Arhitektura i dizajn
Kako se priroda koristi kao izvor inspiracije za arhitektonski dizajn

Priroda je oduvijek bila izvor inspiracije za ljude u raznim umjetničkim i dizajnerskim disciplinama. Arhitektura, kao jedna od tih disciplina, također je duboko povezana s prirodom i često crpi inspiraciju iz njezinih oblika, struktura i funkcionalnosti.
U ovom članku istražit ćemo kako se priroda koristi kao izvor inspiracije za arhitektonski dizajn i kako takav pristup može rezultirati inovativnim i održivim arhitektonskim rješenjima.
Oblik i proporcije
Jedan od načina na koji priroda služi kao izvor inspiracije za arhitektonski dizajn je kroz njezine oblike i proporcije. Biljke, životinje i prirodne formacije poput planine ili rijeke često imaju harmonične i uravnotežene oblike koji mogu biti preneseni na arhitektonski dizajn.

Na primjer, spiralni oblik školjke može poslužiti kao inspiracija za dizajn spiralnih stepenica ili staklenih zidova koji slijede sličnu strukturu. Prirodne proporcije, poput Zlatnog reza, također se često primjenjuju u arhitekturi kako bi se postigla estetska ravnoteža i sklad.
Materijali i teksture
Priroda nudi bogatstvo materijala i tekstura koji se mogu koristiti u arhitektonskom dizajnu. Drvo, kamen, staklo i voda samo su neki od prirodnih elemenata koji se često koriste u izgradnji.

Arhitekti mogu proučavati svojstva ovih materijala i način na koji ih priroda oblikuje kako bi ih primijenili na inovativne načine. Na primjer, tekstura kore drveta može poslužiti kao inspiracija za dizajn vanjskog zida zgrade ili oblik vodene struje može se implementirati u dizajn fontane.
Održivost i energetska učinkovitost
Priroda je iznimno održiva i energetski učinkovita, a mnogi arhitekti inspiriraju se njezinim principima kako bi stvorili ekološki osviještene građevine. Biljke i drveće pružaju prirodno hlađenje, stvarajući hladovinu i poboljšavajući kvalitetu zraka.

Koncept zelenih krovova i zidova izravno crpi inspiraciju iz prirode kako bi se smanjila potrošnja energije zgrade i stvorila povoljnija mikroklima. Također, inovativna tehnologija poput biomimetike, koja se temelji na proučavanju prirodnih procesa i organizama, omogućuje arhitektima da primijene biološke principe u dizajnu građevina.

Na primjer, struktura termitnjaka inspirirala je izgradnju zgrade s prirodnim sustavima ventilacije i termoregulacije.
Integracija s okolišem
Priroda često služi kao izvor inspiracije za arhitekte kako bi se postigla harmonija između građevine i njezina okoliša. Kroz koncept bioklimatskog dizajna, arhitekti mogu proučiti prirodne elemente poput sunca, vjetra i vegetacije kako bi optimizirali raspored i orijentaciju zgrade.

Na primjer, veliki prozori i staklene stijene omogućuju maksimalno iskorištavanje prirodnog svjetla, smanjujući potrebu za umjetnom rasvjetom i povećavajući energetsku učinkovitost. Integracija zelenih površina, dvorišta i vrtova u arhitektonski dizajn također pruža prostor za prirodni rast vegetacije i stvaranje prirodnog okruženja unutar urbanih područja.

Inspiracija za funkcionalnost
Priroda također može služiti kao izvor inspiracije za funkcionalni dizajn arhitekture. Primjerice, pčelinji saće služi kao inspiracija za organizaciju prostora u obliku modularnih jedinica, omogućavajući fleksibilnost i prilagodljivost unutar zgrade.

Također, struktura kostiju i lubanja može inspirirati dizajn mostova i nosivih konstrukcija kako bi se postigla optimalna čvrstoća i stabilnost.
Priroda nudi bogatstvo inspiracije za arhitektonski dizajn kroz svoje oblike, proporcije, materijale, teksture, održivost, integraciju s okolišem i funkcionalnost. Arhitekti koji proučavaju prirodu mogu stvoriti inovativne i održive građevine koje su estetski privlačne, funkcionalne i usklađene s okolišem.
Održivim korištenjem prirodnih resursa i primjenom bioloških principa, arhitektura može postati najviše između ljudskog stvaranja i prirodnog svijeta, stvarajući harmonično i uravnoteženo okruženje za ljude i planet.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily