Arhitektura i dizajn
Arhitekti koji su projektirali studentski paviljon koji sjedi i autobusni kolodvor koji lebdi
Projektirali su mnoge škole, vrtiće, studentske domove. Bilo je i drugih hvalevrijednih projekata Vedrana Pedišića i Ericka Velascoa Farrera, hrvatsko-meksičkog dvojca koji u zadnje vrijeme oduševljava hrvatsku javnost. Ovi arhitekti krajem prošle godine, prvi su puta dijelili pozornicu sa svjetski poznatim arhitektima i cijelom svijetu predstavili svoj rad na Danima Orisa.
Arhitekti Vedran Pedišić i Erick Velasco Farrera nedavno su završili projekt studentske kantine i paviljona u Zadru. „Riječ je o jednostavnom, osnovnom pristupu arhitekturi u kojem smo bazu ostavili slobodnu, u potpunosti ostakljenu i onda smo na njezinu vrhu osmislili studentske spavaonice. Odlučili smo se za bijeli kampus, bijelu arhitekturu, vrlo jednostavnu, koja se može povezati s lokacijom, sa Zadrom, odnosno Dalmacijom“, kazao nam je Farrera.

Može se reći da su njihovi projekti konstrukcijski vrlo zahtjevni. Jer, kako i sami kažu, zadarski studentski paviljon sjedi, a novi autobusni kolodvor u Slavonskom Brodu lebdi.

„Slavonski Brod je nešto sasvim drugo, tu kuća možda više sliči na avionsko krilo, to je kuća koja ima veliki raspon, to je kuća od 15 metara, možemo reći do prvog stupa koja ima pilote koji povezuju, na neki način taj konstruktivni sistem koji je zakopan, a razlog za to je zapravo upravo ta lokacija, lokacija koja je izrazito mala, koja je sužena, koja zapravo ne dopušta nikakve drugačije mogućnosti“, istaknuo je u razgovoru za Dom na kvadrat Vedran Pedišić.

Kako pokrenuti obnovu nakon potresa u Zagrebu?
U Zagrebu je od potresa stradalo mnogo škola, vrtića, zgrada pa smo ih pitali kako pokrenuti obnovu. “Kad bi se pojačao interes, kad bi kuća koja je u nizu, u bloku, visine dva kata, a pokraj nje su četverokatnice dobila mogućnost da dođe na četiri kata, dobila mogućnost da dobije, ukoliko na neki način, podržano, naravno, od strane struke, može zadržati tu vanjsku opnu, ali s druge strane da konstruktivni sistem, da ta dva, možemo reći, nadodana kata, za koje ima mogućnost, s obzirom na lokaciju, može napraviti dodatan sadržaj”, objasnio je arhitekt Pedišić.

Jer dodatan sadržaj donosi investicije. A tada ne bi trebao biti problem okupiti različite struke i krenuti naprijed. Potresi, čak i oni puno jači od zagrebačkog, pogađaju i druge dijelove svijeta. Mexico City je, primjerice, 2017. pogodio potres magnitude 7.1. „Ono što je zanimljivo je da, godinu dana kasnije, najmanje polovica ljudi koja je izgubila svoje kuće ili zgrade, odnosno domove, dobili su novac i krenuli su graditi. Vlada je reagirala brzo i pročitao sam da je 17.000 škola obnovljeno“, istaknuo je meksički arhitekt Erick Velasco Farrera.
Ytong sustav korišten je pri gradnji studentskog doma koji sjedi
U nekima od njih, poput zadarskog studentskog doma i kantine korišten je YTONG sustav gradnje na vanjskim zidovima. Time se dobila lagana i postojana konstrukcija, jedinstvena i trajna fasada, te su postignuta visokoenergetska učinkovita svojstva.

Tvrtka Ytong, kao član internacionalnog koncerna Xella, nudi cjeloviti sustav gradnje koji se može primijeniti na različitim pozicijama u visokogradnji, od jednostavnih zahvata u interijeru do kompleksnih građevina. Osim vrhunskih građevinskih proizvoda, na raspolaganju je također i Ytong tehnički tim koji nudi podršku u svim fazama gradnje.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?
You must be logged in to post a comment Login