Propisi i regulative
Kako čitati energetski certifikat i što vam govori o stanju kuće
Energetski certifikat može biti puno više od zakonske obveze
Mnogi vlasnici kuća i stanova o njemu počnu razmišljati tek kada prodaju nekretninu ili je žele iznajmiti, no energetski certifikat može biti puno više od zakonske obveze. On pokazuje koliko zgrada troši energije, gdje nastaju najveći gubici i što se isplati obnoviti prije nego što uložite novac u novu fasadu, grijanje ili stolariju.
U praksi je riječ o dokumentu koji može pomoći da ne ulazite u energetsku obnovu naslijepo. Umjesto nagađanja, vlasnik dobiva jasniju sliku o tome u kakvom je stanju objekt i koji zahvati mogu donijeti najveću uštedu.
Zelene zgrade ili samo marketing? Stručnjaci upozoravaju na greenwashing
Što je energetski certifikat i zašto je važan
Iza samog certifikata stoji detaljan energetski pregled zgrade. U tom se postupku analiziraju podaci iz dokumentacije, pregledava se stanje objekta na terenu i uzimaju u obzir informacije o načinu korištenja prostora. Procjenjuju se toplinska izolacija, kvaliteta vanjske stolarije, sustavi grijanja i drugi elementi koji utječu na ukupnu potrošnju energije.
Kako objašnjava Josip Ladić, dipl. ing. arh., stručnjak za energetsko certificiranje, svi se ti podaci prema propisanoj metodologiji unose u proračunski model koji na kraju daje energetski razred zgrade. Osim samog dokumenta, u postupku se izrađuje i opširnije izvješće koje detaljno pokazuje koje su ulazne vrijednosti korištene u izračunu.
Drugim riječima, certifikat nije samo papir s nekoliko tablica i oznakom razreda. On je sažetak stvarnog stanja zgrade.
Što znače energetski razredi od A+ do G
Najpoznatiji dio koji svaki energetski certifikat prikazuje jest energetski razred zgrade. To je oznaka koja pokazuje koliko energije objekt troši tijekom godine.
Na ljestvici od A+ do G, najviši razredi označavaju energetsku učinkovitost, a najniži velike gubitke energije. Razredi A+ i A odnose se na vrlo učinkovite objekte s malom potrošnjom, dok se B i C još uvijek smatraju dobrim standardom. Razredi D, E, F i G najčešće su povezani sa starijim zgradama koje nemaju kvalitetnu izolaciju, imaju dotrajalu stolariju ili zastarjele sustave grijanja.
Ipak, sam razred treba znati pravilno protumačiti. Ladić ističe da prosječnoj osobi certifikat često nije dovoljno jasan bez stručnog tumačenja. Razred C, primjerice, ne znači da je objekt loš. Dugo su upravo takve bile standardno građene novije kuće, s izoliranim zidovima, izoliranim krovom i kvalitetnijom stolarijom.
Kako čitati energetski certifikat bez zabune
Mnogi vlasnici kad prvi put pogledaju certifikat vide samo obojenu skalu sa slovima i zaključe da je to jedina važna informacija. No stvarna vrijednost dokumenta krije se u onome što stoji iza tog rezultata.
Važno je razumjeti kako se do energetskog razreda došlo. Nije isto ima li kuća toplinsku izolaciju, ali zastario sustav grijanja, ili je problem u neizoliranoj ovojnici i lošim prozorima. Upravo zato bi vlasniku trebalo jednostavno objasniti što dobiveni razred znači i koji se problemi iz njega mogu iščitati.
U praksi, dobro protumačen energetski certifikat može pokazati treba li najprije mijenjati stolariju, izolirati fasadu, sanirati krov ili tek nakon toga ulagati u naprednije sustave grijanja.
Zašto kuća s dizalicom topline može imati bolji energetski razred
Danas se kod certifikata više ne promatra samo količina energije koja je potrebna za grijanje prostora. Sve je važniji i način na koji se ta energija dobiva.
Ako kuća koristi lož ulje ili manje učinkovit sustav grijanja, njezin će ukupni rezultat biti lošiji nego kod objekta koji koristi obnovljive izvore energije. Zato suvremeni sustavi poput dizalica topline, kotlova na pelete i fotonaponskih sustava mogu značajno poboljšati energetski razred.
To znači da zgrada koja je nekad bila svrstana u razred C danas, uz kvalitetniji sustav opskrbe energijom, može prijeći u znatno viši razred. U novijim certifikatima sve se više uzima u obzir i utjecaj objekta na okoliš, a ne samo potrošnja energije u užem smislu.
Pasivne kuće su na vrhu energetske učinkovitosti
Na vrhu ljestvice nalaze se pasivne kuće. To su objekti projektirani tako da troše vrlo malo energije za grijanje, često višestruko manje od prosječne kuće.
Takve kuće kombiniraju visoku razinu toplinske izolacije, kvalitetnu stolariju, promišljenu orijentaciju objekta i suvremene sustave grijanja i ventilacije. Često se grade od ekološki prihvatljivijih materijala i osmišljene su tako da maksimalno smanje potrebu za dodatnom energijom.
Zato pasivne kuće predstavljaju referencu kad se govori o tome koliko suvremena gradnja može biti učinkovita.
Što prvo obnoviti: fasadu, stolariju ili sustav grijanja
Ovo je jedno od najčešćih pitanja vlasnika starijih kuća. Mnogi odmah razmišljaju o ugradnji dizalice topline ili drugog modernog sustava grijanja, ali stručnjaci upozoravaju da to nije uvijek prvi korak.
Na čemu uštedjeti pri adaptaciji, a na čemu nikako ne?
Ako objekt ima lošu ovojnicu, odnosno neizolirane zidove, krov i dotrajalu vanjsku stolariju, velik dio topline i dalje će odlaziti van. U takvoj situaciji skupi sustavi grijanja ne mogu dati puni učinak.
Zato energetska obnova najčešće treba krenuti od ovojnice zgrade. Tek kad se riješe najveći toplinski gubici, ulaganje u novi sustav grijanja postaje doista isplativo. Upravo tu najveću vrijednost ima kvalitetno energetsko certificiranje jer pokazuje redoslijed zahvata koji imaju smisla.
Kako prepoznati da kuća gubi previše energije
Starije kuće bez izolacije i s dotrajalom stolarijom najčešće završavaju u nižim energetskim razredima. Takvi objekti troše više energije za grijanje, a posljedica su veći troškovi tijekom cijele godine.
Na problem mogu upućivati hladni zidovi, propuh, velike temperaturne razlike među prostorijama, kondenzacija na prozorima i visoki računi za grijanje. No bez detaljnog pregleda teško je procijeniti koji su gubici najveći i što je prioritet za obnovu.
Zato je energetski pregled koristan i onda kada ne postoji zakonska obveza. Vlasniku može pomoći da ne ulaže novac u pogrešan zahvat i da obnovu planira dugoročno.
Kada je energetski certifikat obvezan
Zakonski, energetski certifikat obvezan je u određenim situacijama, primjerice kod prodaje ili iznajmljivanja nekretnine. Potreban je i nakon većih rekonstrukcija koje znatno mijenjaju energetsku učinkovitost objekta.
To uključuje zahvate poput nove fasade, zamjene stolarije ili promjene sustava grijanja. Nakon takvih radova logično je ponovno procijeniti energetsku sliku zgrade jer se njezina potrošnja i učinkovitost mogu znatno promijeniti.
Energetski certifikat nije formalnost nego vodič za pametnu obnovu
Iako ga mnogi doživljavaju samo kao administrativni dokument, energetski certifikat zapravo može biti vrlo koristan alat. On ne pokazuje samo kojem razredu pripada kuća ili stan, nego može pomoći da razumijete zašto trošite previše energije i gdje se isplati ulagati.
U vremenu kad su troškovi energenata i kvaliteta stanovanja sve važnije teme, takav dokument postaje puno više od obveze. On može biti prvi korak prema domu koji je ugodniji za život, jeftiniji za održavanje i dugoročno vrjedniji.
Propisi i regulative
Nuklearna energija u Hrvatskoj ponovno u fokusu: Što to znači za budućnost energetike
Dok se paralelno razvijaju obnovljivi izvori energije, sve se više govori i o ulozi nuklearne energije u budućem energetskom miksu
Hrvatska sve aktivnije raspravlja o budućnosti energetskog sustava dok istovremeno provodi zelenu energetsku tranziciju i uvodi sve strože standarde u graditeljstvu. Upravo u tom kontekstu ponovno se otvara pitanje – kakvu će ulogu imati nuklearna energija u Hrvatskoj i kako će se mijenjati način na koji gradimo i obnavljamo zgrade.
Europska unija postavila je ambiciozne ciljeve – do 2030. godine smanjiti potrošnju energije i emisije stakleničkih plinova. Zgradarstvo je pritom jedan od ključnih sektora jer upravo zgrade troše oko 40 posto ukupne energije u Europskoj uniji.
Zašto se okrećemo održivoj gradnji?
Kako bi se taj trend promijenio, donesen je novi zakon o energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu.
“Ovaj zakon je dobar jer uvodi rigoroznije i dugo očekivane mjere. Među zadnjim člancima govori se i o sankcioniranju investitora i izvoditelja, jer iskustva s energetskim projektima nisu uvijek bila najbolja praksa”, ističe prof. art. Ljubomir Miščević, dipl. ing. arh., s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
Zgrade gotovo nulte energije postaju standard
Novi zakon trebao bi ubrzati energetsku obnovu zgrada i potaknuti gradnju objekata koji troše minimalnu količinu energije.
U Europskoj uniji već je standard takozvana zgrada gotovo nulte potrošnje energije (nZEB), dok se sve češće govori i o zgradama koje proizvode više energije nego što potroše.
“A plus energetski razred još uvijek nije obvezujući standard, ali riječ je o pozitivnom iskustvu koje se sve više prenosi. Sve više kolega sugerira investitorima da se ide i iznad postojećih standarda”, objašnjava Miščević.
U takvim projektima veliku ulogu imaju obnovljivi izvori energije, poput solarnih panela i drugih tehnologija koje omogućuju da zgrade proizvode energiju za vlastite potrebe.
“Nije riječ samo o smanjenju računa ili emisija, nego i o stvaranju kvalitetnog prostornog okruženja. Sve se više govori o kvaliteti unutarnje klime u zgradama, odnosno o takozvanom indoor environmentu”, dodaje Miščević.
Energetska obnova zgrada jedan je od najvećih izazova
Hrvatska i dalje uvozi oko 50 posto svojih energetskih potreba, dok sektor graditeljstva troši gotovo jednaku količinu energije. Upravo zato energetska obnova postojećeg fonda zgrada postaje jedan od ključnih izazova.
Energetske obnove često donose značajne uštede, ali važno je razumjeti i kontekst tih brojki.
“Kada se kaže da je nakon obnove ostvarena ušteda od 70 posto, to zvuči impresivno. No treba imati na umu da su mnoge zgrade prije obnove imale lošu ovojnicu bez toplinske izolacije, loše prozore i velike ventilacijske gubitke”, objašnjava Miščević.
Zbog toga danas standard niskoenergetske gradnje postaje gotovo osnovni kriterij u suvremenom projektiranju.
Nuklearna energija u Hrvatskoj ponovno ulazi u raspravu
Dok se paralelno razvijaju obnovljivi izvori energije, sve se više govori i o ulozi nuklearne energije u budućem energetskom miksu.
U tom kontekstu ponovno se otvara pitanje kakvu bi ulogu mogla imati nuklearna energija u Hrvatskoj, posebno u vrijeme kada mnoge europske države preispituju svoje energetske strategije.
Jedan od novih koncepata su mali modularni nuklearni reaktori, tehnologija koja se razvija u više zemalja svijeta.
“Ključna riječ su mali modularni nuklearni moduli, koje u žargonu ponekad nazivamo i ‘džepnim nuklearkama’. Kina je već započela s takvim projektima”, kaže Miščević.
Zagovornici tvrde da takvi reaktori mogu osigurati stabilnu proizvodnju energije uz manji prostor i bržu izgradnju.
Hrvatska još uvijek ne koristi puni potencijal obnovljivih izvora
Unatoč raspravama o nuklearnoj energiji, Hrvatska još uvijek ne koristi u potpunosti ni potencijal obnovljivih izvora energije.
Zemlja raspolaže značajnim hidroenergetskim potencijalom, ali i velikim mogućnostima razvoja solarnih elektrana.
“Kada bismo iz energetskog profila Hrvatske izbacili hidro potencijal, vidjeli bismo da i dalje značajno zaostajemo u razvoju fotonaponskih sustava”, upozorava Miščević.
Kao zanimljiv primjer navodi grad Maribor.
“Prije samo nekoliko godina Maribor je, ne računajući površine unutar povijesne jezgre, imao više instaliranih kvadrata fotonaponskih panela nego cijela Hrvatska.”
Energetske odluke oblikuju i prostor u kojem živimo
U sljedećim godinama odluke o energetskom miksu, standardima gradnje i obnovi postojećih zgrada imat će velik utjecaj na gospodarstvo, energetsku sigurnost, ali i na kvalitetu prostora u kojem živimo.
Zbog toga se rasprava o tome kakvu će ulogu imati nuklearna energija u Hrvatskoj sve češće povezuje i s pitanjem održive gradnje, energetske učinkovitosti i razvoja gradova budućnosti.
Propisi i regulative
Video nadzor javnih površina – zakonski okvir, GDPR i tehnički zahtjevi
Saznajte kada je videonadzor javnih površina dopušten, koje zakone treba poštovati te kako uskladiti sustav kamera s GDPR-om i tehničkim zahtjevima.
Video nadzor javnih površina postaje sve važniji element sigurnosti u gradovima i općinama, osobito u kontekstu razvoja pametnih gradova. Iako sustavi videonadzora donose brojne prednosti u zaštiti osoba i imovine, njihova primjena podliježe strogoj zakonskoj regulativi. Nepravilna ugradnja ili korištenje kamera može dovesti do ozbiljnih pravnih posljedica, posebice u području zaštite osobnih podataka.
U ovom članku donosimo detaljan vodič kroz zakonske obveze, GDPR zahtjeve i tehničke uvjete za zakonit i siguran video nadzor javnih površina u Republici Hrvatskoj.
Je li važnija sigurnost ili lokacija vlastite nekretnine?
Video nadzor kao dio koncepta pametnog grada
Koncept pametnog grada obuhvaća širok spektar tehnoloških rješenja koja omogućuju prikupljanje i analizu podataka radi boljeg upravljanja gradskim resursima. Video nadzor javnih površina jedan je od ključnih elemenata takvih sustava jer omogućuje povećanje sigurnosti građana, zaštitu javne imovine i bolju kontrolu javnog prostora.
Međutim, upravo zbog prikupljanja vizualnih podataka koji mogu sadržavati osobne informacije, videonadzor mora biti implementiran pažljivo i u skladu s važećim zakonima. Svaki sustav mora imati jasno definiranu svrhu, opravdanost i pravni temelj.
Zakonska regulativa za video nadzor javnih površina
Primjena sustava tehničke zaštite, a osobito videonadzora na javnim površinama, regulirana je Zakonom o privatnoj zaštiti. Ovaj zakon jasno definira uvjete pod kojima se sustavi mogu ugrađivati i koristiti, kao i tko ima pravo obavljati djelatnost tehničke zaštite.
Posebno je važno istaknuti izmjene Zakona iz 2020. godine, koje dodatno naglašavaju zaštitu javnih površina. Prema zakonu, tehnička zaštita javnih površina provodi se ugradnjom sustava videonadzora s pohranom snimki, ali i drugim tehničkim rješenjima poput rampi, ograda i kontroliranih pristupa.
Detalji provedbe definirani su Pravilnikom o obavljanju poslova privatne zaštite na javnim površinama, koji je obvezan za sve jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Tko smije ugrađivati sustave videonadzora
Jedno od najčešćih pitanja odnosi se na to tko smije ugrađivati sustave videonadzora na javnim površinama. Kada je svrha sustava zaštita osoba i imovine, ugradnju i održavanje smiju obavljati isključivo pravne osobe s važećim odobrenjem za obavljanje djelatnosti privatne zaštite.
Takve tvrtke moraju imati sklopljen ugovor izravno s investitorom, najčešće jedinicom lokalne samouprave. Prije same ugradnje sustava, potrebno je ishoditi odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova.
Prosudba ugroženosti javne površine
Prije ugradnje videonadzora obavezna je izrada prosudbe ugroženosti javne površine. Ovaj dokument ima ključnu ulogu jer opravdava potrebu za tehničkom zaštitom i definira koje se točno površine štite.
Prosudba mora sadržavati:
- precizno definirane lokacije i katastarske čestice,
- dokaz vlasništva jedinice lokalne samouprave nad tim površinama,
- eventualne suglasnosti drugih vlasnika,
- analizu rizika poput vandalizma, uništavanja javne imovine, narušavanja javnog reda i mira ili ugrožavanja sigurnosti građana.
Na temelju ove dokumentacije traži se službeno odobrenje za provedbu zaštite.
Različite namjene kamera na javnim površinama
Ne koriste se sve kamere na javnim površinama u iste svrhe, što izravno utječe na primjenu zakona. Kada je svrha zaštita osoba i imovine, primjenjuje se Zakon o privatnoj zaštiti.
- Međutim, kamere se mogu koristiti i u druge svrhe, primjerice za:
- analizu i regulaciju prometa,
- upravljanje semaforima,
- detekciju nepropisno parkiranih vozila.
U tim slučajevima zakon o privatnoj zaštiti se ne primjenjuje, ali je izuzetno važno da se takve kamere ne koriste naknadno u druge svrhe, poput dokazivanja kaznenih djela. Ako se svrha proširi, potrebno je provesti kompletnu proceduru propisanu zakonom.
Poseban slučaj su kamere za detekciju nelegalnog odlaganja otpada, koje se smatraju zaštitom imovine i stoga podliježu zakonskoj regulativi. S druge strane, kamere za detekciju požara otvorenog prostora ili turističke kamere koje ne snimaju i ne pohranjuju podatke ne podliježu Zakonu o privatnoj zaštiti.
Pametna kuća: Budite sigurni da vam je dom na sigurnom, čak i kada vi niste kući
Video nadzor i primjena GDPR-a
Bez obzira na namjenu sustava, Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) obavezna je za sve oblike videonadzora javnih površina. Vlasnik sustava mora jasno definirati svrhu svake kamere te imati propisane procedure o pristupu i obradi podataka.
Jedna od najčešćih pogrešaka u praksi je nedostatak odgovarajuće dokumentacije ili nepostavljanje znaka upozorenja. Upravo zbog toga najčešće se izriču kazne prema GDPR-u.
Obavezni znakovi i informiranje građana
Svaki prostor pod videonadzorom mora biti jasno označen. Znak upozorenja mora sadržavati:
- informaciju o voditelju obrade,
- kontakt podatke,
- svrhu obrade,
- osnovna prava ispitanika.
Znak mora biti postavljen prije ulaska u nadzirani prostor, kako bi građani bili pravovremeno informirani.
Interni akti jedinica lokalne samouprave
Jedinice lokalne samouprave obvezne su donijeti interni akt ili pravilnik koji regulira upravljanje sustavom videonadzora. Taj dokument mora definirati:
- tko je odgovoran za upravljanje sustavom,
- svrhu i opseg videonadzora,
- gdje je videonadzor dopušten, a gdje zabranjen,
- način snimanja i vrijeme pohrane zapisa,
- tko ima pristup snimkama i u koje svrhe.
Ovi akti moraju biti usklađeni i s Pravilnikom i s GDPR-om.
Tehnički i sigurnosni zahtjevi sustava videonadzora
Sustav videonadzora mora biti siguran u tehničkom i informatičkom smislu. Video signal mora biti kriptiran, a komunikacijska infrastruktura zaštićena od neovlaštenog pristupa.
Hardver i softver moraju imati ugrađene mehanizme zaštite poput vatrozida, antivirusne zaštite i sustava za detekciju upada. Pristup snimačima mora biti strogo kontroliran, fizički i digitalno.
Svi pristupi sustavu moraju se evidentirati u logovima, a korisnički računi moraju biti individualni i zaštićeni snažnim lozinkama. Ako kamera snima područje izvan dopuštene zone, obavezno je korištenje maskiranja dijelova slike.
Kibernetička sigurnost i video nadzor
Primjena GDPR-a usko je povezana s kibernetičkom sigurnošću. Video sustavi često su meta kibernetičkih napada, zbog čega je nužno redovito ažurirati softver, koristiti sigurne mrežne protokole i provoditi sigurnosne provjere.
Ulaganje u kvalitetnu cyber zaštitu nije samo tehničko pitanje, već i zakonska obveza koja štiti sustav, podatke i povjerenje građana
Legalno i sigurno: Sve što trebate znati o postavljanju videonadzora
Video nadzor javnih površina može značajno povećati sigurnost i kvalitetu života u gradovima, ali samo ako je proveden zakonito, transparentno i sigurno. Pravilna primjena Zakona o privatnoj zaštiti, usklađenost s GDPR-om i poštivanje tehničkih standarda ključni su preduvjeti uspješne implementacije.
Jedinice lokalne samouprave koje pristupe videonadzoru strateški i odgovorno ne samo da smanjuju rizike, već grade povjerenje građana i stvaraju temelje za siguran i moderan javni prostor.
