Arhitektura i dizajn
Inovativna rješenja u Infobipovom kampusu u Zagrebu
Oku često nevidljiva, a pojednostavljuju procese, primjerice pročišćavanja i odvodnje vode
Na velikim projektima poput Infobipovog kampusa u Zagrebu zanimljivo pokazati inovativna rješenja koja su oku često nevidljiva, a pojednostavljuju procese, primjerice pročišćavanja i odvodnje vode. Predstavljamo vam neka od njih.
Veliki projekt s velikim brojem korisnika zahtijeva i kvalitetna, te inovativna rješenja. Kad vidite ovo zdanje, odvodnja oborinskih voda oko njega vjerojatno nije prva stvar koja vam pada na pamet, ali to ne znači da je nema. Dapače, ona je jako dobro estetski uklopljena u cijelo zdanje. Za to je zaslužna tvrtka ACO.

Pokazali i primijenili najbolje od ponude
‘Naravno da smo i na ovom objektu htjeli iskoristiti priliku pa pokazati i primijeniti najbolje od naše ponude proizvoda u oborinskoj odvodnji i u pročišćavanju voda, korišteni su slivnici za odvodnju, primarni slivnici za odvodnju primarne oborinske vode, znači s parkirališta, i sa obodnih cesta oko objekta’, pojašnjava Dražen Linarić, specijalist tehničke podrške, ACO.

Riječ je o sustavu u kojem su takozvani rigoli projektirani tako da su u njih integrirani lijevano željezni slivnici konkavnog oblika kako bi se kvalitetnije uklopili u liniju odvodnje. Oni su zaslužni za primarnu odvodnju. Za linijsku su odvodnju koristili Multiline Seal in 150 lijevane željezne rešetke.
‘Treba reći da je na ovom objektu prvi put korištena i kanalica Multiline Seal IN što je jedinstveno na tržištu, kanalica s integriranom brtvom za spojeve pojedinih segmenata kanala, to je jedan iskorak, jedan korak naprijed u odnosu na sve ostale proizvode, to je nadogradnja na naš standardni Multiline sustav’, dodaje.
Oborinska voda ide kroz separator
Oborinska voda koja se skuplja na nekom objektu, zbog prometnih površina, na koje pada, često je zasićena tragovima nafte i benzina koji ne bi trebali završiti u podzemnim vodama.

‘Zato je potrebno takvu oborinsku vodu koja je skupljena sa prometnica, parkirnih površina provesti kroz separator. Znači, mreža okana i cijevi vodi tu vodu do separatora, taj separator zbog razlike u gustoći materijala odvaja zauljene vode, koncentraciju ulja u tim vodama, podiže ga na površinu i nakon određenog vremena, prilikom čišćenja separatora, ta se nekvalitetna voda koncentrirana sa uljima na ispravan način mora sanirati’, dodaje.
ACO-ov Oleopas separator konstruiran je tako da prvu vodu propusti kroz pročišćavanje, a kako prolazi vrijeme i intenzitet oborine, slijedeća voda nema toliko nekvalitetnih materijala, pa nju propušta kroz sustav. Osim oborinskih voda, na ovom se objektu pročišćava i otpadna voda iz kuhinje.

Odvajanje masti prije kanalizacije
‘I u kuhinjama se po definiciji spremaju obroci koji su zasićeni mastima raznog porijekla i tu je potrebno mast odvojiti da ona ne završi u kanalizaciji, da ne napravi štete dalje u kanalizacijskom sustavu, ACO Lipumax separator masti, ovaj koji je ugrađen ovdje, je specifičan po tome što ima ugrađen osjetnik za količinu nakupljene masti, koncentraciju u svom tijelu, tako da na vrijeme javlja svojim senzorima količinu nakupljene masti, i racionalno daje signale službi za održavanje za čišćenje tog separatora’, tvrdi.
Tako se smanjuju troškovi u održavanju objekta. A s obzirom na to da ćemo iz ovog kampusa godinama u svijet izvoziti pametna rješenja, važno je da se upravo takva rješenja na njemu i koriste.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?