cactus
Arhitektura i dizajn
Neobične fasade: 7 primjera koji pretvaraju ulice u galerije
Od kuće na kojoj raste 250 stabala do pročelja koje kiša pretvara u instrument, izdvojili smo sedam neobičnih fasada i ideje koje možete prenijeti na vlastitu kuću
Prošećite bilo kojim novim naseljem i brojite: bijela kuća, bež zgrada, svijetlosivi kafić, pa opet bež dućan. Razumijemo zašto. Neutralna fasada je sigurna, ne izlazi iz mode i nikome ne smeta. Ali rijetko koga i zaustavi.
Sve više gradova ipak pokazuje da pročelje može biti mnogo više od zida između nas i ulice. Neka su se pretvorila u vrtove. O zgradama koje dišu već smo pisali: od milanske Vertikalne šume s više od 900 stabala do skromnih zidova obraslih bršljanom i divljom lozom, biljke na fasadama sve su češći prizor u europskim gradovima.
A neka su pročelja otišla još dalje. Pretvorila su se u slike, pozornice, pa čak i instrumente. Na nekima rastu stabla, druga sviraju po kiši, a s trećih vas promatraju ljudi koji zapravo ne postoje. Izdvojili smo sedam takvih fasada, od Beča do Vukovara, zbog kojih se isplati zastati na ulici i na trenutak zaboraviti na bež.
Baumit fasade – više od 1.000 nijansi i sustavi koji štite dom desetljećima
1. Hundertwasserhaus, Beč: kuća u kojoj stanuju i stabla
Ako je ijedna zgrada na svijetu odbila biti ozbiljna, onda je to ova. Stambena zgrada u vlasništvu grada Beča izgrađena je između 1983. i 1985. prema zamisli umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, uz arhitekta Josepha Krawinu kao suautora.
Na pročelju se smjenjuju šarene plohe (premda ima i pokoja bež!), prozori su različitih oblika i veličina, a podovi u zgradi mjestimice su valoviti. Na terasama i krovu raste oko 250 stabala i grmova, a neka stabla rastu iz unutrašnjosti, pa im grane izlaze kroz prozore.
Hundertwasser ih je nazivao stanarima zgrade. Za projekt nije uzeo honorar, uz obrazloženje da se isplatilo već to što je na tom mjestu spriječio gradnju nečeg ružnog.
2. Krzywy Domek, Sopot: kuća koja izgleda kao da se topi
Krzywy Domek, odnosno Kriva kućica, izgrađen je 2004. u poljskom Sopotu prema projektu biroa Szotyńscy & Zaleski. Arhitekti su se nadahnuli bajkovitim ilustracijama Jana Marcina Szancera i crtežima Pera Dahlberga, pa zgrada ima zakrivljene zidove, iskrivljene prozore i krov koji izgleda kao da se slijeva prema ulici.
Zgrada ima oko 4.000 kvadrata i dio je trgovačkog centra Rezydent, s trgovinama i restoranima.
3. Kunsthofpassage, Dresden: pročelje koje kiša pretvara u instrument
U dresdenskoj četvrti Neustadt nalazi se niz dvorišta uređenih kao umjetnički projekt. U Dvorištu elemenata po pročelju se spušta mreža šarenih cijevi, lijevaka i žljebova, koja se za kišnih dana pretvara u svojevrstan glazbeni instrument, jer voda koja kroz nju teče stvara zvukove.
Instalaciju su osmislili kiparica Annette Paul te dizajneri Christoph Rossner i André Tempel. Prema riječima autorice, nadahnuće je pronašla u Sankt Peterburgu, slušajući kišu na prozorima svojeg tamošnjeg stana.
4. Fresque des Lyonnais, Lyon: zid koji glumi zgradu
Na uglu jedne zgrade u Lyonu naslikano je tridesetak slavnih Lyonnaisa, od rimskog cara Klaudija do kuhara Paula Bocusea. Mural u tehnici trompe-l’oeil između 1994. i 1995. izradila je lyonska zadruga muralista CitéCréation, na oko 800 kvadrata pročelja.
Osobe stoje na naslikanim balkonima, prozorima i stubištima, uklopljenima u arhitekturu tipičnu za Lyon. Među njima su braća Lumière i Antoine de Saint-Exupéry s Malim princem, a u prizemlju šest poznatih Lyonnaisa koji su živjeli u vrijeme nastanka murala.
5. Capela das Almas, Porto: 15.947 plavih pločica
Teško je povjerovati, ali kapela iz 18. stoljeća na glavnoj pješačkoj ulici u Portu do 1929. imala je posve običnu, bijelo ožbukanu fasadu. Te je godine obložena s 15.947 plavo-bijelih azulejo pločica i postala jedan od najfotografiranijih zidova u gradu.
Pločice je oslikao Eduardo Leite, a izradila tvornica keramike Viúva Lamego u Lisabonu. Na njima su prizori iz života svetog Franje Asiškog i svete Katarine. Iz daljine izgledaju kao plavi vez, a izbliza kao strip u nastavcima koji se čita hodajući oko zgrade.
6. Valparaíso: murali na kućama, zidovima i stubištima
Valparaíso nije jedna fasada, nego cijeli grad koji se odlučio za boju. Čileanska luka poznata je po šarenim kućama na strmim brdima, a njezina je povijesna jezgra od 2003. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
Muzej na otvorenom na brdu Cerro Bellavista otvoren je 1992. na poticaj slikara i arhitekta Francisca Méndeza. Dvadesetak murala na zidovima kuća, potpornim zidovima i stubištima oslikali su studenti Katoličkog sveučilišta u Valparaísu, prema predlošcima čileanskih i latinoameričkih umjetnika, među kojima je bio i Roberto Matta. Danas se ulična umjetnost prelila i u brojne druge dijelove grada, pa svaka šetnja uzbrdo završi kao obilazak galerije.
7. Hrvatska: murali od Vukovara do Vodnjana
Oslikana pročelja nisu rijetkost ni u Hrvatskoj, a nekoliko gradova zahvaljujući festivalima ulične umjetnosti pretvorilo se u galerije na otvorenom.
Najpoznatiji primjer je Vukovar. Godine 2016. Filip Mrvelj na mostu preko Vuke naslikao je anamorfni 3D prikaz urušenog drvenog mosta, a zbog uspjeha tog rada rodila se ideja o festivalu VukovART, koji organiziraju Grad Vukovar i udruga Val kulture. Na festivalu su pročelja stambenih zgrada, među ostalim u Borovu naselju, oslikali domaći i strani umjetnici poput Lonca, španjolskog kolektiva Boa Mistura i latvijske umjetnice Jane Brike. Nakon petog izdanja festivala grad je imao 33 djela ulične umjetnosti.
Vukovar nije jedini. U Sisku se od 2016. održava festival Re:Think, na kojem je Lonac naslikao „Off you go”, jedan od najvećih murala u Hrvatskoj. Nakon potresa 2020. festival se okrenuo temi „Ranjeni zidovi” i umjetnosti koja pomaže gradu da zacijeli. Na jugu festival Zen Opuzen svake godine oslikava fasade u središtu Opuzena, a u istarskom Vodnjanu murali se skrivaju u uličicama i na malim trgovima, pa ih je najzabavnije tražiti s kartom u ruci.
Svi ti primjeri, od Beča do Opuzena, govore isto: fasada je lice zgrade, a lice ne mora uvijek biti ozbiljno. Ponekad je dovoljna jedna boja više, jedna tekstura ili jedan hrabar detalj da prolaznik uspori. Ako vas ovi primjeri potaknu da razmislite o vlastitom pročelju, za početak pogledajte koliko se može postići samom bojom i završnim slojem.
Instalacije u domu
Tragedija zbog koje danas osjećamo miris plina
Plin u prirodi ne miriše ni na što, a onaj poznati smrad pokvarenih jaja dodan je s razlogom. Donosimo neobičnu priču o tome kako je miris plina postao jedan od najvažnijih sigurnosnih izuma
Plin u prirodi ne miriše ni na što, a onaj poznati smrad pokvarenih jaja dodan je s razlogom. Donosimo neobičnu priču o tome kako je miris plina postao jedan od najvažnijih sigurnosnih izuma, ali i što napraviti kad ga osjetite.
Sezona grijanja je počela, a u velikom dijelu Hrvatske to znači da plin opet grije radijatore, priprema toplu vodu i kuha ručak. Plinom se, prema podacima iz našeg pregleda sustava grijanja, grije oko 35 posto hrvatskih kućanstava. Na njega ne mislimo sve dok ga ne nanjušimo.
Taj oštar miris na pokvarena jaja svi prepoznajemo i gotovo svi mislimo da tako miriše sam plin. Ali nije tako. Miris plina dodan je umjetno, kako bi vas na vrijeme upozorio. Zato krećemo od najvažnijeg: što napraviti kad ga osjetite.
Osjetite miris plina? Ovo napravite odmah
Miris plina shvatite ozbiljno i kad je slab. Ako ga osjetite u prostoru, postupite prema uputama za sigurno korištenje plina Gradske plinare Zagreb:
- ne dirajte prekidače, ni za paljenje ni za gašenje svjetla, ne uključujte uređaje, ne koristite zvono na vratima i ne palite otvoreni plamen, jer i mala iskra može zapaliti plin,
- zatvorite dovod plina na zaporu plinomjera ili kućnom priključku, ako mu možete sigurno pristupiti,
- otvorite prozore i vrata i izađite iz prostora,
- u zgradi upozorite susjede kucanjem, a ne zvonom, i ne koristite dizalo,
- dežurnu službu distributera nazovite tek kad ste vani, jer ni mobitel ne treba koristiti u prostoru u kojem se osjeća plin.
Plin, uređaje i rasvjetu ponovno koristite tek kad dežurna služba ili ovlašteni serviser utvrdi da je instalacija sigurna. Miris može nestati i zato što ste prozračili prostor, a da uzrok curenja i dalje postoji.
Kome prijaviti curenje plina?
Curenje se prijavljuje dežurnoj službi vašeg distributera plina, koja radi i noću i vikendom. Broj potražite unaprijed na internetskim stranicama distributera i spremite ga u mobitel, jer ga u trenutku kad osjetite plin nećete htjeti tražiti.
Ako je miris jak, ako se netko loše osjeća ili ako je izbio požar, zovite 112.
Distributeru treba prijaviti i slab miris plina kojem ne možete pronaći uzrok. Bolje je da služba dođe zbog lažne uzbune nego da se curenje otkrije prekasno.
Kako se provjeravaju plinske instalacije
Za sigurnost nije dovoljno čekati da nešto zamiriše. Plinska instalacija u stambenim zgradama i kućama ispituje se na nepropusnost i ispravnost pri promjeni ili umjeravanju plinomjera, a najmanje jednom u deset godina, kako propisuje Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima. Ispitivanje najavljuje distributer ili ovlaštena tvrtka, a vi ste dužni omogućiti pristup. Ako ispitivanje nije obavljeno ili se utvrdi neispravnost, isporuka plina se obustavlja.
Uz to, plinski bojler i štednjak traže redovit servis kod ovlaštenog servisera, a dimnjak pregled dimnjačara.
Zašto plin uopće miriše
Prirodni plin uglavnom je metan, a metan nema ni boju ni miris. Da plin u kućanstva stiže onakav kakav je izašao iz zemlje, curenje ne biste ni vidjeli ni osjetili.
Zato mu distributer, prije nego što stigne do vas, dodaje miris u posebnim odorizacijskim stanicama. Postupak se zove odorizacija. Za miris su zaslužni spojevi sumpora: u SAD-u se najčešće koriste merkaptani, a u Europi često tetrahidrotiofen (THT). Biraju se jer ih nos osjeti već u iznimno malim količinama, mnogo prije nego što koncentracija plina u zraku postane opasna.
Tragedija u Teksasu nakon koje je miris postao obvezan
Pravilo da plin mora mirisati nastalo je nakon jedne od najtežih nesreća 20. stoljeća. U ožujku 1937. škola u New Londonu u Teksasu, kako bi uštedjela na računima, spojila se na obližnji plinovod naftne tvrtke. Plin je istjecao i nakupljao se ispod zgrade, a nitko ga nije mogao osjetiti.
Popodne 18. ožujka iskra je zapalila nakupljeni plin i eksplozija je srušila veliki dio škole. Poginulo je gotovo 300 ljudi, većinom djece. Kako piše Texas Monthly, Teksas je već unutar dva mjeseca zakonom propisao obvezno dodavanje mirisa plinu, a praksa je postala standard u cijelom svijetu.
Lešinari kao detektori curenja: dokumentirana priča iz 1938.
Godine 1938. kalifornijska tvrtka Union Oil tražila je curenje na plinovodu dugom gotovo 70 kilometara, kroz nepristupačan teren. Inženjeri su u plinovod upumpali veliku dozu etil merkaptana i pratili nebo. Taj spoj nastaje i pri raspadanju organske tvari, pa privlači američke lešinare. Ondje gdje su se okupljali, inženjeri su pronalazili curenje.
Priča je kasnije pomogla ornitologu Kennethu Stageru da pokusima dokaže da lešinari hranu traže i njuhom, a ne samo vidom, kako je opisano u emisiji BirdNote.
Prirodni plin nije otrovan, ali ugljični monoksid jest
Prirodni plin nije otrovan. Opasan je zbog eksplozivnosti: eksplozivan je kad u zraku čini između 5 i 15 posto volumena. U neprovjetrenoj prostoriji curenje može postupno doseći tu razinu, a tada je dovoljna jedna iskra.
Pravi tihi ubojica u sezoni grijanja je ugljični monoksid. On ne nastaje curenjem, nego nepotpunim izgaranjem u neispravnom bojleru, uz zatvorene otvore za dovod zraka ili začepljen dimnjak. Nema ni boju ni miris, pa ga dodani miris plina ne može otkriti. Pri koncentraciji od 0,64 posto u zraku može ubiti za 10 do 15 minuta.
Zato nos nije dovoljan. Redovit servis bojlera, pregled dimnjaka i detektor ugljičnog monoksida u prostoriji s plinskim uređajem najbolja su zaštita.
Curenje se ne prepoznaje samo po mirisu
Ako su sva plinska trošila ugašena, a brojčanik na plinomjeru se i dalje okreće, negdje curi plin. Podzemno curenje ponekad se, prema Gradskoj plinari Zagreb, primijeti po uvenuloj vegetaciji iznad mjesta curenja.
Važno je znati i kako se plin ponaša. Prirodni plin lakši je od zraka i diže se prema stropu, dok je ukapljeni naftni plin iz boca teži od zraka i skuplja se pri podu, zbog čega je osobito opasan u podrumima.
Neugodan miris, genijalan izum
Miris plina nastao je iz tragedije i danas svake zime tiho čuva milijune kućanstava. Kad ga sljedeći put osjetite, nemojte samo namrštiti nos: zatvorite plin, otvorite prozore, izađite i nazovite dežurnu službu.
