Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitektica Helena Alfirević Arbutina: Priča o inspiraciji, strasti i najljepšoj kući u Hrvatskoj
Otkriva kako je tekao njen put od uređivanja vlakova do nagrade za najljepšu kuću u Hrvatskoj
Dr. sc. Helena Alfirević Arbutina, dipl. ing. arh., već je u osnovnoj školi znala da želi biti arhitektica. Kako je tekao njen put od uređivanja vlakova do nagrade za najljepšu kuću u Hrvatskoj, ispričala je našoj urednici.
Helena, zašto ste izabrali arhitekturu?
U 5. razredu osnovne smo imali na satu likovnog kojeg sam uvijek jako voljela, kao i matematiku, imali smo jednu monografiju o Zagrebu i trebali smo odabrati jednu neku sliku, panoramu Zagreba koju ćemo nacrtat. Ja sam odabrala od Vitića kockicu koja me jako oduševila sa svojim proporcijama, ispred nje su bili nekakvi prekrasni makovi i nacrtala sam tu sliku.
I stalno sam zapravo doživljavala arhitekturu oko sebe, fascinirala me zgrada Vatroslava Lisinskog, koncertna dvorana, znači ta kockica što sam rekla, općenito, zgrade po Vukovarskoj. Vidjela sam da to puno više doživljavam od svojih prijatelja i tad sam već rekla da želim studirat arhitekturu.
I nakon fakulteta, koji su bili prvi projekti koje ste radili?
To je isto bilo vrlo zanimljivo jer sam uvijek maštala da ću radit nekakve grandiozne projekte, naravno, kao i svi arhitekti, još kao dijete sam se čak urbanistički htjela pozabavit ovim naseljem Brezovica, koji nema puno sadržaja i onda dalje s arhitekturom i onda me zapalo zapravo prvo zaposlenje kao pripravnika u tvornici željezničkih vozila Gredelj na razvijanju interijera vagona koje tad uopće nije imalo tu disciplinu unutar tvornice riješenu. To mi je s jedne strane bio izazov da pokrenem nešto novo, a s druge strane sam se pitala pa ipak se neću bavit, kao pravom arhitekturom. Međutim, našla sam puno zadovoljenja u tom radu jer baš ono, sve sam pokrenula iz temelja, poslije sam oformila i tim.
Kad sam se godinama bavila tim uređenjem vagona, ja sam paralelno zapravo honorarno radila za neke druge projektantske kuće, arhitekte kao vanjski suradnik, jer sam htjela imat doticaj sa strukom i sa druge strane sam htjela čim prije doći do ovlaštenja, što sam i uspjela.
Kad sam rodila sina, tad se pokazalo da je zapravo teško bit na tri kolosijeka, odgovoran na svom redovnom poslu, bit vanjski suradnik i super mama i onda sam vidjela da ću morat napravit nekakve odabire. Kako sam kontinuirano radila sa osječkom tvrtkom kao vanjski suradnik još od 2000.-te, onda su mi stalno nudili da prijeđem kod njih i na kraju sam se, krajem 2008 i odlučila na taj potez. Tamo sam baš radila big scale projekte, shopping centre, tvornice, višestambene zgrade. U to vrijeme sam bila i glavni projektant na IKEA-i.
Nakon tog super iskustva, na tako jednom velikom projektu sam zapravo shvatila da mene ipak najviše privlači projektirat obiteljske kuće, da je to ono što me nekako iskonski pokrenulo u cijelu tu priču.
I evo, od 2013. uspješno funkcioniram, tako da, bavim se uglavnom projektiranjem obiteljskih kuća, manjih nekakvih hotela, uglavnom turističkih tih stancija, uređenjem interijera, a po potrebi za te nekakve veće projekte sam i dalje na raspolaganju bivšoj tvrtki.
Jel bi rekli s obzirom na cijeli taj put i zaista bogato iskustvo, da je projektiranje obiteljskih kuća ispunjenje vaših snova?
Zapravo, da. Jer svaki posao ima neke svoje izazove, ali vjerujte mi da na kraju, mislim sa 50 posto svojih klijenata ostvarim baš ono dobar prijateljski odnos.
A kakav je vaš osjećaj kad uđete u tu kuću koju ste napravili?
Na kraju, kad je sama kuća gotova i kad usele u nju, nema mi boljeg feedbacka nego kad vidimo koliko su zapravo zadovoljni životom u toj kući i uvijek me pozovu na neku večeru, čak prespavat i tako da to baš bude lijepo iskustvo.
Bilo je situacija kao recimo sa tom kućom O4 gdje je stvarno sve bilo po projektu i to je bilo ono, wow, to je to i baš sam prezadovoljna i onako, vidite da ste ostavili neki trag, konkretno na toj kući jer dan danas ju obilaze studenti arhitekture u svom studijskom putovanju kao dobar referentni primjer.
A nažalost, bilo je i primjera gdje se ta arhitektura jer nas opet ne štiti dovoljno kao struku ni komora ni ministarstvo, na neki način izvitoperila.
Kuća koju obilaze studenti arhitekture je kuća koja je svojedobno bila proglašena za najljepšu kuću, čime je bila inspirirana?
Kuća O4 u Osijeku je bila zapravo inspirirana sa tri oraha koja su bila na parceli, već su bili velika stabla, ja sam gledala kako bi ih sačuvala.
Sami investitori su isto voljeli te orahe i tu nekakvu poveznicu, tako da sam napravila tlocrt da se ti orasi zapravo sačuvaju, u procesu gradnje su se oni razboljeli pa su investitori bili spremni angažirat stručnjake koji su injektirali, liječili ta stabla i oni dan danas super egzistiraju. Kasnije smo taj motiv primijenili i na samoj fasadi, sa trespa pločama sa uzrocima od oraha i u kući smo u interijeru u kuhinji iskombinirali da opet ima kombinaciju bijele boje i oraha, dakle da nije pretamno i da se to nekako dobro uklopi. I same stepenice koje vode na galeriju, koje je vrlo bitan element te kuće jer gleda na prekrasnu Dravu, su isto tako obloge od oraha napravljene na stubama.
Osim tog projekta, koje bi projekte izdvojili da su vam nekako ostali kao najdraži ili na koje ste najponosniji?
Jako volim sad jedan projekt koji bi se tek trebao počet ovog radit u Osijeku, to je isto jedna rekonstrukcija kuće u Osijeku, sad ispadne baš spominjem osječke primjere.
Radim sad jednu rekonstrukciju, isto dobivena je građevinska dozvola u Zagrebu na Zelenjaku, dosta sam ponosna i na tu kuću i tu su jako bili osviješteni investitori, dobro je kad vam dopuste da ih malo educirate, ali ipak trebaju i oni sami ući u cijeli proces sa određenim nivo sviješću da bi to mogli prihvatit. Dobila sam ove godine Big See Award, nagrada je bila uručena u Ljubljani, to su bile tri vile u Ražnju kod Rogoznice.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Norman Robert Foster jedno je od najutjecajnijih imena suvremene arhitekture, vizionar koji je zauvijek promijenio način na koji promatramo gradove, tehnologiju i održivost. Njegovi projekti — od londonskog Gherkina i njujorškog Hearst Towera do berlinskog Reichstaga — ističu se hrabrim konstrukcijskim rješenjima, inovativnim korištenjem stakla i čelika te neprestanim naglaskom na ekologiji i društvenoj odgovornosti arhitekture. Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada, među kojima se ističe Pritzker, a od 2016. je i dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Norman Robert Foster rođen je 1935. u skromnoj radničkoj obitelji u Manchesteru, gdje je rano razvio fascinaciju tehnologijom, avionima i graditeljstvom. Nakon što je radio razne poslove, uključujući i službu u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, upisao je arhitekturu na University of Manchester, a potom završio prestižni Yale, gdje se dodatno oblikovao njegov modernistički pogled na arhitekturu. Njegovi rani profesionalni koraci uključuju osnivanje studija Team 4, a zatim i Foster + Partners, kroz koji je izgradio karijeru jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice, poznatog po inovacijama, tehnološkoj eleganciji i strastvenoj predanosti održivosti.
Arhitektura kao društveni i ekološki manifest
Projekti Normana Fostera ne nastoje samo impresionirati oblikom, nego poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrošnju energije i potaknuti transparentniji odnos društva i institucija. Često je naglašavao da arhitektura mora biti humanistička disciplina — ona koja služi ljudima i prirodi te predviđa potrebe budućih generacija.
Najpoznatiji projekti Normana Fostera
1. The Gherkin (London, 2003)
Ikoničan londonski neboder, prepoznatljiv po aerodinamičnom obliku „krastavca“, visok je 180 metara i predstavio je sasvim novu filozofiju poslovnih zgrada. Njegova fasadna dijagrid struktura omogućava prirodnu ventilaciju i obilje dnevnog svjetla, čineći zgradu jednim od pionira ekološki orijentirane visoke gradnje u Europi. The Gherkin je postao simbol Londona i jedan od najfotografiranijih modernih objekata u svijetu.
2. Hearst Tower (New York, 2003 – 2006)
Prva certificirana „zelena“ uredska zgrada u New Yorku uzdigla se iznad povijesne baze iz 1920-ih, pokazujući kako se staro i novo mogu spojiti u skladnu cjelinu. Prepoznatljiva dijagonalna čelična mreža eliminira potrebu za klasičnim vertikalnim stupovima, smanjujući količinu čelika i energiju potrebnu za gradnju. Hearst Tower postao je simbol održive arhitekture u srcu Manhattan-a.
3. City Hall (London, 2002)
Ova obla, futuristička građevina dizajnirana je tako da smanjuje površinu, čime se poboljšava energetska učinkovitost. Zgrada London City Halla odiše transparentnošću: spiralne unutarnje rampe i dominantno staklo simboliziraju otvorenost gradske uprave javnosti, ideju koja proizlazi iz Fosterove duboke vjere u društvenu ulogu arhitekture.
4. Reichstag – kupola Bundestaga (Berlin, 1999)
Rekonstrukcija povijesne zgrade njemačkog parlamenta jedan je od najpoznatijih Fosterovih zahvata. Staklena kupola s unutarnjim konusom obloženim reflektirajućim panelima usmjerava prirodno svjetlo u dvoranu i služi kao element prirodne ventilacije. Zgrada je projektirana da bude gotovo „0-carbon“ još krajem 1990-ih, što je u to vrijeme bilo revolucionarno.
Foster je ovaj projekt opisao riječima:
„Ta kupola s konusom koji reflektira prirodno svjetlo i koji izvlači zrak kroz zgradu dio je ekologije i čini je praktički zgradom s nultom emisijom – manifestom čiste energije izgrađenim još 1990-ih. Iznad svega, ona je demokracija u akciji, jer u kupoli je javnost doslovno iznad političara, koji moraju odgovarati narodu.“
5. Millennium Bridge (London, 2000)
Millennium Bridge, pješački most preko Temze koji povezuje St Paul’s Cathedral i Tate Modern, nastao je kroz suradnju Foster + Partnersa, inženjera Ove Arupa i kipara Anthonyja Cara. Dizajniran kao lagana, elegantna „oštrica svjetla“, most naglašava minimalizam i prozračnost, ne zaklanjajući panoramu grada. Iako je zbog početnog kolebanja stekao nadimak „Wobbly Bridge“, nakon tehničkih dorada postao je jedan od najprepoznatljivijih londonskih mostova i još jedan primjer Fosterova karakterističnog spoja estetike i inženjerske inovacije.
Savjet mladim arhitektima i kreatorima budućnosti
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim studentima koji su tek diplomirali, Foster je odgovorio:
„Taj bih savjet dao i sam sebi – ostani student. Ako ne učiš, to znači da nisi kreativan.“
Taj citat savršeno oslikava njegov pristup radu: biti arhitekt znači biti trajno znatiželjan, otvoren i spreman učiti. Upravo je ta filozofija omogućila Fosteru da više od šest desetljeća ostane na samom vrhu svjetske arhitekture.
Norman Robert Foster nije samo tvorac nekih od najprepoznatljivijih građevina našeg vremena — on je arhitekt koji je redefinirao povezanost tehnologije, ekologije i društva. Njegovi projekti postali su simboli transparentnosti, inovacije i održivosti, dok njegov životni credo podsjeća da se istinska kreativnost rađa iz neprestanog učenja.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Dame Zaha Hadid bila je vizionarka čije ćemo djelo cijeniti još generacijama. Pomaknula je granice mogućeg i ostala dosljedna svojoj viziji, odbijajući kompromis u arhitekturi.
Zaha Hadid obilježila je suvremenu arhitekturu radikalnim odmakom od konvencionalnih formi. Njezini projekti, prepoznatljivi po fluidnosti, dinamičnim linijama i kompleksnoj geometriji, uvode pojam arhitekture kao kontinuiranog kretanja. Upravo je zbog tih inovativnih pristupa javnost je proziva “kraljicom oblina”.
Razvoj jedinstvenog profesionalnog identiteta
Rođena 1950. u Bagdadu, Hadid je rasla u dobrostojećoj i intelektualno stimulativnoj obitelji: otac joj je bio industrijalac i političar, a majka umjetnica, što je snažno oblikovalo njezinu sklonost interdisciplinarnom razmišljanju. Visoko obrazovanje započinje studijem matematike u Bejrutu, što će kasnije utjecati na njezinu sposobnost razumijevanja i oblikovanja kompleksnih geometrijskih sustava. Sedamdesetih godina seli u London kako bi upisala Architecture Association School of Architecture. Tamo upoznaje neka od najznačajnijih imena moderne arhitekture: Rema Koolhaasa, Eliju Zenghelisa i Bernarda Tschumija s kojima je kasnije radila u njihovom studiju OMA. Iako je suradnja bila kratka, Hadid je već tada razvila snažan profesionalni identitet i ambiciju koja ju je izdvajala od kolega.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Od avangardnog “paper architect” do međunarodne afirmacije
U ranim je fazama stvarala pod snažnim utjecajem ruske avangarde i dekonstruktivizma. Godine 1979. osniva vlastiti studio, Zaha Hadid Architects. Iako je njezin rad bio vrlo cijenjen u teorijskim i akademskim krugovima, često je nailazio na institucionalne i rodne barijere. Mnogi projekti tog razdoblja, iako nagrađivani, ostali su nerealizirani, zbog čega je dobila status “paper architect” – arhitektice čiji vizionarski nacrti nadilaze tadašnje tehničke, kulturne ili financijske mogućnosti i ostaju sam na papiru. Posebno se isticao projekt The Peak u Hong Kongu, čiji su fragmentirani volumeni i dramatična geometrija predstavljali potpuno novi pristup oblikovanju prostora.
Vatrogasna postaja Vitra
Prijelomni trenutak: Vatrogasna postaja Vitra
Temeljni pomak u njezinoj karijeri dogodio se kasnih osamdesetih, kada je pozvana da projektira vatrogasnu postaju unutra tvorničkog kompleksa Vitra u Njemačkoj. Rezultat je betonska struktura oštrih kutova i nagnutih ploha, oblikovana kao prostorna manifestacija kretanja i latentne energije. Premda su korisnici navodno izrazili određene rezerve prema funkcionalnosti, projekt je međunarodnu arhitektonsku scenu uvjerio u njezine iznimne sposobnosti i jedinstven potpis.
Tehnološki napredak i globalno priznanje
Uskoro je njezina sposobnost da poveže tradicionalno arhitektonsko znanje s novim, revolucionarnim računalnim alatima doprinijela njezinu probijanju na scenu kao jedne od najutjecajnijih arhitektica svoje generacije. Stvarala je oblike za koje mnogi nisu vjerovali da ih je uopće moguće izvesti. Takvi su projekti bili bolje prihvaćeni u inozemstvu nego u njezinoj novoj domovini, Velikoj Britaniji, gdje je značajniji trag ostavila tek 2012 projektiranjem bazena za Olimpijske igre. Pratila ju je reputacija temperamentne i zahtjevne osobe, a pojedini su njezine zgrade smatrali nepraktičnima ili pretjerano ambicioznima. Ipak, njezina dosljednost i odbijanje kompromisa omogućili su joj da nadvlada predrasude i skepsu te stvori djela koja su osvajala najznačajnije strukovne nagrade. Godine 2004. osvojila je Pritzkerovu nagradu, jedno od najprestižnijih priznanja u arhitekturi. Heydar Aliyev Center u Azerbajdžanu dodatno je produbio njezinu dizajnersku filozofiju: briše granice između arhitekture i krajolika, stvarajući građevine koje djeluju kao da su u stalnom pokretu, gotovo prkoseći gravitaciji.
Zaha Hadid Architects nakon Zahe Hadid
Zaha Hadid preminula je 2016. godine, ali njezin studio Zaha Hadid Architects i dalje djeluje pod vodstvom njezina dugogodišnjeg partnera Patrika Schumachera. Nakon njezine smrti završeni su i neki veliki projekti, među kojima:
- Leeza SOHO, Peking – s jednim od najviših atrija na svijetu
- Beijing Daxing International Airport
- Port House, Antwerpen – reinterpretacija povijesne lučke zgrade
Iako je ponekad nailazila na kritike vezane uz funkcionalnost i troškovnu zahtjevnost, njezin doprinos arhitekturi je neosporan: Hadid je pomaknula granice mogućega i otvorila put novim generacijama arhitekata.
Zaha Hadid bila je i ostala simbol radikalne arhitektonske hrabrosti. Odbijanje kompromisa bilo je dio njezina profesionalnog identiteta, a njezino djelo nastavlja inspirirati arhitekte diljem svijeta. Kroz fluidne, tehnološki sofisticirane forme, ostavila je neizbrisiv trag u povijesti arhitekture.
Le Corbusier: Arhitekt koji je oblikovao svijet kakvog poznajemo
Oscar Niemeyer: Arhitekt koji je brazilski duh pretočio u beton i krivulje
