Arhitektura i dizajn
Kata Marunica: ‘Najviše volim raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor’
Dom na kvadrat pričao je s talentiranom arhitekticom
Pojedinci koji su jedni od najboljih u svojem poslu, oduvijek su inspiracija i neiscrpna tema. Jedna od takvih je i arhitektica Kata Marunica, iz arhitektonskog ureda NFO. Razgovarali smo s njom te doznali kada je shvatila da je arhitektura njezin poziv, kako izgleda njezin radni dan, odakle crpi inspiraciju te koji su joj uzori u radu.
Kada ste shvatili da je arhitektura vaš poziv? Što ste željeli biti po zanimanju kada ste bili dijete, je li arhitektura oduvijek vaš prvi izbor?
Kada sam imala otprilike 12 godina počela sam iz zabave crtati u paintbrush-u na svom PC-u 286. Najzanimljivije mi je bilo crtati kuće koje sam promatrala kroz prozor, zapravo su to bile varijante iz moje mašte što je najčešće izgledalo kao arhitektura iz Futurame. Zaključila sam da je arhitektura spoj umjetnosti i matematike i više nisam razmišljala o drugoj profesiji.
Kako su izgledali početci vaše karijere? Kako izgleda vaš prosječni radni dan?
Nakon faksa 2005. sam se zaposlila kod svog profesora Gorana Rake u Radionici arhitekture. To je bila odlična odluka jer, osim puno učenja i zanimljivih projekata, tamo upoznajem svog budućeg partnera Nenada Ravnića s kojim dvije godine poslije otvaram NFO, ured u kojem i danas zajedno radimo s puno novih suradnika.
Danas su moji dani najčešće vrlo “isprogramirani”. Ujutro djecu razvozimo u vrtić i školu, nakon toga na kratki trening i onda u ured ili gradilište. Kako je ured narastao zadnjih nekoliko godina, sada nas je dvadesetak, tokom dana najvažnije su međusobne koordinacije i kontrola gradilišta. Ti segmenti posla dosta konzumiraju tako da momente kada se uspijemo posvetiti projektiranju uopće ne gledam kao posao.
Na koji vaš rad ste najponosniji?
Prvi se uvijek pamte, tako još uvijek najdražim smatram naš prvi prvonagrađeni rad na međunarodnom natječaju za uređenje zagrebačkog Paromlina u organizaciji Oris kuće arhitekture. Radilo se o istraživačkom natječaju tako da nije bilo značajnih ograničenja osim onih koje smo si sami zadali. Na mjestu starog Paromlina isplanirali smo gradsko kupalište kao svojevrsni kontrast čistoći bazena u odnosu na industrijsku arhitekturu u koju smo taj sadržaj implementirali.
Tko su vam uzori u radu?
Uzor su mi svi koji su “izdržali”. Prije sam puno kritičnije sagledavala arhitektruru oko nas, danas, poznavajući bolje kontekst u kojem radimo, kada vidim kuću koja djeluje da ima koncept ili ga vidim barem u pokušaju, ponosna sam na kolegu jer znam koliko je teško iznijeti kvalitetnu arhitekturu današnjoj dinamici produkcije.
Koje su vam omiljena arhitektonska ostvarenja u Zagrebu, koja u inozemstvu?
Izvan Hrvatske, kao i u Hrvatskoj u zadnje vrijeme manje gledam pojedinačna arhitektonska rješenja, puno više me zanimaju povijesni urbanistički odnosi starijih graditeljskih struktura koji su zaista neiscrpan izvor inspiracije i često se dogodi da neki tako prepoznati prostorni moment kasnije ugrađujemo u svoje projekte. Jako volim na primjer Split i Marseilles kao primjere gradova u kojima se može iščitavati kompleksna arhitektonska evolucija od antičkih vremena do danas.
Što vam je najveće priznanje u radu?
Najveće priznanje nam je možda onaj moment kada vidite da se prostor koji ste projektirali koristi upravo onako kako ste zamislili ili možda inovativnije od onoga što je bilo projektirano. Lijepo je vidjeti kako projekt može mijenjati prostor i kreirati nove ambijente u kojima će netko stvarati uspomene, u tom smislu najviše volimo raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas
Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.
Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.
Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.
Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju
U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily
Mozaik pločice – bezvremenski detalj u svakom prostoru
Mozaik pločice su must-have 2025.
Kako kamin integrirati u prostor? Stvorite savršeno mjesto za opuštanje i okupljanje
Kamin je mnogo više od izvora topline – on je simbol doma, udobnosti i zajedništva
Burgundy – boja sezone u dizajnu interijera koja donosi eleganciju i toplinu
U sezoni kada tražimo toplinu i udobnost, burgundy je idealna boja za postizanje baš tog efekta
Zanimljive dekoracije koje će u vaš dom unijeti toplinu prirode
Kao dizajnerica interijera koja obožava detalje, jesen doživljavam kao savršenu priliku za kreativno izražavanje kroz dekoracije koje istovremeno slave promjenu...
Klasična, moderna, mediteranska.. Savjeti kako urediti kuhinju u stilu koji volite
Svaki stil kuhinje nosi svoju priču- ima svoje specifične karakteristike, materijale i atmosferu koju prenosi
10 pametnih ideja kako iskoristiti prostor ispod stepenica
Zašto toliko još uvijek volimo skandinavski stil?
Kako održavati travnjak ljeti? Savjeti stručnjaka
Koliko su zapravo sigurne pametne kuće?
Ne, nije svejedno iz koje čaše pijete koktel – otkrivamo zašto
Mediteranski stil uređenja doma – sve što trebate znati
Tihi luksuz u obiteljskom stanu od 66 kvadrata
Adaptacija derutnog stana u novi, funkcionalni obiteljski dom
Mislite da je vašem madracu “istekao rok”? 7 znakova da je vrijeme za novi
Nestanak struje – što učiniti i kako spriječiti probleme
Kako napisati oglas za prodaju nekretnine koji privlači kupce?
Pravilno napisan oglas može značajno ubrzati pronalazak kupaca!
Iz ljubavi prema glini: Kiparstvo, keramika i Onye
Od prvog susreta s glinom do vlastitog brenda!
Motel „Sljeme“ postaje Rivia Arts & Culture Hotel
Krenula rekonstrukcija kultnog Vitićevog objekta na Preluku
Bežični usisavač Vorwerk – sistem za čišćenje svih površina u kući
Istovremeno možete usisavati i prati podove!
Odabir vrste peći za zimu bit će lakši uz ove savjete
Peći na drva i peći na pelete su dva su najpopularnija izbora