Kako su se mijenjali prostori – i način na koji u njima živimo

Arhitektura je jedan od najtrajnijih zapisa ljudske civilizacije. Dok se društva, tehnologije i ideje neprestano mijenjaju, prostori koje gradimo ostaju kao materijalni tragovi načina na koji živimo, razmišljamo i organiziramo svakodnevicu. Povijest arhitekture kroz stilove nije niz estetskih smjena, već priča o tome kako se čovjek odnosio prema prostoru, zajednici i samome sebi.

Umjetna inteligencija u arhitekturi: Alat budućnosti ili prijetnja kreativnosti?

Svaki arhitektonski stil nastaje kao odgovor na konkretne potrebe svoga vremena. Ponekad je to potreba za sigurnošću, ponekad za reprezentacijom, duhovnošću, učinkovitošću ili identitetom. Upravo zato stilovi nisu zatvorene epohe, već se nadovezuju jedan na drugi, reagirajući na promjene u društvu i kulturi življenja.

Antika – arhitektura javnog života i zajednice

U antičkom svijetu svakodnevni život odvijao se u javnom prostoru. Trgovi, hramovi, kupališta i kazališta bili su mjesta susreta, političkog odlučivanja i društvenog života, dok je privatni prostor imao manju važnost.

Arhitektura je bila strogo organizirana, utemeljena na proporciji i redu, a monumentalne građevine služile su kao izraz moći države i zajednice.

Neki od reprezentativnih primjera su Partenon u Ateni i Kolosej u Rimu u svijetu te Dioklecijanova palača u Splitu i Arena u Puli u Hrvatskoj.

Rani srednji vijek – arhitektura povlačenja i duhovnog središta

Nakon pada Rimskog Carstva život se fragmentira, gradovi gube važnost, a arhitektura se povlači u sakralni prostor koji postaje temelj stabilnosti i identiteta zajednice.

Prostor se ne oblikuje radi udobnosti, već radi simbolike, trajnosti i duhovne sigurnosti u razdoblju političke i društvene nestabilnosti.

Neki od reprezentativnih primjera su Palatinska kapela u Aachenu u svijetu te crkve sv. Donata u Zadru i sv. Križa u Ninu u Hrvatskoj.

Romanika – arhitektura sigurnosti i zatvorenog svijeta

Romanika se razvija u vremenu nesigurnosti, pa arhitektura poprima masivne i zatvorene oblike koji ulijevaju osjećaj zaštite i trajnosti.

Život se odvija unutar jasno definiranih okvira, a crkve i samostani postaju središta rada, obrazovanja i svakodnevnog okupljanja.

Neki od reprezentativnih primjera su katedrala u Pisi u svijetu te romanička jezgra Trogira i katedrala sv. Stošije u Zadru u Hrvatskoj.

Gotika – arhitektura svjetla, rasta i urbanog života

Razvojem trgovine i gradova arhitektura se uzdiže u visinu i otvara svjetlu, izražavajući novi optimizam i duhovne ambicije zajednice.

Katedrale postaju središta gradskog života, a prostor se oblikuje kao mjesto susreta, rada i javnog identiteta.

Neki od reprezentativnih primjera su katedrale Notre-Dame u Parizu i Chartres u svijetu te Zagrebačka katedrala i katedrala sv. Stjepana u Hvaru u Hrvatskoj.

Renesansa – arhitektura čovjeka i svakodnevice

Renesansa vraća čovjeka u središte prostora i promatra arhitekturu kao racionalno oblikovan okvir svakodnevnog života.

Stanovanje postaje ugodnije, prostori se jasnije organiziraju, a grad se promatra kao skladna i promišljena cjelina prilagođena ljudskoj mjeri.

Neki od reprezentativnih primjeri su Firenca i Villa Rotonda u svijetu te renesansna urbana cjelina Dubrovnika i Trogira u Hrvatskoj.

Barok – arhitektura dojma i društvene moći

Barokna arhitektura oblikuje prostor kao snažan emocionalni doživljaj, koristeći pokret, raskoš i svjetlo kako bi naglasila moć crkve i države.

Način života viših društvenih slojeva obilježen je ceremonijom i reprezentacijom, a prostor jasno odražava društvenu hijerarhiju.

Neki od reprezentativnih primjera su palača Versailles i barokni Rim u svijetu te Varaždin i crkva sv. Katarine u Zagrebu u Hrvatskoj.

19. stoljeće – grad kao organizirani sustav života

Industrijska revolucija mijenja svakodnevicu i donosi nove potrebe stanovanja, higijene i urbanog planiranja.

Gradovi se planski oblikuju kroz parkove, avenije i javne institucije, a arhitektura postaje dostupnija rastućoj građanskoj klasi.

Zelena infrastruktura doprinosi boljoj kvaliteti zraka, tla, bioraznolikosti te ima izravnu gospodarsku korist. 

Neki od reprezentativnih primjera su bečka Ringstrasse i secesijska Barcelona u svijetu te Zelena potkova u Zagrebu i urbana jezgra Osijeka u Hrvatskoj.

Moderna – arhitektura novog načina življenja

Moderna arhitektura odgovara na ubrzani ritam 20. stoljeća i uvodi funkcionalne, svijetle i racionalne prostore prilagođene suvremenom životu.

Stan se promatra kao promišljena cjelina koja mora zadovoljiti potrebe svakodnevice, zdravlja i dugoročnog komfora.

Neki od reprezentativnih primjera su Bauhaus i Villa Savoye u svijetu te zagrebačka moderna stambena arhitektura u Hrvatskoj.

Suvremena arhitektura – prostor identiteta i održivosti

Današnja arhitektura ne pripada jednom stilu, već traži ravnotežu između tehnologije, održivosti, lokalnog konteksta i emocionalnog doživljaja prostora.

Kvaliteta života ponovno postaje ključno mjerilo, a prostor se vrednuje prema tome koliko podržava svakodnevne potrebe čovjeka.

Neki od reprezentativnih primjera su Heydar Aliyev Center u svijetu te Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Hotel Lone u Rovinju u Hrvatskoj.

Povijest arhitekture kroz stilove

Povijest arhitekture kroz stilove pokazuje da se prostor neprestano prilagođava čovjeku, ali i da čovjek kroz prostor izražava svoje vrijednosti, ambicije i način života.

Razumijevanje tih stilova pomaže nam da današnje gradove čitamo svjesnije i promišljenije oblikujemo prostore u kojima živimo.

Ako ste se ikada pitali zašto vas je serija Dnevnik velikog Perice tako uvjerljivo vratila u šezdesete godine prošlog stoljeća, odgovor ne leži samo u kostimima i scenografiji, već i u arhitekturi.

Jedna od ključnih lokacija snimanja bio je ovaj filmski stan smješten u stambenoj zgradi koju je projektirao Drago Galić, jedan od najvažnijih predstavnika zagrebačkog modernizma. Upravo ta arhitektonska podloga omogućila je da prostor bez velikih intervencija postane vjerodostojna scenografija jednog razdoblja.

Filmski stan kao scenografski alat, a ne mjesto stanovanja

Stan u Vukovarskoj ulici danas ne funkcionira kao klasičan životni prostor. Kako objašnjava Tomislav Peleski, koji se već dva desetljeća bavi location managementom, ideja je bila stvoriti polivalentni, lako prilagodljiv filmski stan – prostor koji može “glumiti” različite interijere, od bakinog stana do urbanog dnevnog boravka.

Stan je dvoetažan, površine gotovo 100 četvornih metara, i u trenutku početka projekta bio je potpuno prazan. Upravo ta “prazna ploča” omogućila je scenografima i producentima slobodu u oblikovanju prostora prema potrebama snimanja. Namještaj se po potrebi iznosi, zamjenjuje ili preslaguje, a svaki kadar dobiva novu priču.

Zašto su Galićevi stanovi idealni za snimanje

Arhitektura Drage Galića pokazala se iznimno zahvalnom za filmsku produkciju. Stanovi u njegovim zgradama odlikuju se velikim prozorima, obiljem dnevnog svjetla i jasnom konstrukcijskom logikom. Drago Galić (1907. – 1963.) jedan je od ključnih arhitekata zagrebačke moderne. Njegove stambene zgrade, osobito one uz Vukovarsku ulicu, odlikuju se humanim mjerilom, promišljenim tlocrtnim rješenjima i naglašenim odnosom prema svjetlu i prostoru.

Betonske grede omogućuju jednostavno postavljanje rasvjete, bez potrebe za vanjskom tehnikom, dok dobra toplinska i zvučna izolacija – rijetkost u današnjoj novogradnji – osigurava stabilne uvjete za snimanje.

Scenografija koja poštuje arhitekturu

Iako je prostor prilagodljiv, njegova arhitektonska vrijednost ostaje u prvom planu. Scenograf Bojan Drezgić sudjelovao je u savjetovanju oko boja i atmosfere, dok su pojedini komadi namještaja originali iz šezdesetih godina. Boje su naknadno “smirene” kako prostor ne bi djelovao previše ilustrativno, već životno i uvjerljivo.

Posebna pažnja posvećena je detaljima – od retro kuhinje s originalnim terrazzo pultom i umivaonikom, do harmonika-vrata koja omogućuju da se jedna prostorija u trenutku pretvori u zasebnu garsonijeru. Takva fleksibilnost čini ovaj filmski stan gotovo scenografskim studijem unutar stvarne arhitekture.

Kada arhitektura postane glavni glumac

Ovaj stan nije samo lokacija – on je aktivni sudionik priče. Njegova arhitektura omogućuje brze transformacije, ali istovremeno nosi snažan identitet vremena u kojem je nastao. U svijetu u kojem se scenografija često gradi od nule, ovakvi prostori pokazuju koliko dobra arhitektura može nadživjeti svoju izvornu namjenu.

Zato se ovaj stan ne doživljava kao “uređen interijer”, već kao živi arhitektonski resurs – mjesto gdje se susreću modernizam, film i suvremena produkcija. A upravo u tome leži njegova najveća vrijednost.