room interior
Predstavljamo dom
Slika koja skriva televizor samo je jedno od kreativnih rješenja u ovom šarenom zagrebačkom stanu
Pogledajte kako je arhitektica želje mlade obitelji pretvorila u kreativna rješenja za njihov dom
Projekt stana od 81 m² za mladu obitelj povezuje šareni open space, zaobljeni kuhinjski otok i dimnjak koji dobiva sasvim novu ulogu.
Kad vlasnici kažu da televizor ne treba biti glavni u dnevnom boravku, a na pitanje o bojama odgovore „sve može!”, rezultat ne može biti dosadan. Uređenje stana za mladu obitelj u Zagrebu potpisuje Ema Dunkić iz studija Dunks, a gotovo svako rješenje u njemu nastalo je iz konkretne želje ukućana ili iz zatečenog rasporeda prostora.
Riječ je o projektu koji je zasad prikazan kroz vizualizacije. Radovi bi trebali početi uskoro, a mogli bi potrajati pet do šest mjeseci.
Slika koja skriva televizor
U većini dnevnih boravaka sve se okreće prema ekranu. Ovdje je planirano drugačije: televizor je smješten unutar polica, a prekriva ga klizna vratnica. Vratnica, međutim, nije od običnog materijala, nego je umjetnička slika.
Sliku će izraditi umjetnica Petra Šabić, i to izravno na šperploči od koje će biti napravljena vratnica TV ormara. Kad nitko ne gleda televiziju, u dnevnom boravku umjesto crnog ekrana stoji umjetničko djelo.
Stan za obitelj koja je rekla „sve može!”
Stan je projektiran za mladi par s malim djetetom, psom i dva kunića.
„Radilo se o klijentima koji nisu imali izrazito specifične zahtjeve. Htjeli su prostor koji će biti njihov, veseo i u kojem će se osjećati kul. Iako bi se neke od referenci koje su mi na uvodnom razgovoru pokazali mogle opisati kao dopamine decor, nije bilo specifičnih uvjeta niti najdražih boja.”, kaže arhitektica.
Na pitanje o paleti odgovor je bio kratak: „sve može!” Kroz razgovor, moodboard i različite primjere brzo su došli do kombinacije boja koja im je savršeno odgovarala.
Zgrada iz osamdesetih i dva mjeseca projektiranja
Stan od 81 kvadrat nalazi se u zgradi iz osamdesetih godina. Stanogradnja iz tog razdoblja često je kvalitetnije projektirana od velikog dijela današnje novogradnje, što je dobra polazna točka za svaku adaptaciju.
Projektiranje je trajalo oko dva mjeseca. Riječ je o idejnom i izvedbenom projektu interijera, pa je u tom razdoblju napravljena i detaljna razrada svih pozicija te odabir i ponude materijala, boja, namještaja, pa čak i prekidača.
Pametan raspored utičnica (koji će vam kasnije spasiti živce)
Open space nastao preseljenjem kuhinje
Stan ima dvostranu orijentaciju, prema sjeveru i jugu. U izvornom rasporedu kuhinja je bila na sjevernoj strani, odvojena od dnevnog prostora. Sjever je dobra orijentacija za kuhinju, ali stan funkcionira puno bolje kad je kuhinja dio dnevnog boravka.
Kuhinja je zato preseljena na južnu stranu, a na njezino mjesto, u spavaći dio stana, dolazi dječja soba. Spavaće sobe tako dobivaju svoju mirnu zonu, a dnevni prostor postaje open space zahvalne kvadrature.
„Open space je bio nešto oko čega nismo puno dvojili. Kada smo kuhinju prebacili na južni dio stana, klijenti su željeli da taj prostor bude cjelina uz dnevni prostor kako bi kuhanje, druženje i boravak postali jedna zajednička aktivnost.”
Tlocrt planiranog stanja
Dimnjak koji je odredio raspored kuhinje
Umjesto da ga skriju, dimnjak je postao polazište za cijelu kuhinju. Kuhanje je smješteno na otok upravo zbog njegova središnjeg položaja: predviđena je indukcijska ploča s integriranom napom, a pozicija uz dimnjak omogućuje pravilnu, izravnu ventilaciju dok se kuha.
Da ne bi ostao samo „stup” na putu, dimnjak s vanjske strane dobiva oblogu od ogledala. S unutarnje, kuhinjske strane bojit će se magnetnom bojom i bojom po kojoj se može pisati kredom. Tako postaje mala oglasna ploča za cijelu obitelj, za poruke, popise za kupnju ili dječje crteže.
Oko dimnjaka se povlači i vizualna granica između kuhinje i dnevnog boravka. Prostori su spojeni, ali svaki zadržava jasno definiranu zonu.
Zaobljeni otok i sofa za druženje uz šank
Prostor za kretanje oko otoka ponešto je ograničen, pa oblici namještaja moraju pomoći. Otok je dobio zaobljenu bočnu stranicu, bez oštrog kuta na koji bi se svakodnevno nailazilo.
Sofa je birana s istom idejom: niži naslon, mekše linije i otvoren bočni kraj. Kad se ukućani i gosti okupe oko kuhinjskog šanka, mogu se nasloniti ili sjesti na njezin naslon i bok, pa sofa istodobno pripada i dnevnom boravku i kuhinji.
Ovakvu konfiguraciju omogućila je i odluka o televizoru. Želja klijenata bila je da televizor ne bude fokus dnevnog prostora, nego sporedna funkcija koja se koristi povremeno. Zato se namještaj ne mora okretati prema ekranu, a televizor je skriven iza slike Petre Šabić.
Boje povezuju stan, a mali WC donosi iznenađenje
Boje su okosnica ovog projekta, ali i jedan od najvećih izazova tijekom projektiranja. Polazište je jednostavno: s prostorom se uvijek možemo malo poigrati i ne treba baš sve pratiti standardna dizajnerska pravila.
„Neočekivana kombinacija boja ponekad baš izvrsno funkcionira, a daje prostoru specifičan karakter.”, kaže arhitektica.
Za kuhinju se krenulo od plave i zelene, a pridružila im se crvena, u tamnijoj, zagasitoj bordo varijanti. Ključ je u kontrastu: hladnoj i kričavoj boji, kakva je plava na kuhinji, najbolje parira tamnija, topla i zagasita, poput tamnocrvene. To je pravilo koje, prema riječima dizajnerice, uvijek pali.
Paletu je važno odrediti rano i držati je se u cijelom stanu, savjetuje Ema. Zato se svijetloplava i zelena ponavljaju i kao naglasci na namještaju, a ravnotežu daju neutralniji elementi: drvo, bijele police i neutralni tepih.
Gostinjski WC je mjesto gdje je arhitektica otišla još korak dalje. Crvene retro pločice s uzorkom krugova kombinirane su s plavim elementima i blijedo ružičastim zidom. Mali prostor koji se ne koristi često idealna je podloga za neočekivani moment, a tu je i jedan od najdražih detalja projekta. Drugi je prijelaz između kuhinje i dnevnog boravka, izveden keramikom manjeg formata u šahovskom uzorku.
Materijali za svakodnevni život
Stan u kojem žive dijete, pas i dva kunića traži otporne materijale. U kuhinji je zato predviđena keramika s terazzo uzorkom, koja skriva svakodnevne nečistoće, a u ostatku stana LVT pod, otporan na habanje i jednostavan za čišćenje.
Održavanje ipak nije bilo glavna vodilja projekta.
„Osobno mislim da smo u interijerima baš postali robovi održavanja, gdje se čišćenje stavlja prije svih drugih potreba, osjećaja prostora te naposlijetku i njegove estetike. Prašina će biti tu kako god okrenete i jednom tjedno ćete je morati pobrisati.”
Zato u dnevnom boravku ostaju otvorene police za knjige, a ogledalo oko dimnjaka spušta se do poda. Ogledalo će se, naravno, prljati, ali čisti se mnogo jednostavnije od, recimo, običnog obojenog stupa.
U moru neutralnih interijera koji su dugo dominirali kod nas i šire, ovako šaren i vibrantan stan rijedak je projektni zadatak. Inspiracija je dijelom došla iz poljskog dizajna i magazina koji rado predstavljaju odvažne interijere s bojama, uzorcima i zanimljivim detaljima. Upravo je tome težio i ovaj projekt.
Vizualizacije: studio Dunks
Baumit akademija
Iza atraktivne fasade Picala kriju se detalji važni i za vašu kuću
Iza atraktivnog pročelja hotela Pical u Poreču krije se niz povezanih slojeva koji štite zgradu i čuvaju energiju
Hotel Pical u Poreču, dio novog resorta Pical 5*, Valamar Collection, privlači pogled svojim atraktivnim pročeljem. Ta površina ipak otkriva tek manji dio posla uloženog u fasadu. Iza nje se kriju brojna tehnički zahtjevna rješenja, a na velikom objektu uz more zahtjevi koje vanjska ovojnica mora ispuniti posebno su visoki.
Važnu ulogu u izradi fasade imao je Baumit. Baumit fasadni sustav primijenjen na Picalu pokazuje dvije strane iste priče: kako fasada funkcionira kao cjelina slojeva koji štite zgradu i kako se završnim slojem oblikuje njezin karakter. O obje teme razgovarali smo s Miljenkom Minkovićem, voditeljem projekata u Baumitu.
Baumit fasadni sustav: što se nalazi ispod završne površine?
Na hotelu Pical korišten je Baumitov fasadni sustav MineralTherm, s toplinskom izolacijom od kamene vune. Kako objašnjava Minković, uz izolaciju sustav čine i pripadajući materijali: ljepilo kojim se izolacijske ploče lijepe na zid, materijal za armirani sloj, impregnacija, odnosno predpremaz, te završni sloj.
„To je, ajmo reći, jedan kompletni cijeli sustav fasadni”, kaže Minković.
Svaki od tih slojeva ima svoju ulogu. Ljepilo povezuje izolaciju s podlogom. Armirani sloj, u koji se utiskuje mrežica od staklenih vlakana, daje fasadi čvrstoću i otpornost na pukotine. Predpremaz priprema podlogu za završni sloj, a završni sloj štiti fasadu od vremenskih utjecaja i određuje njezin izgled.
Upravo je ta cjelovitost jedna od najvažnijih stvari koju treba imati na umu i pri gradnji vlastite kuće. Fasada nije samo izolacijska ploča obložena žbukom, nego povezani sustav čiji su dijelovi međusobno usklađeni. Mineralni sustavi s kamenom vunom odlikuju se visokom paropropusnošću, a uz toplinsku pružaju i zvučnu te protupožarnu zaštitu.
Spojevi i toplinski mostovi: detalji koji ostaju skriveni
Kritična mjesta na fasadi često su upravo ona koja na gotovoj zgradi gotovo ne primjećujemo. To su prozori i vrata, balkoni, terase i svi spojevi različitih dijelova konstrukcije.
Minković naglašava da se o tim mjestima mora voditi računa od projektiranja do samog izvođenja fasade. Posebno su važni dobro razrađeni detalji koji ograničavaju toplinske mostove. Kroz takva mjesta hladnoća lakše prodire u unutrašnjost, a ondje gdje je površina zida hladnija raste i rizik od kondenzacije vlage.
Toplinske mostove nije uvijek moguće potpuno ukloniti, ali pažljivim projektiranjem i izvedbom mogu se svesti na najmanju moguću mjeru. Zato kod fasade ne treba razmišljati samo o kvadratima zida. Za vlastitu kuću to znači da procjena radova mora uključiti i sve spojeve i zahtjevne detalje, a ne samo ravne površine pročelja.
Kako fasada i stolarija zajedno utječu na potrošnju energije?
Posljedice dobro izvedene ovojnice osjećamo dugo nakon završetka gradnje, svaki put kada grijemo ili hladimo prostor. Minković objašnjava da fasada funkcionira kao svojevrsni sendvič. Najveći utjecaj na energetska svojstva ima toplinska izolacija, a uz nju važnu ulogu imaju i završni slojevi te stolarija.
„Ne može se gledati parcijalno svaki segment za sebe”, ističe Minković.
Pritom treba razlikovati dva pojma. Baumit fasadni sustav obuhvaća slojeve fasade, od ljepila i izolacije do završnog sloja. Vanjska ovojnica zgrade šira je od toga i uključuje i stolariju te njezine spojeve sa zidom. Tek kada su svi ti dijelovi dobro projektirani, usklađeni i izvedeni, ovojnica daje očekivanu energetsku učinkovitost.
To je, naglašava sugovornik, jednako važno za hotele i za svakog investitora, jer dobra ovojnica u konačnici znači i manje novca potrošenog na energiju.
Kreativne tehnike koje velikom pročelju daju karakter
Kod objekta veličine Picala tehnički zahtjevi bili su samo jedan dio zadatka. Drugi je bio vizualni: veliku površinu pročelja trebalo je pretvoriti u fasadu koja neće djelovati monotono. Tu završni sloj prestaje biti samo zaštita zida i postaje alat kojim se oblikuje karakter zgrade. Na Picalu se zato nije radilo samo bojom, nego i različitim strukturama površine, poput vučenih i valovitih.
Minković ističe da je izvedba kreativnih tehnika bila najzahtjevniji dio posla. Jedan od razloga je, prema njegovoj ocjeni, to što na tržištu još nema dovoljno izvođača koji takve tehnike rade jednako sigurno kao klasičnu fasadu, na kojoj imaju godine iskustva. Rezultat kreativnih tehnika snažno ovisi o ljudskom faktoru i pokretu ruke. Dva majstora nikada neće napraviti potpuno istu površinu, što je ujedno i prednost, jer je svaka izvedba unikatna.
Na Picalu je, međutim, sloboda pojedinog izvođača bila ograničena. Projektant je odabrao vučenu strukturu koju je trebalo dosljedno izvesti na cijeloj površini, uz određena tehnička ograničenja. Za to su korišteni posebni Baumitovi materijali za modeliranje fasade. Kako objašnjava Minković, riječ je o materijalima koji nisu klasične žbuke, nego omogućuju izvedbu različitih kreacija na fasadi.
Zašto završna obrada traži odgovarajući materijal i izvođača?
Sloboda u oblikovanju ne znači i slobodu u odabiru materijala. Završni sloj i dalje mora godinama podnositi vlagu, sunce, temperaturne promjene i prljanje, a na objektu uz more ti su uvjeti posebno izraženi.
Na Picalu su zato kombinirana različita rješenja. Prema Minkovićevim riječima, na pojedinim dijelovima objekta kao završni sloj korišten je silikon, a na drugima silikat. Kreativne tehnike, odnosno vučene i valovite strukture, izvedene su silikonskim materijalima. Sve su to, kaže, visokokvalitetni materijali koji bi trebali dugo trajati tijekom korištenja objekta.
Kvalitetan materijal ipak nije dovoljan sam po sebi. Kod posebnih tekstura presudno je i iskustvo izvođača, jer upravo o njegovoj vještini ovisi hoće li zamišljena struktura izgledati onako kako je projektirana.
Što iz projekta Picala možemo primijeniti na vlastitu kuću?
Možda je upravo to najbolja lekcija koju s ovako velikog projekta možemo prenijeti na vlastiti dom. Fasada se bira za desetljeća, pa odluka ne bi trebala početi pitanjem koja nam se boja sviđa.
Prvo treba razumjeti kakva je postojeća konstrukcija i koja energetska svojstva od ovojnice očekujemo. Zatim treba uzeti u obzir gdje se kuća nalazi i čemu će fasada biti izložena. Treće pitanje je kako će biti riješeni spojevi oko prozora, vrata, balkona i terasa. Tek nakon toga dolazi izbor završne obrade koja odgovara sustavu i željenom izgledu. Ako se odlučite za posebnu teksturu, vrijedi provjeriti ima li izvođač iskustva upravo s tom tehnikom.
Kada imamo te odgovore, dolazi onaj kreativniji dio: kako sve to pretvoriti u lice kuće.
Lice kuće počinje ispod površine
Pročelje Picala privlači pogled, ali njegova vrijednost počinje ispod površine. Baumit fasadni sustav u ovoj priči pokazuje kako izolacija, pripadajući slojevi i završna obrada moraju funkcionirati zajedno, dok projektiranje i pažljiva izvedba omogućuju da ta cjelina zaista radi.
Fasadu biramo za dugotrajnu zaštitu i izgled doma. Zato je važno razumjeti i slojeve koje nakon završetka radova više nećemo vidjeti, jer upravo oni odlučuju koliko će kuća biti ugodna, učinkovita i trajna.
