Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Kata Marunica: ‘Najviše volim raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor’

Dom na kvadrat pričao je s talentiranom arhitekticom

Pojedinci koji su jedni od najboljih u svojem poslu, oduvijek su inspiracija i neiscrpna tema. Jedna od takvih je i arhitektica Kata Marunica, iz arhitektonskog ureda NFO. Razgovarali smo s njom te doznali kada je shvatila da je arhitektura njezin poziv, kako izgleda njezin radni dan, odakle crpi inspiraciju te koji su joj uzori u radu.

kata-marunica-dom-na-kvadrat

Kada ste shvatili da je arhitektura vaš poziv? Što ste željeli biti po zanimanju kada ste bili dijete, je li arhitektura oduvijek vaš prvi izbor?

Kada sam imala otprilike 12 godina počela sam iz zabave crtati u paintbrush-u na svom PC-u 286. Najzanimljivije mi je bilo crtati kuće koje sam promatrala kroz prozor, zapravo su to bile varijante iz moje mašte što je najčešće izgledalo kao arhitektura iz Futurame. Zaključila sam da je arhitektura spoj umjetnosti i matematike i više nisam razmišljala o drugoj profesiji.

Bazen i recepcija kampa Stella Maris u Umagu, foto: Marko Mihaljević

Kako su izgledali početci vaše karijere? Kako izgleda vaš prosječni radni dan?

Nakon faksa 2005. sam se zaposlila kod svog profesora Gorana Rake u Radionici arhitekture. To je bila odlična odluka jer, osim puno učenja i zanimljivih projekata, tamo upoznajem svog budućeg partnera Nenada Ravnića s kojim dvije godine poslije otvaram NFO, ured u kojem i danas zajedno radimo s puno novih suradnika.

Danas su moji dani najčešće vrlo “isprogramirani”. Ujutro djecu razvozimo u vrtić i školu, nakon toga na kratki trening i onda u ured ili gradilište. Kako je ured narastao zadnjih nekoliko godina, sada nas je dvadesetak, tokom dana najvažnije su međusobne koordinacije i kontrola gradilišta. Ti segmenti posla dosta konzumiraju tako da momente kada se uspijemo posvetiti projektiranju uopće ne gledam kao posao.

Interpretacijski centarmiritimne baštine- DUBoak u Malinskoj, foto: Bosnić – Dorotić

Na koji vaš rad ste najponosniji?

Prvi se uvijek pamte, tako još uvijek najdražim smatram naš prvi prvonagrađeni rad na međunarodnom natječaju za uređenje zagrebačkog Paromlina u organizaciji Oris kuće arhitekture. Radilo se o istraživačkom natječaju tako da nije bilo značajnih ograničenja osim onih koje smo si sami zadali. Na mjestu starog Paromlina isplanirali smo gradsko kupalište kao svojevrsni kontrast čistoći bazena u odnosu na industrijsku arhitekturu u koju smo taj sadržaj implementirali.

Skladišno poslovna zgrada Wruth

Tko su vam uzori u radu?

Uzor su mi svi koji su “izdržali”. Prije sam puno kritičnije sagledavala arhitektruru oko nas, danas, poznavajući bolje kontekst u kojem radimo, kada vidim kuću koja djeluje da ima koncept ili ga vidim barem u pokušaju, ponosna sam na kolegu jer znam koliko je teško iznijeti kvalitetnu arhitekturu današnjoj dinamici produkcije.

Koje su vam omiljena arhitektonska ostvarenja u Zagrebu, koja u inozemstvu?

Izvan Hrvatske, kao i u Hrvatskoj u zadnje vrijeme manje gledam pojedinačna arhitektonska rješenja, puno više me zanimaju povijesni urbanistički odnosi starijih graditeljskih struktura koji su zaista neiscrpan izvor inspiracije i često se dogodi da neki tako prepoznati prostorni moment kasnije ugrađujemo u svoje projekte. Jako volim na primjer Split i Marseilles kao primjere gradova u kojima se može iščitavati kompleksna arhitektonska evolucija od antičkih vremena do danas.

Kupalište Paromlin, 1. nagrada na istraživačko-anketnom međunarodnom arhitektonskom natječaju za Paromlin, foto: NFO

Što vam je najveće priznanje u radu?

Najveće priznanje nam je možda onaj moment kada vidite da se prostor koji ste projektirali koristi upravo onako kako ste zamislili ili možda inovativnije od onoga što je bilo projektirano. Lijepo je vidjeti kako projekt može mijenjati prostor i kreirati nove ambijente u kojima će netko stvarati uspomene, u tom smislu najviše volimo raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor.

Arhitekti i arhitektonski projekti

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Gordana Đerić

Arhitektura, greškom

Goga, zašto arhitektura?

„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”

Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.

Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda

Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?

„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“

Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

Kreativna rješenja u 55 kvadrata: Adaptacija stana za obitelj glazbenika

Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?

„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Stan koji djeluje veći nego što zapravo je

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu

Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?

„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“

Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić

Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“

Posao kao terapija i poziv

Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?

„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“

Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?

„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“

Adaptacija iznutra

Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?

„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“

Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?

Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.

Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Regent International kao model vertikalnog grada

Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.

Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom

Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.

Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo

Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.

Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.

Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja

Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.

Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?

Inspiracija ili upozorenje?

S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.

Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice