Na Velikom Planjaku, iznad mljetskih uvala, desetljećima je propadala stara vojna karaula. Kroz nju su prošle austrougarska, jugoslavenska i hrvatska vojska, a onda su je svi zaboravili. Danas je to Planka, mjesto u kojem se spava pod drvenim gredama, a jutarnja kava pije s pogledom na Pelješac. Hrvatski planinarski savez uvrstio ju je u svoj popis kao Planinarsku kuću Planka, pa je stara karaula i službeno postala dio planinarske mreže.

Ruševina s najljepšim pogledom na otoku

Prve fotografije ne obećavaju mnogo. Krov od kupe propao je na nekoliko mjesta, unutra se strop urušio, crijep leži po podu, a na zidovima su ostali slojevi narančaste i sive boje iz nekog drugog vremena. Najviše ju je ipak čuvala lokacija: Veliki Planjak najviša je točka Nacionalnog parka Mljet, a s njega se vide Pelješac, otvoreno more i Lastovo.

Tko je ikad stajao pred starom kućom i pitao se ima li u njoj još života, zna taj osjećaj. Zidovi su dobri, pogled je nestvaran, a posla je toliko da je bolje ne brojati.

Kolektiv koji je nastao na jednoj radionici

Iza Planke stoji kolektiv mo:re: Ajda Auer, Anđela Zora Brnas, Domagoj Bui, Sara Dobrijević, Mia Dragičević, Andrijana Kuzmanović, Zdenko Mikša i Dijana Modrić. Okupili su se 2019. na nagradnoj radionici međunarodnog studentskog DA! festivala, pod mentorstvom dizajnera Nikole Radeljkovića iz kolektiva Numen/For Use. Ono što je počelo kao studentski zadatak pretvorilo se u višegodišnji zajednički projekt. U njemu se spajaju arhitektura, dizajn i ilustracija, koriste lokalni i reciklirani materijali, a prostor se otvara prema prirodi.

Radeljković je jedan od trojice osnivača kolektiva Numen/For Use, uz Svena Jonkea i Christopha Katzlera. Kao industrijski dizajneri počeli su raditi zajedno 1998. pod imenom For Use. Godinu kasnije osnovali su Numen, za sve što izlazi iz okvira industrijskog dizajna. Danas rade na granici konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskog i prostornog dizajna.

Ideje su predstavili ravnatelju parka Ivanu Sršenu, a u srpnju su se preselili na otok. Smjestili su se u kampu Marina u Ropi, razgovarali s mještanima i pješačili do Planjaka. U jednoj su uvali pronašli naplavljeno drvo koje će kasnije postati dio doma.

Vizuali: Andrijana Kuzmanović

Kako spojiti planinu i more?

Projektni zadatak tražio je „hibridni planinarski dom koji i aktivno, a ne samo svojom jedinstvenom lokacijom, spaja planine i obalu“. Ime Planka to sažima u jednoj riječi. Podsjeća na planinu, na planjak kao čistinu i na planku, običnu drvenu dasku.

Vizualni identitet poigrava se jugoslavenskim dizajnom i dekonstruktivizmom, a materijali su došli iz neposredne okoline. Namještaj i rasvjeta nastali su od vrša, naplavina i lokalnog kamena. Drvo izbačeno na obalu obojeno je ljubičasto i vratilo se na vrh otoka kao lampa, vješalica i noga klupe.

Krov, voda i sunce

Prvo je trebalo zatvoriti krov. Najveći dio tog posla obavljen je dok je Mljet još bio u ljetnom ritmu. Na naslovnoj fotografiji ovog teksta volonteri na krovu slažu ploče toplinske izolacije i letve, a iza njih se pruža more. Do listopada su krov i podovi uglavnom bili gotovi.

Pod krovom, međutim, još nema kuće ako nema vode i struje. Na vrhu otoka nema ni vodovoda ni električne mreže, pa je Planka morala naučiti brinuti se sama za sebe. Obnovljena je stara gustijerna, a na kuću su postavljeni solarni paneli. Solarna elektrana čini Planku potpuno energetski neovisnom. To znači da svjetlo u boravku, hladnjak u kuhinji i punjač za mobitel ne ovise ni o čemu osim o mljetskom suncu, a njega ovdje ne nedostaje.

Pročelje je zadržalo kamen, a dobilo je zelene škure, zelena vrata i novi limeni oluk. U dvorištu se kamene stube penju kroz otvor u zidu prema brdu, a na jednoj snimci kraj vrata još stoje tačke s alatom. Takvi detalji pokazuju kako se ovakva kuća vraća u život: korak po korak, uz ponešto žbuke koja se još suši oko dovratnika.

Kako Planinarski dom Planka izgleda iznutra

Najjači dojam ostavlja dnevni boravak. Strop nisu zatvorili, pa se iznad glave vide drvene grede i krovište u punoj visini. Zidovi su bijeli, pod je od sivih pločica, a uz zidove su niske klupe od svijetle jelovine, dovoljno široke da se na njih sjedne, odloži ruksak ili ispruži nakon uspona. U kutu je peć na drva, na zidu karta Mljeta, a ispod nje uska polica na kojoj se stoji uz čašu vode i dogovara sutrašnja ruta.

Prostor je zamišljen jednostavno, kako planinarskoj kući i priliči. Ima sobe za spavanje, dnevni boravak s blagovaonom i kuhinju otvorenu prema stolu, pa onaj tko kuha ne ostaje izvan razgovora. Tu su još kupaonica, soba za domara i vanjski prostor. Na strani okrenutoj obali jedan je prozor postao vrata. Kroz njih se izlazi ravno na terasu, gdje se jede na otvorenom.

Pet godina od makete do ključeva i vrata koja su ostala otvorena

Od prvog mjerenja do otvaranja prošlo je pet godina, i cijelo je to vrijeme projekt vodio isti kolektiv, uz Radeljkovića kao mentora.

Obnovu je financirao Nacionalni park Mljet, pa je ideja koju su studenti nekoć predstavili ravnatelju Ivanu Sršenu na kraju dobila i podršku i novac da se ostvari. Uz krov i instalacije trebalo je raščistiti teren, a obnovljena je i stara štala pokraj kuće. Uporabna dozvola stigla je 2024. godine.

Planka je počela kao ideja na studentskoj radionici, nekoliko crteža i jedna maketa. Mogla je tu i ostati, kao i mnogi lijepi projekti koji nikad ne izađu iz mape. Ovaj je tim, međutim, odlučio vidjeti dokle ideja može stići. Ideja je s vremenom postala želja, a želja je dobila zidove, krov i peć koja grije.

Zgrada koju je vojska desetljećima zatvarala pred svima sada ima vrata okrenuta moru. Kroz njih će ulaziti planinari, znatiželjni posjetitelji parka i svi koji se jednom popnu na Planjak samo da vide odakle puca taj pogled. Na vrhu otoka, gdje se nekad stražarilo, sada se odmara, kuha i dijeli stol s neznancima.

Tko do Mljeta ne stigne uskoro, dio te priče može vidjeti u Zagrebu. Kolektiv mo:re u Galeriji Bernardo Bernardi postavio je izložbu „Planka – Planjak – Mljet”. Na njoj su arhitektura, dizajn, fotografije i predmeti pronađeni na otoku. Otvorena je do 15. studenog, radnim danom od 8 do 20 sati i subotom od 8 do 15 sati. Središnji predmet izložbe nakon zatvaranja putuje na Mljet, gdje će postati dio Planke. Teško je zamisliti bolji novi život za staru karaulu.

Fotografije: kolektiv mo:re

Nakon godina bijelih i sivih kuhinja, drvo se vraća u središte doma. Usporedili smo svijetle i tamne tonove, kombinacije drva s bojom te razlike između masiva, furnira i dekora drva, jer o njima ovisi kako će kuhinja izgledati i za nekoliko godina.

Kuhinja iz snova: 60+ primjera za svaki stil i budžet

Dugo je vrijedilo nepisano pravilo da je bijela kuhinja najsigurniji izbor. Svijetla je, uklapa se uz sve i ne izlazi iz mode. No u posljednje vrijeme sve je više kuhinja u kojima se vidi struktura drva, od svijetlog hrasta do tamnog oraha, sama ili u kombinaciji s bojom.

Taj se pomak vidi i u brojkama. U američkom Houzzovu istraživanju kuhinja za 2026. drvene kuhinjske elemente odabralo je 29 posto ispitanika koji su obnavljali kuhinju, šest postotnih bodova više nego godinu prije. Bijele je odabralo 28 posto, pa je drvo prvi put preteklo bijelu. Istraživanje je provedeno među gotovo 1.800 korisnika platforme u SAD-u, pa ga treba čitati kao pokazatelj smjera, a ne kao pravilo za naše domove.

Ali razlog zbog kojeg se drvene kuhinje vraćaju lako je razumjeti i bez statistike. Kuhinja je prostor u kojem provodimo mnogo vremena, a drvo ga čini toplijim i manje sterilnim.

Svijetlo ili tamno drvo?

Najveći dio ispitanika u Houzzovu istraživanju odabrao je srednje tonove drva (15 posto), zatim svijetle (11 posto), dok je tamne odabralo tek tri posto. Ta raspodjela dobro opisuje i ono što se događa u praksi: većina traži toplinu drva, ali bez dojma teškog, tamnog prostora.

Svijetlo drvo, poput svijetlog hrasta ili jasena, najbolje funkcionira u manjim kuhinjama i prostorima s manje dnevnog svjetla. Prostor ostaje prozračan, a drvo mu daje toplinu koju bijela kuhinja nema. Uz svijetle fronte dobro stoje bijeli zidovi, svijetli kamen i mat metalni detalji.

Tamno drvo, poput oraha ili tamnog hrasta, daje kuhinji dubinu i dojam elegancije. Najbolje se pokazuje u većim, dobro osvijetljenim prostorima, gdje ne djeluje teško. Tamne površine pritom jače pokazuju prašinu, otiske prstiju i kapljice vode, o čemu vrijedi razmisliti ako kuhinju svakodnevno intenzivno koristite.

Između njih su srednji tonovi, koji su najlakši za kombiniranje. Nisu toliko zahtjevni za održavanje kao tamni, a toplijeg su dojma od svijetlih.

Puno drvo ili kombinacija s bojom?

Kuhinja ne mora biti u cijelosti drvena da bi djelovala toplo. Dapače, kombinacija drva i boje često je najlakši način da kuhinja izgleda suvremeno.

Jedna od mogućnosti je podijeliti elemente po visini: donji elementi u boji, a gornji u drvu, ili obrnuto. U stanu od 68 kvadrata koji potpisuje dizajnerica Petra Gajski gornji elementi izvedeni su u dekoru drva, a donji u zelenoj boji, pa kuhinja djeluje vedro, ali ne prenaglašeno.

Drvo može biti i naglasak na samo jednom dijelu kuhinje, primjerice na otoku, policama ili radnoj ploči. Antracit kuhinja s drvenom radnom pločom dobar je primjer kako i mala količina drva omekša tamnu, strogu kuhinju.

Treća mogućnost je drvo uz neutralne tonove. U obiteljskom stanu od 66 kvadrata koji je uredio Matej Kušević orah fronte kombinirane su s kašmir bež tonovima i betonskom sivom, što kuhinji daje dojam tihog luksuza.

A kad je drvo glavni materijal cijelog doma, kuhinja se može potpuno stopiti s ostatkom prostora. „Htjeli smo neutralne nijanse i drvene tonove”, kaže arhitektica Lucija Puljić o obiteljskoj kući u duhu toplog minimalizma, u kojoj je drvo dominantan materijal. Kuhinja je tamo, kako objašnjava, „trebala sve maksimalno sakriti”, pa drvene fronte djeluju kao mirna, jedinstvena ploha, a ne kao niz elemenata.

Masiv, furnir ili dekor drva: u čemu je razlika?

Kad u salonu kažu „drvena kuhinja”, to ne znači uvijek isto. Kuhinja koja izgleda drveno može biti od punog drva, od tankog sloja pravog drva na ploči ili od ploče s otisnutim uzorkom drva. Razlika se ne vidi uvijek na prvi pogled, ali se osjeti u cijeni, održavanju i načinu na koji kuhinja stari.

Masivno drvo je puno drvo kroz cijelu debljinu elementa. Ima najtopliji dojam i najljepše stari, a ogrebotine se mogu izbrusiti i površina obnoviti. No drvo je živ materijal: reagira na vlagu i promjene temperature, pa se može lagano raditi, širiti ili skupljati. Uz to je najskuplji izbor i traži redovitu njegu, osobito uz sudoper i perilicu posuđa, gdje je najviše vlage i pare.

Furnir je tanki list pravog drva zalijepljen na nosivu ploču, najčešće iverice ili medijapana. Izgleda i na dodir djeluje kao pravo drvo, jer to i jest, ali je stabilniji od masiva, jer ga nosi ploča koja se ne radi. Cijenom je između masiva i dekora. Ograničenje je u tome što se tanki sloj ne može dublje brusiti, pa je jače oštećenje teže popraviti, a rubovi su osjetljivi na vlagu ako nisu dobro zaštićeni.

Dekor drva je otisnut uzorak drva na površini ploče, najčešće iverice ili medijapana. Najpovoljniji je i vrlo otporan na svakodnevno korištenje, a lako se čisti. Današnji dekori sve vjernije oponašaju drvo, ne samo izgledom nego i strukturom površine.

Ukratko, masiv bira onaj tko želi pravo drvo i spreman ga je održavati, furnir onaj tko želi izgled i dodir pravog drva uz više stabilnosti, a dekor onaj kome je važna otpornost, jednostavno održavanje i povoljnija cijena.

Što provjeriti prije odluke?

Prije nego što odaberete drvenu kuhinju, vrijedi zamisliti kako će izgledati za nekoliko godina svakodnevnog korištenja.

Pitajte od čega su izrađene fronte, a od čega korpusi, jer to ne mora biti isti materijal. Provjerite kako su zaštićeni rubovi, osobito na elementima uz sudoper, perilicu posuđa i pećnicu, gdje su vlaga i para najveće. Kod pravog drva pitajte je li površina lakirana ili uljena, jer o tome ovisi kako ćete je održavati.

Ako planirate drvenu radnu ploču, računajte na to da će trebati redovitu njegu i povremeno obnavljanje zaštitnog sloja. Drvo uz sudoper pritom je najizloženije, pa je ondje uvijek dobro brzo pobrisati vodu.

I na kraju, pogledajte uzorak na svjetlu u vlastitom prostoru. Isti ton drva drukčije izgleda uz sjeverni i uz južni prozor, i drukčije pod toplim i hladnim umjetnim svjetlom.

Toplina koja traje

Drvene kuhinje vraćaju se jer odgovaraju onome što danas tražimo od doma: prostor koji je ugodan, a ne samo uredan. No dobra drvena kuhinja nije samo pitanje tona i stila, nego i materijala koji odgovara načinu na koji živite. Kad se ta dva pitanja pravilno spoje, kuhinja će izgledati toplo i suvremeno i za deset godina, a ne samo dok traje trend.