Badnjak je dan uoči Božića kada se najčešće obavljaju posljednje pripreme za Božić. Čisti se kuća, kiti božićno drvce, peku kolači, radi francuska salata, jede bakalar. U ponoć se tradicionalno ide na polnoćku, a nakon na druženje. Ove godine morat ćemo bez toga kao i velikih obiteljskih okupljanja. No, pitanje je znamo li uopće što je Badnjak? I kakvi se običaji uz njega vežu?

Badnjak je posljednji dan Došašća. Sama riječ dolazi od riječi bdijeti, bdijeti čekajući rođenje Isusa Krista. Nekada se bdjelo uz svijeće u miru i tišini. Vjernici na ovaj dan poste, a na jelovniku je najčešće bakalar. Trpeza na stolu bi trebala biti bogata kako bi i naredna godina bila takva. Žene su na taj dan tradicionalno pekle kruh koji bi krasio stol sve do Sveta tri kralja.

Pred večer domaćin bi unio badnjak i slamu u kuću. Slama se tumači kao sjećanje, da se Isus rodio na slami, čime je simbol jasli u betlehemskoj spilji. U prošlosti se večeralo na slami na kućnom podu, pa se zato i danas, ispod stola za kojim se večera na Badnjak, stavi malo slame. Dok se ispod okićenog božićnog drvca stavljalo, a neki to još uvijek rade, žito. Na blagdanski stol stavlja se pšenica posijana na blagdan Svete Lucije.

Odlazak na polnoćku nije se propuštao. Nakon nje, običaj je bio da si ljudi međusobno čestitaju Božić. U nekim krajevima Hrvatske Božić su pjesmom po domovima čestitali koledari. Običaj koledovanja očuvan je u Dubrovniku.

Božićno zimzeleno drvce, često bor ili jela, ukrašeno lampicama i ukrasima kao dio božićnih svečanosti, svima nam je dobro poznato. Božićna drvca mogu biti svježe rezana, presađena u teglu ili umjetna, a koriste se kao unutarnji i vanjski ukrasi. Dok su stabla tradicionalno povezana s kršćanskom simbolikom, njihova suvremena upotreba uglavnom je svjetovna. Mnoge obitelji ispod božićnog drvca stavljaju darove koji će se otvoriti na Božić.

Pogled u prošlost

Upotreba zimzelenih stabala i vijenaca koji su simbol vječnog života bio je običaj drevnih Egipćana, Kineza i Hebreja. Štovanje stabla bilo je uobičajeno među poganskim Europljanima i preživjelo je njihovo obraćenje kršćanstvu u skandinavskim običajima ukrašavanja kuće zimzelenim granama na Novu godinu, kako bi se otjeralo zlo. Nadalje, tradicija se održala u Njemačkom običaju postavljanja stabla jele na ulaz ili u unutrašnjost kuće tijekom zimskih praznika.

Moderno božićno drvce, pak, potječe iz zapadne Njemačke. Glavni predznak popularne srednjovjekovne priče o Adamu i Evi bilo je rajsko stablo, drvo s plodovima jabuka. Nijemci su na 24. prosinca, odnosno Badnjak, po uzoru na rajsko stablo, postavljali stablo u svojim domovima. U istoj sobi bila je i Božićna piramida, trokutasta drvena konstrukcija koja je imala police za držanje božićnih figurica, svijeća i zvijezdi. Do 16. stoljeća, božićna piramida i rajsko stablo spojili su se i postali božićno drvce.

Običaj je bio široko rasprostranjen među njemačkim luteranima do 18. stoljeća, ali tek u sljedećem stoljeću božićno drvce postalo je duboko ukorijenjena njemačka tradicija. U Engleskoj je predstavljen početkom 19. stoljeća, a božićno drvce popularizirano je sredinom 19. stoljeća od strane njemačkog Princa Alberta, supruga kraljice Viktorije. Viktorijansko božićno drvce ukrašavalo se igračkama i malim darovima, svijećama, bombonima i ukrasnim kolačima koji su visili s grana pričvršćeni vrpcama i papirnim lancima. U 17. stoljeću Njemački doseljenici su božićna drvca ponijeli u Sjevernu Ameriku, pa su do 19. stoljeća ona postala vrlo popularna. Popularna su bila i u Austriji, Švicarskoj, Poljskoj i Nizozemskoj.