseban pečat i intimnost ovom interijeru daje kutak s klavirom i udobnom sofom.

Za one koji vole boraviti na otvorenom tu je i terasa. Uz čašu dobrog vina i zalogaj rade se najbolji planovi. A planskom prenamjenom starih prostora u moderne i njihovim korištenjem, središtima gradova udahnut ćemo novi život.

Rajčica je vrlo zdrava namirnica koja u sebi sadrži najjači antioksidans koji pomaže u borbi protiv nakupina stanica raka te štiti zdravlje srca. Sok od rajčice bogat je vitaminom C i prirodno snižava povišeni kolesterol. Uz to, dobar je za mršavljenje zato što smanjuje osjećaj gladi. Sastojci iz rajčice jačaju nokte, njeguju ljepotu kože, štite od kancerogenih oboljenja, a kalij iz rajčice je dobar za sportaše jer djeluje kao zaštita od grčeva.

Foto: DOMnaKVADRAT

Za fini sok od rajčice, osim domaće, eko uzgojene rajčice, trebat ćete i nekoliko velikih plastičnih posuda, ovisno o tome koliko kilograma rajčica imate. Veliki lonci za kuhanje dobro su došli, pribor za miješanje, te stroj za pasiranje.

Rajčica se najprije pere u dvije vode. Najprije u posudama, a nakon toga ispod mlaza. Svaki komad prođe kroz ruke kako na njemu ne bi ostale nečistoće. Nakon toga rajčicu treba očistiti. S nje dobro treba ukloniti eventualne dijelove koji su zatrulili kako kasnije ne bi došlo do kvarenja soka. Važno je reći da kod uklanjanja dijela koji se krenuo kvariti slobodno možete odstraniti malo veći komad kako biste bili sigurni.

Foto: DOMnaKVADRAT

Nakon toga ispasirajte rajčicu. Treba napomenuti da se rajčica pasira dva puta. Iscijeđeni sok nakon toga spreman je kuhanje. Prije toga začinite ga – u 20 litara soka ide šaka soli, jednu žlicu šećera i svežanj celerovog lista. Ovisno o tome koliko se kuha, rezultat će biti sok od rajčice ili koncentrat.

Dočim blitva je nešto drugačije prirode, ali je u suhim našim krajevima imala gotovo jednaku sudbinu.

Danas špinat i blitva se koriste opet na onaj najtradicionalniji način, a to je na čorbu. To je čorba od zelja s krumpirom kao i svaka druga ili ona od divljega zelja. Međutim sve više i jedno i drugo ulaze danas u kuhinje ka prilozi i još k tome se kuhaju na pari s cvjetačom, keljom, brokulom ili sličnima.

Međutim treba znati da su ova zelja uistinu korisna i niskokalorična danas kada nas se toliko muči s kalorijama i viškom tjelesne težine. Kažu talijani da danas se više u jednom danu u Italiji potroši na preparate kako smršaviti, nego što pojesti. A ovome nadodajmo da se godišnje baci korisne i zdrave, ili bolje rečeno kupljene hrane, četiri tisuće tona. Onda zaključimo kako je važna blitva i njen pratitelj špinat u niskokaloričnosti.

Priprema blitve i špinata je brza i jednostavna na koji god se način odlučite. Jedino je veoma važno da se ne kuha u puno vode i da se voda u kojoj je sve korisno ne baca. A ako ćete koristiti za pitu onda ih samo provucite kroz kipuću vodu.

Svakom zelju, a poglavice blitvi i špinatu želim dobar dolazak i što dugovječniji ostanak u našim kuhinjama i na našim obiteljskim stolovima.

Recept iz knjige: STARA HERCEGOVAČKA KUHINJA

Autor knjige: Fra Franjo Mabić