Gradovi kakve danas poznajemo nastajali su desetljećima prema sličnom obrascu: stanovanje na jednoj strani, posao na drugoj, shopping centri na periferiji, automobili kao jedini realni način kretanja. Rezultat je vidljiv gotovo svugdje – gužve, skupo stanovanje, prenapučeni centri i kvartovi u kojima morate prijeći pola grada da biste riješili osnovne dnevne potrebe.

Sve to urbanisti danas zovu “neuspjehom planiranja”. I sve više ih govori o tome kako bi to moglo izgledati drugačije.

Ne govorimo o futurističkim gradovima s letećim automobilima. Govorimo o nečemu znatno prozaičnijem, i možda zato uvjerljivijem.

Podcast Prostor okuplja poznata imena arhitektonske scene i otvara teme o kojima se premalo govori

Grad od 15 minuta: ideja koja zvuči jednostavno jer jest jednostavna

Koncept je popularizirao Carlos Moreno, urbanist sa Sorbonnea, a globalnu pažnju dobio je kada ga je počela promovirati gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo.

Ideja: sve što trebate svaki dan — škola, vrtić, trgovina, liječnik, park, javni prijevoz — trebalo bi biti dostupno unutar 15 minuta hoda ili vožnje biciklom od doma.

Koliko je Pariz blizu tome? Prema istraživanjima, 94% Parižana živi unutar pet minuta hoda od pekare, supermarketa ili sličnih osnovnih trgovina. No grad ima primjetan nedostatak zelenih površina i zdravstvenih ustanova u nekim četvrtima, a putovanje na posao i dalje ostaje izazov za mnoge stanovnike.

Dok svijet predstavlja 15-minute city kao urbanističku budućnost, mnogi Zagrepčani već desetljećima žive u kvartovima izgrađenima po istom principu — i pritom ih često smatraju zastarjelima.

Paradoks je da mnoge europske metropole tek sada pokušavaju dosegnuti nešto što su pojedini dijelovi Zagreba imali godinama. Trnsko, Siget, Travno — naselja Novog Zagreba građena su po principu koji se danas globalno zove “15-minutni grad”. Osnovna škola, ambulanta, tržnica, park — sve pješice. Samo što tada nitko nije imao marketinški naziv za to.

Stanovanje: najveći problem gradova koje svi ignoriraju predugo

Paralelno s prometom, drugi veliki problem gradova budućnosti je stanovanje — ili preciznije, njegova nedostupnost.

U brojnim europskim gradovima stanovi su postali financijski nedostižni za srednji sloj, što je otvorilo prostor za alternativne modele koji ne funkcioniraju prema klasičnoj tržišnoj logici.

Najpoznatiji primjer je Beč. Danas oko 50% svih Bečana živi u subvencioniranom stanovanju – u jednom od 220.000 općinskih stanova ili u jednom od 200.000 zadrugarski izgrađenih stanova. Taj ogroman javni fond ima učinak pritiska na cijene — stanarine u Beču ostaju relativno umjerene u usporedbi s drugim europskim metropolama. Model funkcionira od 1920-ih i nikad nije napušten, čak ni u desetljećima kad je privatizacija bila dominantna europska politika.

Drugi model koji raste je zadružno stanovanje, gdje stanari zajednički sudjeluju u razvoju i upravljanju stambenim projektima. U Zürichu, jednom od najskupljih gradova na svijetu, moguće je platiti oko 1.100 dolara mjesečno za stan od 440 kvadratnih metara — uz zajednički dnevni boravak, kuhinju i terasu — upravo kroz zadružni model stanovanja.

U Hrvatskoj ova tema tek ozbiljno ulazi u javni prostor, posebno zbog sve težeg pristupa priuštivom stanu — u Zagrebu i ostalim većim gradovima.

Priuštivo stanovanje u Hrvatskoj: Što donosi novi zakon i tko će imati koristi?

Gradovi bez automobila više nisu radikalna ideja

Automobili su desetljećima oblikovali gradove više nego sami stanovnici. Ceste, parkirališta i garaže zauzimaju ogroman dio javnog prostora, a sve više gradova taj prostor pokušava vratiti.

Pariz uklanja parkirna mjesta i širi biciklističku infrastrukturu. Nekada je desnom obalom Seine prolazilo više od 40.000 vozila dnevno — danas je to pješačka zona i parkovna staza uz rijeku. Oslo smanjuje broj automobila u centru. Amsterdam i Copenhagen desetljećima favoriziraju bicikle.

Ideja nije potpuno zabraniti automobile, nego smanjiti njihovu dominaciju u dijelovima grada gdje nisu nužni – i tamo izgraditi alternativu koja je dovoljno dobra da je se ljudi sami odluče koristiti.

Barcelona i superblokovi: kad model postane globalni izvoz

Jedan od najkonkretnijih eksperimenata odvija se u Barceloni.

Superblokovi, ili superilles, spajaju više gradskih blokova u zone u kojima je promet automobila drastično ograničen. Unutarnje ulice prestaju biti prolazne rute i postaju nešto sasvim drugo: dječja igrališta, zelene površine, terase kafića, prostori za lokalne događaje.

Rezultati su izmjereni, ne samo dojmljeni. U Sant Antoniju broj automobila pao je za 82%, razina NO2 smanjila se za 33% na pojedinim raskrižjima, a buka je pala za više od 4 decibela danju. U Poblenou, prvom kvartu transformiranom u superblok, otvorilo se 20 novih lokalnih poslovnih prostora i lokalna komercijalna aktivnost porasla je za više od 30%.

Model danas proučavaju Pariz, London, Melbourne, Milan, Los Angeles – gradovi koji međusobno dijele gotovo isti problem.

Pametan grad nije samo tehnološki grad

Kada ljudi čuju “smart city”, zamišljaju senzore i algoritme. Urbanisti danas upozoravaju da to nije dovoljno.

Pametan grad u praksi znači bolji javni prijevoz, više zelenila, manje zagađenja, dostupnije stanovanje i kvartove prilagođene svakodnevnom životu. Tehnologija može pomoći, ali ne može zamijeniti loše urbanističko planiranje. Grad s 5G mrežom i 480.000 registriranih automobila i dalje je zagušen grad.

Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture. To pitanje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.

Je li Zagreb spreman?

Zagreb se već danas suočava sa svim ovim pitanjima: kako graditi nove kvartove, kako riješiti promet, kako učiniti stanovanje dostupnijim, kako vratiti kvalitetan javni prostor građanima.

Zanimljivo je da mnoga rješenja koja danas nazivamo budućnošću već postoje desetljećima. Samo ih sada otkrivamo pod novim imenima i s novim podacima koji ih potvrđuju.