Arhitektura i dizajn
Može li učionica pomoći djeci da bolje uče? Istraživanja otkrivaju koliko je važna arhitektura škole
“Dobra arhitektura nije zamjena za dobrog nastavnika, ali dobrom nastavniku može omogućiti da kvalitetnije radi, a djetetu da lakše iskoristi vlastite sposobnosti”
Početak školske godine obično otvara pitanja udžbenika, rasporeda, učitelja i domaćih zadaća. Puno rjeđe razmišljamo o prostoru u kojem djeca svakodnevno provode nekoliko sati.
Koliko prirodnog svjetla ulazi u učionicu? Kakav je zrak u njoj nakon cijelog školskog sata? Čuje li učenik u posljednjoj klupi nastavnika jednako dobro kao onaj u prvoj? Je li učionica ljeti prevruća? Što dijete vidi kada digne pogled s knjige i pogleda kroz prozor?
Upravo se tim pitanjima posljednjih godina sve više bave arhitekti i znanstvenici. Jedno od najopsežnijih istraživanja na tu temu, poznato pod nazivom HEAD – Holistic Evidence and Design, odnosno projekt Clever Classrooms, obuhvatilo je čak 3.766 učenika, 153 učionice i 27 osnovnih škola u Velikoj Britaniji. Istraživači su zaključili da su razlike u fizičkim karakteristikama učionica povezane s oko 16 posto varijacije u napretku učenika tijekom godine. Riječ je o povezanosti, ne o uzročnosti u smislu da bi arhitektura sama “stvarala” bolje ocjene, ali brojka je dovoljno velika da je teško ignorirati.
Razgovarali smo i sa Matijom Vojvodićem, licenciranim terapeutom Hrvatske psihoterapeutske komore koji kaže:
Iz perspektive psihoterapeuta i ravnatelja obrazovne ustanove, rekao bih da učionica sama po sebi ne može stvoriti motiviranog ili uspješnog učenika, ali može znatno olakšati ili otežati procese potrebne za učenje.
Koliko arhitektura škole zapravo može utjecati na učenje?
U okviru HEAD projekta istraživači su analizirali fizičke karakteristike učionica i napredak djece u čitanju, pisanju i matematici. Karakteristike prostora grupirali su u tri velika područja: prirodnost, koja obuhvaća svjetlo, temperaturu i kvalitetu zraka; individualizaciju, odnosno koliko je prostor fleksibilan i prilagođen potrebama učenika; te stimulaciju, koja se odnosi na boje i vizualnu složenost.
Poruka istraživanja nije da postoji jedan čarobni element koji će “natjerati” djecu da bolje uče. Radi se o kombinaciji uvjeta koje prostor svakodnevno pruža, a ti se uvjeti zbrajaju kroz stotine sati koje dijete u učionici provede tijekom godine.
Zrak u učionici: što se događa kada 25 učenika zatvorimo u jednu prostoriju?
Velik broj ljudi u relativno malom prostoru brzo povećava potrebu za izmjenom zraka, a upravo je to jedan od najkonkretnijih problema u školama diljem svijeta. Sistematski pregled 125 istraživanja o prirodno ventiliranim osnovnim školama, koji je obuhvatio 2.444 učionice, pokazao je da je medijan izmjerene koncentracije CO₂ iznosio 1.487 ppm, a čak 81 posto učionica prelazilo je referentnu vrijednost od 1.000 ppm koju su autori koristili u analizi.
CO₂ se u ovakvim istraživanjima koristi kao praktičan pokazatelj koliko dobro ventilacija odgovara broju ljudi u prostoru. Što je koncentracija viša, to je zrak “ustajaliji”, a s njim rastu i umor, gubitak koncentracije i osjećaj pospanosti kod djece.
Arhitektonska rješenja za ovaj problem uključuju mogućnost prirodnog provjetravanja kroz pravilno projektirane otvore, mehaničku ili kontroliranu ventilaciju, te senzore kvalitete zraka koji nastavniku signaliziraju kada je vrijeme za otvaranje prozora. Nijedno od ovih rješenja nije egzotično ili skupo, ali zahtijeva da se o zraku razmišlja već u fazi projektiranja, a ne tek kad učionica postane zagušljiva.
Dijete u bučnoj, zagušljivoj, pregrijanoj ili vizualno prenatrpanoj učionici dio svojih mentalnih kapaciteta troši na prilagodbu prostoru. Tada mu manje pažnje i radnog pamćenja ostaje za praćenje nastave, razumijevanje sadržaja i reguliranje ponašanja. Nasuprot tome, prostor s dobrom akustikom, kvalitetnim zrakom, ugodnom temperaturom, odmjerenim podražajima i jasnom organizacijom smanjuje nepotrebno opterećenje te podržava koncentraciju i emocionalnu regulaciju
Učionice moramo projektirati i za sve topliju klimu
Pitanje više nije samo kako zagrijati školu zimi. Sve topliji svibanj, lipanj i rujan otvaraju potpuno suprotan problem: kako spriječiti pregrijavanje učionica.
Istraživanje provedeno na kineskim osnovnim školama pronašlo je jasnu povezanost između temperature učionice i uspješnosti izvedbe zadataka: najbolji rezultati zabilježeni su kada su učenici osjećali blagu svježinu, dok su i previsoke i preniske temperature narušavale koncentraciju i izvedbu.
S arhitektonske strane, odgovor uključuje orijentaciju zgrade prema suncu, vanjska sjenila, stabla i nadstrešnice koje sprječavaju izravno zagrijavanje fasade, kvalitetnu izolaciju te mogućnost pasivnog hlađenja kroz provjetravanje umjesto isključivo klimatizacijom. Ovdje se otvara i šire, gotovo urbanističko pitanje: kako bi škola projektirana za hrvatsku klimu 2050. godine trebala izgledati? Odgovor vjerojatno neće biti samo “više klima uređaja”, nego promišljena kombinacija sjene, prozračivanja i materijala koji sporije akumuliraju toplinu.
Dobra akustika znači da dijete ne mora trošiti energiju samo da bi čulo nastavnika
Akustika nije samo pitanje vanjske buke prometa. Problem u učionici mogu stvarati i hodnici, susjedne prostorije, ventilacijski sustavi, razgovor drugih učenika, pomicanje stolaca, pa čak i tvrde površine koje reflektiraju zvuk umjesto da ga upijaju.
Poseban problem predstavlja vrijeme odjeka. Ako prostor ima mnogo tvrdih, glatkih površina, govor se odbija od zidova i stropa te postaje manje razumljiv, čak i kad nema izravne buke. Pregled istraživanja o akustici u učionicama pokazuje da je ovaj problem posebno izražen kod mlađe djece, koja tek razvijaju sposobnost izdvajanja govora iz pozadinske buke. Za njih razumljivost predavanja u lošoj akustici zahtijeva dodatan mentalni napor, energiju koju bi inače trošili na samo učenje.
Arhitektonska rješenja uključuju akustičke stropove i apsorbirajuće zidne obloge, odgovarajuće podne obloge koje ne pojačavaju odjek, kvalitetnu izolaciju prema susjednim prostorima te promišljen raspored prostorija unutar zgrade.
Ima li veze ono što dijete vidi kroz prozor?
Ovo je možda i najneočekivaniji dio priče, jer izravno povezuje arhitekturu s krajobraznom arhitekturom i vrtom. Istraživanje provedeno među 785 djece u dobi od osam do jedanaest godina proučavalo je povezanost između prirodnosti pogleda iz učionice, stresa i pažnje učenika.
Rezultati pokazuju da je prirodniji pogled, primjerice na drveće ili zelenu površinu, bio povezan s manjim percipiranim stresom i većom samoprocijenjenom pažnjom učenika. Zanimljivo, istraživanje nije pronašlo izravnu povezanost s boljim rezultatom standardiziranog testa koncentracije, što je odličan primjer da nalazi u ovom području rijetko budu crno-bijeli.
Poruka je jednostavna: stablo pred prozorom neće samo od sebe povećati ocjenu iz matematike, ali kontakt s prirodom može biti dio kvalitetnijeg i ugodnijeg školskog okruženja. To otvara prostor za razgovor o školskim dvorištima, sadnji stabala, zelenim površinama i načinu na koji se interijer škole povezuje s eksterijerom, temi koja je bliska svakome tko se bavi uređenjem vrta i okoliša doma.
Šarena učionica nije nužno bolja učionica
Dječje prostore često automatski zamišljamo pune boja, crteža, postera, slova i brojeva. No HEAD istraživanje pokazuje da je kod vizualne stimulacije ključna ravnoteža. Premalo poticaja stvara monoton, nezanimljiv prostor, dok pretjerana vizualna složenost također nije nužno poželjna, jer može ometati koncentraciju umjesto da je potiče.
Formula, dakle, nije “više boje jednako bolje učenje”, nego promišljena količina boje i vizualnih elemenata. U praksi to znači jedan naglašeni zid umjesto pet, jasno definirane zone unutar prostora, kontroliranu paletu boja te posebno predviđena mjesta za izlaganje dječjih radova, umjesto da se oni lijepe posvuda gdje ima slobodnog prostora.
Mora li učionica uvijek izgledati kao redovi klupa okrenuti prema ploči?
Klasična učionica projektirana je oko jednog dominantnog modela: nastavnik, ploča, učenici okrenuti prema naprijed. Današnja nastava, međutim, uključuje puno više od frontalnog predavanja: individualni rad, rad u paru, grupne projekte, prezentacije i rasprave. Jedan fiksni raspored teško može biti optimalan za sve te aktivnosti.
Ovdje na scenu stupa koncept fleksibilne učionice, s pomičnim stolovima, namještajem koji se lako reorganizira, različitim zonama za samostalan rad i suradnju te mogućnošću brze promjene rasporeda. Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu pokazalo je da učenici u fleksibilnim učionicama provode značajno više vremena surađujući, komunicirajući s vršnjacima i aktivno sudjelujući u nastavi, u odnosu na tradicionalno uređene učionice. Važno je pritom naglasiti da fleksibilna učionica nije automatski bolja učionica, nego prostor koji može podržati različite načine rada, ako ga nastavnik zna iskoristiti.
Kako onda izgleda učionica koja stvara dobre uvjete za učenje?
Prema istraživanjima koja smo predstavili, kvalitetna učionica trebala bi težiti sljedećem: dovoljnoj količini kontroliranog dnevnog svjetla, kvalitetnoj izmjeni zraka, ugodnim toplinskim uvjetima, dobroj razumljivosti govora i kontroli buke, uravnoteženoj vizualnoj stimulaciji, fleksibilnosti prostora te kontaktu s prirodom gdje je god to moguće ostvariti.
U obrazovnom smislu važno je naglasiti da prostor najbolje djeluje kada je povezan s kvalitetnom pedagogijom: fleksibilna učionica vrijedi onoliko koliko nastavnik zna njezine mogućnosti pretvoriti u smislen individualni, grupni i suradnički rad. Dobra arhitektura stoga nije zamjena za dobrog nastavnika, ali dobrom nastavniku može omogućiti da kvalitetnije radi, a djetetu da lakše iskoristi vlastite sposobnosti., zaključio je Vojvodić
Uz sve to, vrijedi jedna važna ograda: arhitektura sama po sebi neće stvoriti dobrog učenika. Ne treba iz istraživanja izvući zaključak da ćemo boljim prozorima ili zelenim pogledom automatski dobiti bolje ocjene. Na obrazovne rezultate utječe ogroman broj faktora, od nastavnika i obitelji do individualnih sposobnosti i socioekonomskih okolnosti. Ono što arhitektura određuje jesu fizički uvjeti u kojima se učenje svakodnevno odvija, a ti uvjeti nisu nevažni samo zato što nisu jedini.
Kako stvoriti poticajan prostor za učenje u vlastitom domu
Sve ovo nije primjenjivo samo na škole. Isti principi, svjetlo, zrak, temperatura, buka, pogled i fleksibilnost, jednako vrijede i za kutak u kojem dijete kod kuće piše zadaću.
Kod svjetla je pravilo slično kao i u učionici: dovoljno prirodnog svjetla, ali bez izravnog odsjaja na ploči stola. Radni stol najbolje je postaviti tako da svjetlo dopire s lijeve strane za dešnjake, odnosno s desne za ljevake, a nikako da dijete sjedi leđima okrenuto prozoru ili vratima. Za sate kad prirodnog svjetla nema dovoljno, kvalitetna stolna svjetiljka postaje obavezna stavka, jer loše osvjetljenje tijekom pisanja zadaće opterećuje vid jednako kao i u učionici.
Zrak je element koji se kod kuće najlakše zanemari. Soba u kojoj dijete uči nekoliko sati zaredom treba se redovito prozračivati, idealno svakih sat vremena na nekoliko minuta, umjesto da prozor ostane zatvoren cijelo poslijepodne. Isto vrijedi i za temperaturu: pretopla soba jednako umara kao i pretopla učionica, pa je ugodnija blaža svježina nego zagušljiva toplina.
Buka je kod kuće specifičan izazov, jer dolazi iz drugih izvora, televizora u susjednoj sobi, kućanskih aparata, prometa s ulice. Tihi kutak za učenje, odvojen od glavnog žamora kućanstva, ovdje igra istu ulogu kao dobra akustika u školskoj učionici.
Pogled kroz prozor, iznenađujuće, ni kod kuće nije nevažan detalj. Ako je moguće, radni stol vrijedi postaviti tako da dijete povremeno može pogledati prema van, na zelenilo ili barem otvoren prostor, umjesto isključivo u zid. Za obitelji koje uređuju ili planiraju vrt, ovo je dodatan razlog da razmisle o pogledu iz kuće prema van, a ne samo o izgledu vrta izvana.
Ergonomija stola i stolice
Ergonomija stola i stolice nije kozmetički detalj. Ploha radnog stola trebala bi biti otprilike pet do osam centimetara iznad djetetovih laktova dok sjedi, što za dijete visine oko 130 centimetara znači stol visok otprilike 58 do 60 centimetara. Kako dijete raste, mijenja se i potrebna visina, pa je praktično birati namještaj koji prati te promjene umjesto da se svake godine kupuje novi stol.
Prostor za učenje koji raste zajedno s djetetom
Konačno, prostor za učenje kod kuće ne mora biti statičan i identičan tijekom cijelog školovanja. Baš kao što fleksibilna učionica bolje podržava različite načine rada, tako i kutak za učenje treba rasti zajedno s djetetom, od jednostavnog stola za osnovnoškolca do organiziranijeg radnog mjesta za tinejdžera kojemu treba više prostora za knjige, računalo i mir za samostalan rad.
Škola nije samo zgrada u kojoj se održava nastava
Kada govorimo o kvaliteti škole, uglavnom govorimo o nastavnom programu, nastavnicima i rezultatima učenika. Arhitekturu promatramo kao nešto što dolazi poslije, gotovo kao kulisu.
Ipak, dijete u toj arhitekturi provodi stotine sati godišnje. Svjetlo koje ulazi kroz prozor, zrak koji udiše, temperatura prostorije, buka koju mora ignorirati i pogled koji vidi kada digne glavu iz knjige, sve je to dio njegova svakodnevnog iskustva škole. Zato dobro projektirana škola nije samo lijepa zgrada. Ona može biti jedan od preduvjeta za stvaranje kvalitetnog prostora za učenje, i to je razlog više da arhitekturi škola, a i kutku za učenje kod kuće, posvetimo malo više pažnje nego što to obično činimo.
Autor teksta: Hana Hanak
Arhitekti i arhitektonski projekti
Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu
Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.
Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.
Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.
Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije
Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.
Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.
Poreč u detaljima, a ne u kulisama
Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.
Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.
Jedna priča, mnogo kutaka
Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.
Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu
Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.
Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.
„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega
Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.
Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru
Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.
Hotel koji je usput i galerija
Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.
Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti
Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.
Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne
Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.
Dobro je znati:
- Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
- Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
- Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
- Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
- Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
- Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Kultni dubrovački hotel ponovno je otvoren – zavirite u obnovljenu Villu Argentinu
Pogledajte kako je 3LHD povezao povijesne vile, suvremeni hotel i mediteranske vrtove
Nakon višegodišnje rekonstrukcije, jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih hotela ponovno je otvorio svoja vrata. Villa Argentina, smještena na Pločama s pogledom na Stari grad i otok Lokrum, obnovljena je prema projektu koji za Jadranske luksuzne hotele potpisuje hrvatski arhitektonski ured 3LHD.
3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj
Obnova je obuhvatila povijesne vile, glavnu hotelsku zgradu, interijere i vrtove, a broj soba namjerno je smanjen kako bi se gostima osiguralo više prostora i privatnosti. Rezultat je kompleks koji povezuje dubrovačku graditeljsku baštinu, suvremenu arhitekturu i mediteranski krajolik.
Od privatne rezidencije do poznatog dubrovačkog hotela
Prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD, zgrada je izvorno sagrađena 1920. godine kao privatna rezidencija, a tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pretvorena je u luksuzni hotel. Ubrzo je postala jedno od najprestižnijih turističkih odredišta na Jadranu.
Kompleks se tijekom desetljeća širio. Šezdesetih mu se pridružila Villa Sheherezade, a kasnije Villa Orsula i Villa Glavić.
Danas kompleks obuhvaća pet objekata: Villu Argentinu, glavnu hotelsku zgradu, Villu Orsulu, Villu Glavić i garažnu zgradu. Rekonstrukcijom su obuhvaćene Villa Argentina, glavna hotelska zgrada i Villa Orsula.
Radovi su službeno počeli 25. listopada 2023. godine. Projekt je nadahnut kulturnom i povijesnom baštinom Dubrovnika, arhitektonskim vrijednostima postojećih objekata te prirodnim obilježjima jadranske obale.
Rekonstrukcija Ville Argentine povezuje staro i novo
Novi hotelski volumen funkcionira kao spona između povijesnih vila i ostalih dijelova kompleksa. Podijeljen je na dvije cjeline: donji dio uklopljen je u vrtne zidove i prirodni nagib terena, dok gornji dio svojim proporcijama podsjeća na vilu.
Glavni ulaz vodi kroz recepciju smještenu na najvišoj točki kompleksa. Ondje široka staklena stijena uokviruje pogled prema Lokrumu, dubrovačkim zidinama i morskoj obali. Podzemne komunikacije omogućuju nesmetano kretanje između privatnih smještajnih jedinica i zajedničkih hotelskih prostora.
Povijesne strukture pritom nisu tretirane kao kulisa. Izvorni arhitektonski elementi vila restaurirani su, dok su novi dijelovi uklopljeni prateći nagib terena, postojeće vrtove i orijentaciju prema moru.
Posebnu dimenziju projektu daje osobna povezanost glavnog arhitekta s lokacijom. Marko Dabrović odrastao je u susjedstvu Ville Argentine, što je utjecalo na niz odluka tijekom projektiranja.
Dio postojećeg materijala također je ponovno upotrijebljen. Kamen pronađen tijekom građevinskih radova iskorišten je na donjim terasama i drugim uređenim vanjskim površinama, čime su novi dijelovi kompleksa povezani s dubrovačkim kamenim krajolikom.
Interijer kao dijalog povijesti i sadašnjosti
Interijer je oblikovan kao dijalog između povijesnih vila i suvremenog hotela. Slojevi dubrovačke povijesti reinterpretirani su kroz kamen, keramiku i drvo, dok izraženiji akcenti i razigrane boje prizivaju slobodniji duh sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prirodni materijali ne pojavljuju se samo kao dekorativni dodatak. Njihova je uloga povezati interijer s lokalnom graditeljskom tradicijom i krajolikom koji se vidi kroz velike staklene površine i s terasa.
Dekorativni elementi i tekstil razvijeni su u suradnji s milanskim Dimore Studiom, poznatim po slojevitim interijerima, izraženim kombinacijama boja i suvremenoj interpretaciji povijesnih stilova.
Važan dio identiteta hotela ostala je i njegova umjetnička baština. Tijekom rekonstrukcije restauriran je veliki mozaik „Dubrovačke varijacije” dubrovačkog slikara Ive Dulčića, koji je uklopljen u novi prostor wellnessa i unutarnjeg bazena.
Na taj je način umjetničko djelo sačuvano, ali je dobilo novu ulogu u svakodnevnom korištenju hotela.
Manje soba za više prostora i privatnosti
Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na smještajni kapacitet. Umjesto zadržavanja prijašnjih 131 sobe, Villa Argentina sada ima 96 soba i apartmana.
Smanjenjem broja jedinica stvoreni su prostraniji smještaji, veći balkoni i više privatnosti. Susjedna Villa Orsula zadržala je zaseban i intimniji karakter te raspolaže s 13 individualno oblikovanih soba i apartmana. Dvije nekretnine zajedno tako nude ukupno 109 smještajnih jedinica.
Zelena terasa povezuje hotel, Villu Orsulu, restoran i vanjski bazen na istoj razini, dok nova dizala omogućuju jednostavniji pristup plaži. Vrtovi i kamene staze povezuju restorane, bazene, wellness i obalni dio kompleksa.
Posebna pažnja posvećena je krajobraznom uređenju. U vrtove je uključeno približno 14.000 mediteranskih biljaka, među kojima su gorka naranča, bugenvilija, lavanda, ružmarin i kadulja. Biljke omekšavaju arhitekturu i pomažu povezati nove volumene s povijesnim vrtovima i jadranskim okolišem.
Villa Argentina vraća se na međunarodnu hotelsku scenu
Projekt se prostire na ukupno 10.520 četvornih metara, prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD. Uz smještajne jedinice, obuhvaća restorane, terase, uređene vrtove, unutarnji i vanjski bazen, wellness te izravan pristup približno 60 metara dugom obalnom prostoru.
Nakon rekonstrukcije Villa Argentina pridružila se kolekciji The Leading Hotels of the World, koja okuplja više od 400 neovisnih luksuznih hotela diljem svijeta.
Villa Argentina i Villa Orsula gostima su ponovno otvorene 1. kolovoza 2026. godine. Obnovljeni kompleks pritom ne pokušava izbrisati vlastitu prošlost, nego povijesne slojeve koristi kao polazište za suvremenu arhitekturu, interijer i novi odnos prema dubrovačkom krajoliku.
Fotografije: Jure Živković
