Arhitektura i dizajn
Arhitektonska čuda Dubaija: Gradnja koja pomiče granice
Dubai, jedan od sedam Ujedinjenih Arapskih Emirata, u posljednjih nekoliko desetljeća postao je sinonim za luksuz, inovaciju i spektakularnu arhitekturu. Nekada mala luka u pustinji, danas je Dubai globalna metropola čija se vizura mijenja gotovo iz dana u dan. Grad se kontinuirano širi — ne samo po visini svojih nebodera, već i prostorno i demografski. Od 1975. do 2015. izgrađeno je gotovo 970 km² urbanog područja, što simbolizira izuzetan rast u odnosu na skromnih 54 km² prije nekoliko desetljeća.
U samo posljednjih nekoliko godina grad je doživio tehnološki i građevinski „boom“. Prema industrijskim izvorima, u 2024. godini bilo je preko 4.000 aktivnih građevinskih projekata diljem emirata, što svjedoči o stalnoj dinamici izgradnje. Dubai je također postao svjetski lider u broju visokih zgrada: do 2025. UAE je imao oko 345 nebodera visine preko 200 m, čime je prestigao mnoge velike zemlje po broju visokih zgrada. Grad se tako već godinama profilira kao epicentar modernih arhitektonskih ideja i impresivnih građevina — od najviših nebodera na svijetu do futurističkih muzeja i luksuznih kompleksa. U nastavku predstavljamo najpoznatije arhitektonske simbole Dubaija.
Burj Khalifa – Najviša zgrada na svijetu
Burj Khalifa je najviša zgrada na svijetu, visoka impresivnih 828 metara. Završena je 2010. godine i predstavlja pravo čudo moderne arhitekture i inženjerstva. Zgrada ima više od 160 katova, a u njoj se nalaze luksuzni stanovi, poslovni prostori, hotel, restorani i vidikovci s kojih se pruža spektakularan pogled na grad i Perzijski zaljev.
Projektirao ju je američki arhitekt Adrian Smith, koji je tada radio za arhitektonsku tvrtku Skidmore, Owings & Merrill (SOM). Glavni izvođač radova bila je južnokorejska kompanija Samsung C&T, poznata po sudjelovanju u izgradnji velikih svjetskih projekata. Inspiracija za dizajn tornja pronađena je u islamskoj arhitekturi, a tlocrt zgrade temelji se na obliku pustinjskog cvijeta – Hymenocallis.
Izgradnja je započela 2004. godine, a u vrhuncu radova na gradilištu je radilo više od 12.000 radnika dnevno. Za gradnju je utrošeno oko 330.000 kubičnih metara betona i više od 39.000 tona čelika. Zgrada je izvorno nosila naziv Burj Dubai, no preimenovana je u Burj Khalifa u čast šeika Khalife bin Zayeda Al Nahyana, tadašnjeg predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Burj Khalifa oborila je brojne svjetske rekorde – osim što je najviša zgrada, ima i najviši vidikovac, najviši restoran te najvišu stambenu jedinicu na svijetu. Danas je globalni simbol Dubaija, mjesto održavanja spektakularnih novogodišnjih vatrometa i jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija na Bliskom istoku.
Alen Žunić o suvremenoj arhitekturi, javnom prostoru i budućnosti gradova
Burj Al Arab – Ikona luksuza
Burj Al Arab je luksuzni hotel poznat po svom jedinstvenom obliku koji podsjeća na jedro tradicionalnog arapskog broda (dhow). Smješten je na umjetnom otoku, oko 280 metara od obale Dubaija, s kopnom je povezan privatnim mostom. Od svog otvaranja postao je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada i često se opisuje kao jedan od najluksuznijih hotela na svijetu.
Hotel je otvoren 1999. godine, a projektirao ga je britanski arhitekt Tom Wright iz arhitektonske tvrtke Atkins. Visok je oko 321 metar, što ga čini jednim od najviših hotela na svijetu. Njegova konstrukcija zahtijevala je inovativna inženjerska rješenja, uključujući temelje postavljene duboko u morsko dno kako bi se osigurala stabilnost umjetnog otoka.
Unutrašnjost hotela jednako je impresivna kao i njegova vanjština. Burj Al Arab ima isključivo dvoetažne apartmane – ukupno 202 luksuzna apartmana – a svaki gost ima na raspolaganju privatnog butlera 24 sata dnevno. Interijer je bogato ukrašen mramorom, zlatnim detaljima i raskošnim tkaninama. U hotelu se nalaze i vrhunski restorani, uključujući poznati restoran Al Mahara, koji je dizajniran tako da podsjeća na podvodni svijet.
Posebnu pažnju privlači i helidrom na vrhu hotela, koji je tijekom godina poslužio kao pozornica za spektakularne promotivne događaje – od teniskog meča na visini od preko 200 metara do automobilskih i sportskih prezentacija.
Iako službeno ima pet zvjezdica, Burj Al Arab često se naziva “hotelom sa sedam zvjezdica” zbog razine luksuza, personalizirane usluge i ekskluzivnosti koju nudi. Danas predstavlja globalni simbol prestiža, luksuza i ambicije Dubaija da bude sinonim za vrhunski turizam.
Palm Jumeirah – Umjetni otok u obliku palme
Palm Jumeirah jedno je od najvećih i najambicioznijih inženjerskih dostignuća na svijetu. Riječ je o umjetnom arhipelagu izgrađenom u obliku palme, koji se jasno može vidjeti iz zraka. Projekt je pokrenut početkom 2000-ih godina s ciljem proširenja obalne linije Dubaija i stvaranja novog luksuznog stambeno-turističkog područja.
Otok se sastoji od „debla“, 16 „listova“ i polukružnog zaštitnog nasipa koji okružuje cijeli kompleks. U izgradnji je korišteno oko 94 milijuna kubičnih metara pijeska i stijena, a posebnom tehnikom zbijanja pijeska osigurana je stabilnost tla. Kako bi se spriječilo da more ošteti ili odnese otok, izgrađen je snažan kameni valobran dug oko 11 kilometara koji ublažava udarce valova. U nasipu su ostavljeni otvori koji omogućuju prirodnu cirkulaciju mora, dok se obala redovito nadzire i po potrebi dodatno učvršćuje.
Na Palm Jumeirahu nalaze se luksuzne vile, privatne plaže, restorani i vrhunski hoteli, među kojima je najpoznatiji resort Atlantis The Palm. Otok je s kopnom povezan mostom i monorail željeznicom, a njegovom izgradnjom obalna linija Dubaija produžena je za više desetaka kilometara.
Dubai Frame – Okvir prošlosti i budućnosti
Dubai Frame je monumentalna građevina u obliku velikog zlatnog okvira, visoka 150 metara i široka 93 metra. Otvorena je 2018. godine i zamišljena kao simbolična poveznica između starog i novog Dubaija. Smještena je u parku Zabeel, na strateškoj lokaciji s koje se jasno vidi kontrast između povijesnih četvrti i modernog financijskog središta grada.
Građevinu je dizajnirao arhitekt Fernando Donis, a njezin prepoznatljivi zlatni uzorak inspiriran je motivima s logotipa Svjetske izložbe Expo 2020. Konstrukcija se sastoji od dva visoka tornja povezana staklenim mostom na vrhu, koji služi kao vidikovac.
S jedne strane posjetitelji mogu promatrati stariji dio grada, uključujući četvrti Deira i Bur Dubai, dok se s druge strane pruža pogled na modernu panoramu s neboderima, uključujući Burj Khalifu u daljini. Time Dubai Frame doslovno „uokviruje“ transformaciju grada kroz vrijeme.
Posebnu atrakciju predstavlja stakleni pod na vrhu mosta. Kada posjetitelji zakorače na prozirnu površinu, ispod njih se otvara pogled prema tlu s visine od 150 metara, što pruža jedinstven i pomalo adrenalinski doživljaj.
Unutar same građevine nalazi se i interaktivna izložba koja prikazuje povijest Dubaija – od malog ribarskog naselja do svjetske metropole – kao i viziju budućeg razvoja grada. Dubai Frame tako nije samo arhitektonska atrakcija, već i simbol brze i impresivne transformacije Dubaija.
Museum of the Future – Pogled u sutrašnjicu
Museum of the Future jedna je od najnovijih i arhitektonski najfascinantnijih građevina u Dubaiju. Otvoren je 2022. godine, a odmah je postao jedan od najupečatljivijih simbola moderne gradske panorame. Zgrada ima futuristički torusni (ovalni) oblik s velikim otvorom u sredini, koji simbolizira nepoznatu budućnost i prostor za nove ideje.
Građevinu je projektirao arhitektonski studio Killa Design, dok je inženjerska izvedba zahtijevala napredne digitalne tehnologije i robotsku proizvodnju. Fasada je prekrivena čeličnim panelima ukrašenima arapskom kaligrafijom – riječ je o citatima vladara Dubaija, šeika Mohammeda bin Rashida Al Maktouma, koji govore o inovacijama, znanju i budućnosti. Noću je zgrada posebno dojmljiva jer je osvijetljena tisućama LED svjetala.
Muzej je posvećen inovacijama, tehnologiji i budućnosti čovječanstva. Njegove interaktivne izložbe bave se temama poput umjetne inteligencije, svemirskih istraživanja, klimatskih promjena, biotehnologije i održivog razvoja. Posjetitelji ne promatraju samo eksponate, već sudjeluju u iskustvima koja simuliraju život u budućnosti – primjerice putovanje u svemir ili istraživanje novih ekosustava.
Zgrada ima sedam katova, od kojih je nekoliko posvećeno izložbenim prostorima, dok su ostali namijenjeni istraživačkim laboratorijima i inovacijskim centrima. Museum of the Future tako nije samo muzej u klasičnom smislu, već platforma za razvoj novih ideja i tehnologija. Ova građevina predstavlja snažan simbol vizije Dubaija kao grada budućnosti – grada koji ne promatra samo sadašnjost, već aktivno oblikuje svijet koji dolazi.
Zašto sve više Hrvata ulaže u Dubai nekretnine
Vizija budućnosti
Dubai danas predstavlja jedno od najuzbudljivijih arhitektonskih laboratorija na svijetu. Od rekordnih nebodera poput Burj Khalife, preko luksuznog Burj Al Araba, do ambicioznih projekata poput Palm Jumeirah i futurističkog Museum of the Future, grad sustavno pomiče granice inženjerstva, dizajna i urbanog planiranja.
Ono što Dubai čini posebno zanimljivim za stručnjake i ljubitelje arhitekture nije samo monumentalnost njegovih građevina, već i način na koji se spajaju estetika, tehnologija i funkcionalnost. Projekti se oslanjaju na napredne građevinske metode, održiva rješenja i hrabre koncepte koji redefiniraju suvremeni urbani prostor.
Za svijet arhitekture i uređenja prostora Dubai je primjer kako vizija, investicije i tehnološki napredak mogu transformirati krajolik – od pustinje do globalno prepoznatljive metropole. Njegove građevine nisu samo simboli luksuza, već i pokazatelji smjera u kojem se razvija arhitektura 21. stoljeća.
Arhitektura i dizajn
Marcel Breuer: Ikona modernog dizajna i revolucija u svijetu stolica
Kako su Wassily i Cesca stolice zauvijek promijenile lice modernog dizajna.
Marcel Breuer (1902–1981) bio je ugledni mađarski arhitekt i dizajner, jedan od najutjecajnijih vizionara modernog dizajna 20. stoljeća i ključna figura Bauhaus pokreta. Njegov rad obilježio je radikalan odmak od tradicionalnog poimanja namještaja, uvodeći industrijske materijale, čiste linije i funkcionalnost kao temelj suvremene estetike.
10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna
Najpoznatiji je po svojim revolucionarnim stolicama i namještaju koji su redefinirali odnos između forme, funkcije i tehnologije — osobito kroz legendarne Wassily i Cesca stolice. Ovi bezvremenski dizajni nisu samo promijenili način na koji se namještaj proizvodi i koristi, već su postali simbol modernizma, utjecavši na generacije dizajnera i arhitekata diljem svijeta. Njegova djela i danas ostaju nezaobilazan dio suvremenih interijera, muzeja i dizajnerske povijesti.
7 dizajnerskih sofa i fotelja koje obožavaju arhitekti i stilisti interijera
Bauhaus, ideja i početak revolucije
Breuer je svoje profesionalno putovanje započeo u legendarnom Bauhausu u Njemačkoj — školi koja je spojila umjetnost i industrijski dizajn. Filozofija Bauhausa, koja zagovara praktičnost, funkcionalnost i minimalizam, duboko je oblikovala njegov pristup dizajnu. U Bauhausu je počeo eksperimentirati s neobičnim materijalima za namještaj — osobito tubularnim čelikom — inspiriran konstrukcijom bicikla. Čelik je u to vrijeme bio radikalna inovacija u dizajnu namještaja: lagan, izdržljiv i vizualno „prozračan“, što je omogućilo elegantne i minimalističke forme.
Wassily ili B3 — prva ikona
Godine 1925. Breuer je dizajnirao svoje prvo veliko djelo — stolicu poznatu kao Model B3, danas slavnu Wassily stolicu. Inspirirana Bauhaus estetikom i industrijskim materijalima, stolica se smatra jednim od simbola modernog dizajna. Iako u početku nije nosila to ime, kasnije je nazvana po slikaru Vasiliju Kandinskom, koji je bio jedan od prvih vlasnika i veliki zagovornik ovog revolucionarnog dizajna. Ova stolica predstavlja revoluciju jer koristi savijene čelične cijevi koje nose sjedalo i naslon bez tradicionalnih zglobova ili ukrasa — rezultat minimalističkog i funkcionalnog pristupa. Breuer je stolicu zamišljao kao „dematerijaliziran“ objekt: laganu, prozračnu, ali stabilnu i udobnu.
Cesca – spoj topline i moderne
Nakon Wassilyja, Breuer je nastavio istraživati nove koncepte — a Cesca stolica iz 1928. postala je još jedan klasik dizajna. Nazvana prema njegovoj kćeri Francesci, ova stolica kombinira drvo i čelik te koristi tzv. konzolnu konstrukciju bez stražnjih nogu, što joj daje dodatnu fleksibilnost i udobnost. Cesca stolica danas je priznata kao jedan od najvažnijih komada modernog namještaja i ostaje popularna u suvremenim interijerima diljem svijeta.
Suradnja s Knollom i naslijeđe
Iako Breuer nikada nije izravno radio za Knoll, imao je veliki utjecaj na povijest te kompanije. Bio je mentor Florence Knoll tijekom njezina rada u uredu Waltera Gropiusa 1930-ih, a njegovi koncepti i pristupi inspirirali su mnoge druge dizajnere u Knollovoj postavi. Naknadno je svoju kolekciju namještaja prodao talijanskoj tvrtki Gavina SpA, a ta kolekcija bila je jedan od razloga zašto je Knoll 1968. preuzeo Gavinu — uključujući i Breuerove klasike poput Wassily, Cesca i Laccio stolova.
Bezvremenska snaga jednostavnosti
Breuerove stolice nisu tek funkcionalni komadi namještaja, već snažni simboli modernističke estetike i novog načina razmišljanja o dizajnu. One pokazuju kako se umjetnost i funkcija mogu spojiti bez kompromisa, kroz jasnoću forme, čiste linije i odbacivanje suvišnih ukrasa. Breuer je vjerovao da dizajn mora biti iskren prema materijalu i svrsi, a upravo je ta filozofija rezultirala namještajem koji djeluje lagano, suvremeno i bezvremenski.
Njegova inovativna upotreba čeličnih cijevi otvorila je vrata masovnoj proizvodnji namještaja, bez gubitka kvalitete ili estetske vrijednosti. Time je dizajn postao dostupniji, ali nimalo banalniji — naprotiv, dobio je novu razinu elegancije i funkcionalnosti. Breuerovi komadi brzo su pronašli svoje mjesto ne samo u privatnim interijerima, već i u muzejima, uredima i javnim prostorima diljem svijeta, postavši trajni simbol moderne elegancije i dizajnerske izvrsnosti.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
Arhitektura i dizajn
Alen Žunić o suvremenoj arhitekturi, javnom prostoru i budućnosti gradova
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Suvremena arhitektura donijela je nove materijale i odvažnije forme, značajno promijenivši vizuru gradova, ali i način na koji u njima živimo. Takav razvoj otvorio je i važno pitanje: zahtijeva li današnja arhitektura drugačiji pristup projektiranju prostora i kome su ti prostori zapravo namijenjeni.
U središtu tih rasprava sve se češće nalazi javni prostor. Trgovi, parkovi i ulice trebali bi biti zajednička vrijednost i temelj kvalitetnog urbanog života, no u praksi su upravo oni mjesto najvećih kompromisa – između ambicije, sustava i tržišnih ograničenja.
O tim izazovima govori Alen Žunić, arhitekt, znanstvenik i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji se u svom radu sustavno bavi urbanizmom, javnim prostorom i dugoročnim razvojem gradova.
8 urbanistički najbolje planiranih gradova u svijetu
Žunić je i stipendist Fonda Zlatko i Joyce Baloković. Ovaj fond dodjeljuje stipendije za studij na Harvardu s ciljem poticanja izvrsnosti u različitim područjima. Iskustvo tog akademskog okruženja dodatno je oblikovalo njegov teorijski i istraživački pristup arhitekturi.
Kada sustav odlučuje umjesto arhitekture
U javnim projektima kvaliteta arhitekture često ovisi o procedurama javne nabave, koje – umjesto vrednovanja prostora – naglasak stavljaju na cijenu. Iako postoji želja za kvalitetnim rješenjima, sustav nerijetko ograničava mogućnost njihove realizacije.
„Javni investitor možda ima želju angažirati arhitekta koji bi napravio najbolju arhitekturu, ali je ograničen javnom nabavom koja arhitekturu ne svodi na kvalitetu, nego na cijenu“, upozorava Žunić.
Takav pristup najviše pogađa projekte javne namjene – trgove, parkove i ulice – prostore koji izravno oblikuju svakodnevni život velikog broja ljudi i imaju potencijal stvarati kvalitetno urbano okruženje.
Kao odgovor na takve suprotstavljene interese, sve se češće razvijaju modeli privatno-javnog partnerstva. Cilj im je povezati gradove, struku i investitore u projektima koji istovremeno služe javnom interesu i omogućuju realizaciju. Žunić navodi primjere suradnji u kojima grad zadržava kontrolu nad razvojem prostora, dok se privatni sektor uključuje kroz znanje, tehnologiju i materijale, osobito u projektima priuštivog stanovanja.
Uključivanje građana – prednost i izazov
Sve važniju ulogu u oblikovanju javnog prostora imaju i građani. Kao svakodnevni korisnici, oni prirodno postaju dio procesa odlučivanja, no participacija nosi i određene izazove.
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Ipak, upozorava da participativni procesi ponekad mogu otići u pogrešnom smjeru. Javnost koja nije stručno vezana uz arhitekturu često se boji novih i neuobičajenih rješenja, što je pojava poznata kroz povijest.
Kao ilustrativan primjer navodi Eiffelov toranj, koji je u vrijeme izgradnje bio smatran estetskim promašajem. Danas je jedna od najpoznatijih urbanih ikona na svijetu. Da se tada pitalo isključivo javno mnijenje, Pariz bi ostao bez svog simbola.
Brzina gradnje i gubitak kvalitete prostora
Današnja gradnja često je vođena brzinom i isplativošću. Prva žrtva takvog pristupa najčešće je estetika, a ubrzo potom i tehnička kvaliteta.
Cilj postaje izgraditi što veći broj kvadrata, dok kvaliteta prostora – kako zgrada, tako i njihova okruženja – ostaje u drugom planu. Taj se problem ne odnosi samo na arhitekturu, već i na urbanizam u cjelini.
Na periferijama gradova sve su češće ulice s maksimalnim gabaritima i visinama zgrada, uz minimalne javne sadržaje. Takva naselja narušavaju sliku grada i ne nude ugodan okoliš za život, ponajviše zato što nisu unaprijed jasno urbanistički regulirana i jer se teži brzoj gradnji.
Što možemo naučiti iz prošlosti
Brza gradnja, naglašava Žunić, ne mora nužno imati negativne konotacije. Kao pozitivan primjer ističe Zapruđe i naselja Novog Zagreba, nastala u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi se riješio stambeni problem velikog broja ljudi.
U to je vrijeme modernizam imao jasno definirane principe – od količine zelenila i udaljenosti između zgrada do planiranja dodatnih sadržaja poput škola, vrtića i javnih prostora. Postojala su pravila koja su arhitekti slijedili, a grad se planirao kao cjelina.
Ipak, ni ti modeli nisu bili bez nedostataka. Velike zelene površine često su ostale neaktivirane i bez jasne ideje kako će dugoročno funkcionirati. Iako nije nužno da svaki kvadratni metar ima sadržaj, izostanak jasne vizije ostavio je brojne prostore izvan stvarnog urbanog života.
Gradovi se ne grade projektima, nego vizijama
Zbog naslijeđenih urbanističkih planova i fragmentiranog pristupa, mnogi gradovi danas nemaju jasnu viziju razvoja. Kao pozitivne primjere holističkog planiranja, Žunić navodi projekte u Cresu i Puli, gdje se grad sagledavao kao cjelina, a ne kroz pojedinačne parcele ili zone.
U Cresu je razvijen projekt javne linije koja povezuje različite dijelove grada isključivo kroz javni prostor, dok je u Puli bivša vojna zona transformirana u veliku zonu inovacija, s naglaskom na dostupnost građanima, očuvanje vegetacije i minimalan utjecaj nove gradnje na okoliš.
Između tržišta i javnog interesa, brzine i dugoročnog planiranja, arhitektura danas traži nove odgovore. Gradovi se, zaključuje Žunić, ne mogu razvijati kroz pojedinačne projekte, nego kroz vizije koje nadilaze jednu parcelu, jedan mandat ili kratkoročni trend.
Jer prostor u kojem živimo ne govori samo o tome kako gradimo danas, nego i koliko smo spremni razmišljati unaprijed – za generacije koje dolaze.
