Predstavljamo dom
Fenomenalna adaptacija obiteljske kuće
Vodimo vas u Samobor, u preuređenu kuću arhitektice Helene Noršić Patrčević. S obzirom na to da jako voli reciklirati stvari, udahnuti novi život starom prostoru bio joj je užitak.
U centru grada, a opet u blizini šume i parka. Zvuči kao idealno mjesto za život jedne obitelji. Zvučalo je tako i arhitektici Heleni Noršić Patrčević koja je dio roditeljske kuće preuredila za nove potrebe.
„Projektni zadatak je bio da se ovaj dio kuće maksimalno proširi za našu peteročlanu obitelj. Jer ova kuća se sastojala od jednog zasebnog dijela, to je posebno krilo gdje je bila garsonijera u kojoj sam ja živjela kad sam završila fakultet i počela raditi“, objašnjava nam arhitektica.
Što više prirodnog svjetla
Uz to, trebalo je kuću što više otvoriti prema šumi i parku kako bi u njoj bilo što više prirodnog svjetla. Na mjestu današnje kuhinje bila je mala kuhinja i kupaonica, a današnja je blagovaonica imala i ulogu dnevnog boravka.
„Kako smo probili nosivi zid, i proširili se i postavili dnevni boravak i spavanje na drugi dio kuće, onda smo ustvari jednostavno ovdje napravili kao nekakav poluotok. Na taj način smo povećali kuhinju. Probili smo nosivi zid između opet ugradili traverzu, i napravili tu jednu onako interesantnu malu kuhinju i ovdje smjestili blagovaonicu“, dodaje.
Kuhinja je tako dobila na kvadraturi i praktičnosti, a u njoj nas je zaintrigirao još jedan komad namještaja.
„To je jedan zanimljiv komad namještaja kojeg smo naručili iz Italije, koji ustvari kao frontu ima ogledali i tanak je svega 21 cm. Ustvari služi kao ormar za cipele se prodaje u originalu, ali ovdje je iskorišten kao mini špajza. Dobar je zato što je vrlo neprimjetan u prostoru, a ujedno ga vizualno povećava zbog tog ogledala“, kaže Noršić Patrčević.
Zaokruženi interijer pomoću namještaja i tapeta
Kroz cijeli se prostor proteže drveni namještaj koji je zapravo prerađen od gotovog. Tako daje dojam zaokruženog interijera. Tome pridonose i tapete koje se nalaze u blagovaonici i dnevnom boravku.
„Ja jako volim te floralne motive i volim da mi je osjećaj kao da sam u nekakvoj džungli, tako da sam uvijek birala te nekakve motive tapeta. Ovo je jednostavno, pošto je sve dosta svijetlo, bijelo, svijetlo drvo, onda takva jedan zidna tapeta, kao zidni mural jako podigne prostor“, objašnjava arhitektica.
Dnevni je boravak vrlo jednostavan i ne obiluje kvadratima: „To je prostor na koji smo se mi proširili kasnije, strop je bio na otprilike dva i pol metra i gore je dio tavana koji je bio neiskorišten. Mi smo srušili jedan dio stropa tako da dobijemo veću visinu prostora dnevnog boravka. Posebno smo radili galeriju koja se betonirala ispod koje smo onda logično smjestili kupaonu novu, a gore je spavanje.“
Dnevni boravak na otvorenom
A kad zasja sunce dnevni se prostor širi na otvoreno.
„Ovdje se u početku radilo samo o ovoj terasici. To je bio ravni krov od blagovaonice mojih roditelja. Pošto imamo troje djece, onda nam je falilo tog vanjskog prostora. Jako volimo vani blagovati i boraviti, tako da smo to onda proširili na tu terasu, da možemo tu biti što više“, kaže Noršić Patrčević.
Terasa obiluje zelenilom, što dekorativnim, što jestivim. Posebno je zanimljiva priču kako je na nju došao javor.
„Zbog veličine i zbog toga što je prostor mali, unutra nije mogao ući standardnim putem kroz vrata. Morali smo ga sa kranom preko susjedovog dvorišta ubacivati u žardinjeru koja je bila zazidana za njega posebno.“
Adaptacija ili recikliranje kuće
Adaptacije starih kuća ovoj su arhitektici jako drage jer je ljubitelj toga ta na Zemlji ostavljamo što manji ekološki otisak. Tako da ovu adaptaciju naziva recikliranjem kuće. Ističe da je kod opremanja doma jako važno birati kvalitetan namještaj upravo iz zelenih pobuda.
„Moguće je upotrijebiti ponovno i taj namještaj pogotovo ako se radi od kvalitetnog materijala. Najčešće smo birali da bude od punog drveta jer se puno drvo može rezati, brusiti, farbati, ponovno upotrijebiti bilo gdje. Prekraćivati kako vam paše“, kaže arhitektica.
Raj za juniore
A sada vas vodimo u jedan poseban dio ovog zanimljivog doma.
„Ovo je zadnji dio taj koji smo renovirali. Kako su nam djeca sada od jeseni svi školarci, porasla je potreba za njihovim radnim dijelom. Gore su već postojale spavaća galerija gdje su njihov dječji dio za spavanje, a ovdje im je samo dio gdje rade i imaju galerijicu za igranje, lego galeriju takozvanu“, objašnjava Noršić Patrčević.
A kroz galeriju juniori bez problema mogu doći i do svojeg spavaćeg dijela tako da je ovako osmišljen prostor posebno interesantan kad im dolaze prijatelji. Uz to, iz spavaćeg dijela mogu se iskrasti u još jedan skriveni kutak.
Terasa za spavanje
„Zbog blizine šume nam i ljeti dolazi taj sveži zrak, tako da nikad nije previše vruće, a napravili smo i jednu malu krovnu terasicu koja je ustvari služi da bi se ta posteljina mogla prozračiti. Ujedno se koristi i da dečki spavaju ljeti gore na terasi na madracu na napuhavanje“, kaže nam arhitektica.
A kad je već adaptirala kuću za potrebe obitelji, arhitektica nije zaboravila ni na svoj radni prostor te je u prizemlju uredila svoj ured.
Jednostavne moderne linije uz poneki akcent čini se da su njezina osobna preferencija. Ali ne boji se ni hrabrih izbora.
Predstavljamo dom
Dvoje djece, jedna soba: Dizajnerica otkriva kako postići da svatko dobije svoj prostor
Na samo 10 četvornih metara dizajnerica je osmislila sobu u kojoj oba dječaka imaju svoj krevet, radni stol i dovoljno prostora za igru – bez osjećaja da je jedno dijete dobilo bolji dio sobe
Kad je Melita Kenđel, mag. dizajna iz Art Biroa, uređivala sobu za dijete predškolske dobi, najveći izazov bio je stvoriti prostor dovoljno neutralan da prati razvoj jednog djeteta kroz godine.
Uređenje dječje sobe za dvoje djece zadatak je drugačije prirode, ali jednako zahtjevan: potrebno je urediti prostor koji dvoje djece mora dijeliti, a da nijedno ne osjeti da ima “lošiji” dio sobe. Kenđel je ponovno pristupila projektu s istom filozofijom neutralne baze, ali ovoga puta izazov nije bio fleksibilnost kroz vrijeme, nego ravnopravnost u prostoru.
Zaboravite hladne neutralne tonove: Čokoladno smeđa nova je zvijezda suvremenih interijera
Za koga je soba osmišljena
Projekt je namijenjen dvojici dječaka, u dobi od 7 i 9 godina, uz ideju da prostor bude dugoročno funkcionalan. Namještaj, organizacija i odabir materijala prilagođeni su njihovim trenutačnim potrebama, ali i razdoblju adolescencije koje slijedi, kako bi soba mogla pratiti njihov razvoj bez većih preinaka.
Soba ima površinu od približno 10,2 četvorna metra, dimenzija 3,40 sa 3,00 metra. Kenđel opisuje kako je pristupila tom ograničenju:
„Soba je dosta mala s obzirom na to što je sve bilo potrebno smjestiti u nju. Pažljivim planiranjem uspjeli smo smjestiti sve potrebne funkcionalne cjeline bez osjećaja skučenosti.“
Najvažniji zahtjev roditelja bio je osigurati da oba dječaka imaju jednako kvalitetne uvjete za odmor, učenje i svakodnevno korištenje prostora. Svaki je trebao dobiti vlastiti krevet, vlastiti radni stol i dovoljno prostora za pohranu, uz zajedničku zonu za igru i druženje. Poseban zahtjev bio je iskoristiti dva radna stola koja je obitelj već posjedovala.
Kako je svako dijete dobilo svoj kutak
Svaki dječak dobio je vlastiti krevet, radni stol, rasvjetu i police za osobne stvari. Organizacija prostora potpuno je simetrična: dva kreveta postavljena su uza suprotne zidove, sa zajedničkim ugradbenim ormarom između njih, a radni stolovi smješteni su bočno, jedan uz prozor, čime se postiže osjećaj jednakosti i izbjegava dojam da jedno dijete ima bolji dio sobe.
Pohrana za dvoje djece riješena je velikim ugradbenim ormarom do stropa, s jasno definiranim zonama za svakog dječaka. Dodatnu pohranu omogućuju ladice ispod kreveta, otvorene police iznad uzglavlja te elementi iznad radnih stolova za knjige i školski pribor.
Boje i materijali u prostoru
Iako je paleta boja svjesno suzdržana, prostor nikako ne djeluje hladno. Temeljni ton daje toplo siva boja ormara i zidova, kombinirana s prirodnim svijetlim drvom parketa i unutrašnjosti polica. Uzglavlja oba kreveta izvedena su u tamnoplavoj, kanaliranoj tapeciranoj oblozi, koja odmah unosi mirnu, “mušku” notu bez da prostor učini pretamnim.
Najupečatljiviji detalj je velika tapeta s motivom karte svijeta u crno-bež tonovima, postavljena iznad jednog kreveta, koja funkcionira kao svojevrsna umjetnička instalacija i prirodni fokus prostora. Drveni paneli iza uzglavlja, s ugrađenom LED rasvjetom koja obasjava police, dodatno griju inače prilično monokromatsku bazu.
Umjesto ukrasne tapete isprobajte direktan ispis slike na zid – genijalno izgleda!
Personalizacija se odvija kroz sitne, lako zamjenjive detalje: crno-bijele fotografije i postere različitih motiva iznad svakog radnog stola, žute autiće i knjige na tepihu, te dva pufa u tamnosivoj i pješčanoj boji koji unose mekoću u središnju zonu za igru. Ovakav pristup, gdje baza ostaje suzdržana, a boja i karakter dolaze kroz tekstil i dekoraciju, izravno odražava filozofiju o kojoj Kenđel govori u nastavku.
Zajednička zona koja ostaje slobodna
Najveći izazov pri organizaciji bio je smjestiti dvije potpuno ravnopravne radne i spavaće zone unutar relativno male kvadrature, a pritom zadržati dovoljno slobodne površine u sredini sobe. Kenđel objašnjava filozofiju iza takvog pristupa:
„Cilj nije bio maksimalno ispuniti prostor namještajem, nego postići ravnotežu između funkcionalnosti i prozračnosti.“
Središnji dio sobe zato je ostavljen potpuno slobodan te je definiran velikim tepihom s dijamantnim uzorkom koji postaje zona za igru. Na taj način djeca imaju dovoljno mjesta za autiće, trkaću stazu ili druge aktivnosti bez potrebe za dodatnim namještajem. Ugradbeni namještaj, izrađen po mjeri, koristi cijelu visinu prostorije, a kombinacija zatvorenih ormara i otvorenih polica omogućuje maksimalnu iskoristivost bez vizualnog opterećenja prostora.
Ravnoteža između zajedništva i individualnosti
Osnova projekta je simetrična organizacija koja stvara osjećaj ravnopravnosti, dok se individualnost svakog djeteta ostvaruje kroz dekoracije, knjige, igračke i osobne predmete koje će vremenom prilagoditi vlastitim interesima. O odabiru boja Kenđel kaže:
„Odabrala sam neutralnu bazu u toplim sivim tonovima, prirodnom drvu i tamnoplavim naglascima. Takva paleta djeluje bezvremenski, a individualnost se može jednostavno naglasiti tekstilom, posterima ili dekoracijama koje se lako mijenjaju kako djeca odrastaju.“
Središnji ugradbeni ormar predstavlja vizualnu okosnicu cijelog prostora. On povezuje obje zone, unosi simetriju i organizaciju, dok drveni detalji i diskretna LED rasvjeta dodatno naglašavaju toplinu interijera.
Soba koja raste zajedno s djecom
Projekt je zamišljen kao dugoročno rješenje. Neutralni dizajn omogućuje jednostavne promjene bez velikih ulaganja, zamjenom dekoracija, tekstila ili rasvjete soba se lako prilagođava interesima tinejdžera, dok osnovni namještaj ostaje jednako funkcionalan.
Kako urediti dječju sobu – ideje i savjeti za sve uzraste
Za razliku od sobe za jedno dijete predškolske dobi, gdje je fokus bio na fleksibilnosti prostora koji raste zajedno s djetetom, kod sobe za dvoje djece ključni izazov postaje simetrija i pravednost u organizaciji. Oba projekta ipak dijele istu podlogu: neutralnu bazu koja ne diktira previše, a individualnost i karakter prepuštaju detaljima koji se lako mijenjaju. Kako izgleda to načelo primijenjeno na sobu za jedno dijete, pogledajte u tekstu Uređenje dječje sobe predškolske dobi koje prati dijete kroz godine.
Renderi: Melita Kenđel
Predstavljamo dom
Kuća na maloj parceli: Arhitektica otkriva rješenja koja vrijedi kopirati
Ova kuća pokazuje da kvaliteta stanovanja ne ovisi samo o kvadraturi, nego o dobrim arhitektonskim odlukama
Projektiranje kuće na maloj parceli zahtijeva više planiranja nego gradnja na velikom zemljištu. Kada je svaki kvadrat važan, dobra arhitektura ne nastaje unatoč ograničenjima, nego upravo zahvaljujući njima.
Arhitektica Lucija Puljić pokazuje to na primjeru moderne obiteljske kuće izgrađene na svega tristotinjak kvadrata zemljišta. Unutar maksimalno 90 četvornih metara trebalo je stati sve što jedna obitelj treba za svakodnevni život.
Mala parcela ne mora značiti male mogućnosti
Svaki projekt počinje analizom terena, a kod ove kuće ta je analiza bila presudna već od prvog koraka.
“Krenulo je sve nekako od analize samog zemljišta, od orijentacije, o tome što smo već spominjali, da smo bili dosta ograničeni samom parcelom. Iz toga je zapravo izašao taj neki jednostavan volumen, ali opet dosta jak”, objašnjava Puljić.
Umjesto da ograničenje parcele shvate kao prepreku, arhitekti su ga pretvorili u polazišnu točku cijelog projekta.
“Mi smo zapravo iz tih ograničenja radili projektni zadatak. Zato što smo imali od starta jako malu parcelu s kojom smo mogli baratati i morali smo se na neki način ukalupiti u taj jako mali, kompaktni volumen. Morali smo se doslovno u maksimum 90 kvadrata smjestiti sve što nam je bilo potrebno za jednu obiteljsku kuću”
Ovakav pristup, gdje ograničenja postaju vodilja projekta umjesto prepreke, čest je kod kuća na manjim parcelama.
Koliko je zemljište zapravo kompaktno, najbolje se vidi na stražnjem travnjaku. Dvije vitke sadnice okružene su bijelim oblutcima uz betonski rub, a terasa sa sklopivim stolicama nalazi se tik uz kuću, bez viška prostora za velike vrtne kompozicije.
Kako organizirati kuću od 90 m²?
Raspored prostorija u kući slijedi jasnu logiku, s otvorenom zajedničkom zonom u prizemlju i privatnijim, tišim prostorom na katu.
Kuća je zapravo koncipirana kao katnica. U prizemlju je dnevna zona koja je otvoreni koncept, što se tiče dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje, a na gornjem katu su spavaće sobe, malo privatnija zona, gospodarstvo i pripadajuće kupaonice.
Otvoreni koncept prizemlja omogućuje da relativno mala kvadratura djeluje znatno prostranije nego što bi djelovala podijeljena na zasebne, zatvorene prostorije. Istovremeno, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja ostaju povezani s okućnicom, umjesto da djeluju odsječeno od vanjskog prostora. Bež sofa u L-obliku, okrugli drveni stolići i apstraktne slike na zidu dio su te otvorene cjeline. Velika staklena vrata prema van puštaju puno prirodnog svjetla, a sve stoji u jednom prostoru bez pregrada.
Kat je namjerno odvojen od užurbanije dnevne zone. Postoji jasna granica između dijela kuće namijenjenog zajedničkom životu i dijela namijenjenog odmoru. Ovakvo razdvajanje dnevnog i noćnog dijela standardna je praksa kod obiteljskih kuća. Na maloj parceli, međutim, zahtijeva puno preciznije planiranje, jer nema viška prostora za hodnike ili prijelazne zone koje bi to razdvajanje ublažile. Pogled niz stepenice, s kata prema prizemlju, dobro dočarava tu vertikalnu podjelu. Drveni stepenišni krakovi vode prema svijetlom, minimalistički uređenom hodniku u prizemlju.
Otvoreni tlocrt traži pametnije planiranje
Otvoreni koncept prizemlja donosi prostranost, ali i zahtjev da svaki element unutar njega opravda svoje mjesto. Kad nema zidova koji dijele funkcije, svaka stvar u prostoru mora imati jasnu svrhu. Sve se, naime, vidi istovremeno, iz gotovo svakog kuta. Manje vizualnih prepreka znači i bolju komunikaciju kroz prostor, dok pogled slobodno putuje od kuhinje do dnevnog boravka. Zbog toga cijela kuća djeluje veća nego što stvarno jest. Slična pravila otvorenog tlocrta, gdje svaka odluka o rasporedu utječe na dojam cijelog prostora, detaljno smo obradili u tekstu Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima.
Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima
Stubište kao skulptura i središnji element interijera
Jedan od najzanimljivijih detalja projekta je odluka da se stubište, umjesto da ga se sakrije ili izoliran u zaseban hodnik, postavi izravno u dnevni prostor.
“Stepenice su i tu jedan bitan vizualni detalj, one su doslovno kao skulptura. Nama je to bilo bitno. Ponovno, budući da smo dosta ograničeni prostorom, htjeli smo da je sve prozračno, i tako je bio najbolji način da samo stubište smjestimo u taj dnevni prostor. Komunikacija je tako neometana, a opet ne uzimamo previše prostora na samu, izoliranu komunikaciju”
Ovakvo rješenje donosi dvostruku korist. Štedi prostor koji bi inače zauzeo zaseban hodnik ili stubišni prostor, a istovremeno stepenice postaju vizualni fokus dnevne zone, gotovo poput umjetničkog objekta. Tamni drveni stepenici lebde jedan iznad drugog, bez klasične zatvorene ograde. Pogled kroz njih slobodno prolazi sve do dnevnog boravka u pozadini. Slično razmišljanje, gdje stubište postaje skulpturalni element umjesto skrivene funkcionalne komunikacije, primijenili smo i u tekstu o vili na Pagu. Ondje spiralne stepenice djeluju kao lebdeća vrpca usred prostora.
Kontrast svijetlog interijera i tamne kuhinje
Vizualni identitet kuće gradi se na kontrastu, temi koja se provlači od fasade do najmanjih detalja interijera.
“Vani smo se na fasadi samoj igrali s kontrastnim elementima. Imamo dva kubusa, svijetli i tamni. Imamo ulaznu nadstrešnicu koja je zapravo neka okosnica, da se vidi gdje je ulaz, ali isto tako da definira privatnost obiteljske kuće. Taj kontrastni odnos smo unijeli i u sam interijer”
Svijetlo žbukani dio kuće prelazi u tamniji volumen obložen opekom, s uvučenom nadstrešnicom iznad ulaza. Maslina u velikoj bijeloj tegli dodatno omekšava strogu geometriju.
Unutar kuće, ta ista logika odražava se kroz svijetlu bazu prostora i tamniju kuhinju kao kontrastan akcent. Puljić dodaje da je pri oblikovanju kuhinje morala uskladiti želju za otvorenošću prema ostatku prostora. Istovremeno je trebalo sakriti svakodnevno skladištenje.
“Osim što su tu bili specifični zahtjevi investitora, njegove preferencije oko boja, nastojali smo je dovoljno otvoriti, ali na neki način i zatvoriti za sve ono skladištenje koje ne želimo vidjeti, a da je dovoljno otvorena prema samom prostoru, jer je ta dnevna zona zajednička i posve otvorena, i može komunicirati s vanjskim prostorom.”
Potpuno crne, mat fronte skrivaju ugradbenu pećnicu i ormare. Bijela mramorizirana ploča iza sudopera i crna slavina unose oštar, ali elegantan kontrast.
Zašto je namještaj po mjeri bio najbolje rješenje?
Na maloj parceli, standardne dimenzije namještaja rijetko odgovaraju stvarnom prostoru koji je na raspolaganju, pa je namještaj po mjeri postao logičan, gotovo neizbježan izbor.
“To je bio zahtjev investitora, da se maksimalno prilagodi, budući da smo imali ograničene dimenzije, tako da se u tom pogledu i najbolje mogao iskoristiti prostor”
Adel El-Zayegh je vlasnik tvrtke Adriatic Furniture, koja je izradila tapecirani namještaj za ovu kuću. Opisuje kako proces personalizacije izgleda u praksi.
“Bavimo se proizvodnjom tapeciranog, personaliziranog namještaja. Radimo na način da nam klijenti dostave sliku željenog dizajna, mjere, odaberu boju s nama u dogovoru i nivo mekoće”, kaže El-Zayegh.
Prednost ovakvog pristupa posebno dolazi do izražaja u manjim domovima, gdje standardne tvorničke dimenzije često ne iskorištavaju prostor optimalno.
“Prednost, naročito u Hrvatskoj, je to što se kutna garnitura može prilagoditi prostoru. Kako je većina stanova manjih dimenzija, možemo bilo koji model prilagoditi točnim potrebama kupca. Ne bira se samo dužina i širina, nego možete birati i visinu kutne garniture, dubinu same kutne”
Personalizirani namještaj omogućuje više od odabira boje
Namještaj rađen po mjeri ne prilagođava se samo estetici, nego i doslovnoj geometriji prostora, širini, dubini i visini svakog elementa. Tako ne ostaje izgubljenih centimetara u nišama ili kutovima koje standardni, tvornički namještaj ne bi mogao ispuniti. U radionici majstor toplinskim pištoljem oblikuje pjenu na drvenom okviru buduće sofe. Slojevi tirkizne i ljubičaste pjene kasnije postaju nevidljiva potpora ispod tapeciranja. Kod izrade kreveta po mjeri, letve za oprugu ručno se podešavaju i pojačavaju na mjestima gdje je potrebna dodatna čvrstoća. Tako ležaj savršeno prati dimenzije prostora za koji je naručen.
Osim dimenzija, personalizacija uključuje i sam osjećaj sjedenja.
“Imamo tri nivoa, supersoft, standard i tvrđu opciju. Ovisno o količini mekane spužve koju stavimo, prema tome se određuje sama udobnost“, objašnjava El-Zayegh. Uz to, izbor materijala dodatno proširuje mogućnosti personalizacije. “Što se tiče tkanina, imamo preko 500 vrsta izbora, od materijala do boja”, dodaje. U šivaonici to izgleda kao precizan, gotovo krojački posao. Tamnozelena tapecirana tkanina prošiva se ravno uz konture jastuka, šav po šav. Dlanovima se pritom pridržava materijal, kako bi linija ostala savršeno ravna.
Dobar interijer ostavlja prostor za život
Jedna od najvažnijih poruka ovog projekta ne odnosi se na tehničke detalje, nego na filozofiju uređenja. Puljić naglašava da posao arhitekta nije ispuniti svaki dostupan kutak prostora.
“Nekad je bitno od strane nas kao arhitekata napraviti dobru, neutralnu bazu, da može sam investitor, odnosno korisnik, kasnije unijeti svoj duh unutra i doprinijeti detaljima na nekom osobnom sloju”
Ovim se dotiče i pojave koju sve češće primjećuje u svom poslu, takozvanog horror vacuija, doslovno straha od praznine. Riječ je o tendenciji da se svaki prazan kutak doma nečim nagura, čak i kad to prostoru ne treba.
“Ono što je jako bitno, i što u zadnje vrijeme čak i često vidim, je taj neki suvremeni horror vacui, ljudi pokušavaju nagurati u svaki doslovno prazan kutak neke stvari, ali to nije bitno. Mislim da dom nekako raste s korisnikom”, objašnjava arhitektica.
Drugim riječima, dobro projektiran dom ne mora biti dovršen prvog dana useljenja. Prostor koji ostavlja mjesta za postupno dodavanje osobnih detalja često ostari bolje od onog koji je od početka pretrpan. Dovoljan je i jedan gest, poput velike staklene vaze sa sušenim granama u toplim, kontrastnim tonovima uz podnožje stubišta. Ona bez pretrpanosti unosi karakter u inače vrlo miran prostor.
Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno
Što možemo naučiti iz ovog projekta?
Ova kuća nudi nekoliko lekcija primjenjivih na svaki projekt gradnje na maloj parceli. Ograničenja veličine zemljišta mogu postati poticaj za jasnija, disciplinirana rješenja, umjesto da se doživljavaju isključivo kao prepreka. Otvoreni tlocrt, kad je pažljivo osmišljen, znatno povećava osjećaj prostranosti čak i na skromnoj kvadraturi. Namještaj po mjeri, iako zahtijeva više vremena i planiranja unaprijed, često se pokaže isplativijim dugoročnim rješenjem. Standardni, tvornički komadi naime ne iskorištavaju prostor u potpunosti. Neutralna, promišljena baza traje dulje od prolaznih trendova. Ostavlja dovoljno prostora da se dom vremenom prilagođava obitelji koja u njemu živi, umjesto da ostane zamrznut u trenutku useljenja.
Ova kuća pokazuje da kvaliteta stanovanja ne ovisi o kvadraturi, nego o dobrim arhitektonskim odlukama. Kada se projektiranje, interijer i namještaj razvijaju zajedno, čak i kuća na maloj parceli od svega 90 četvornih metara može pružiti osjećaj prostranosti, funkcionalnosti i dugotrajne udobnosti. Pritom se ne osjeća da je nešto žrtvovano zbog ograničenog prostora.
