Povežimo se

Arhitektura

Kata Marunica: ‘Najviše volim raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor’

Dom na kvadrat pričao je s talentiranom arhitekticom

Pojedinci koji su jedni od najboljih u svojem poslu, oduvijek su inspiracija i neiscrpna tema. Jedna od takvih je i arhitektica Kata Marunica, iz arhitektonskog ureda NFO. Razgovarali smo s njom te doznali kada je shvatila da je arhitektura njezin poziv, kako izgleda njezin radni dan, odakle crpi inspiraciju te koji su joj uzori u radu.

kata-marunica-dom-na-kvadrat

Kada ste shvatili da je arhitektura vaš poziv? Što ste željeli biti po zanimanju kada ste bili dijete, je li arhitektura oduvijek vaš prvi izbor?

Kada sam imala otprilike 12 godina počela sam iz zabave crtati u paintbrush-u na svom PC-u 286. Najzanimljivije mi je bilo crtati kuće koje sam promatrala kroz prozor, zapravo su to bile varijante iz moje mašte što je najčešće izgledalo kao arhitektura iz Futurame. Zaključila sam da je arhitektura spoj umjetnosti i matematike i više nisam razmišljala o drugoj profesiji.

Bazen i recepcija kampa Stella Maris u Umagu, foto: Marko Mihaljević

Kako su izgledali početci vaše karijere? Kako izgleda vaš prosječni radni dan?

Nakon faksa 2005. sam se zaposlila kod svog profesora Gorana Rake u Radionici arhitekture. To je bila odlična odluka jer, osim puno učenja i zanimljivih projekata, tamo upoznajem svog budućeg partnera Nenada Ravnića s kojim dvije godine poslije otvaram NFO, ured u kojem i danas zajedno radimo s puno novih suradnika.

Danas su moji dani najčešće vrlo “isprogramirani”. Ujutro djecu razvozimo u vrtić i školu, nakon toga na kratki trening i onda u ured ili gradilište. Kako je ured narastao zadnjih nekoliko godina, sada nas je dvadesetak, tokom dana najvažnije su međusobne koordinacije i kontrola gradilišta. Ti segmenti posla dosta konzumiraju tako da momente kada se uspijemo posvetiti projektiranju uopće ne gledam kao posao.

Interpretacijski centarmiritimne baštine- DUBoak u Malinskoj, foto: Bosnić – Dorotić

Na koji vaš rad ste najponosniji?

Prvi se uvijek pamte, tako još uvijek najdražim smatram naš prvi prvonagrađeni rad na međunarodnom natječaju za uređenje zagrebačkog Paromlina u organizaciji Oris kuće arhitekture. Radilo se o istraživačkom natječaju tako da nije bilo značajnih ograničenja osim onih koje smo si sami zadali. Na mjestu starog Paromlina isplanirali smo gradsko kupalište kao svojevrsni kontrast čistoći bazena u odnosu na industrijsku arhitekturu u koju smo taj sadržaj implementirali.

Skladišno poslovna zgrada Wruth

Tko su vam uzori u radu?

Uzor su mi svi koji su “izdržali”. Prije sam puno kritičnije sagledavala arhitektruru oko nas, danas, poznavajući bolje kontekst u kojem radimo, kada vidim kuću koja djeluje da ima koncept ili ga vidim barem u pokušaju, ponosna sam na kolegu jer znam koliko je teško iznijeti kvalitetnu arhitekturu današnjoj dinamici produkcije.

Koje su vam omiljena arhitektonska ostvarenja u Zagrebu, koja u inozemstvu?

Izvan Hrvatske, kao i u Hrvatskoj u zadnje vrijeme manje gledam pojedinačna arhitektonska rješenja, puno više me zanimaju povijesni urbanistički odnosi starijih graditeljskih struktura koji su zaista neiscrpan izvor inspiracije i često se dogodi da neki tako prepoznati prostorni moment kasnije ugrađujemo u svoje projekte. Jako volim na primjer Split i Marseilles kao primjere gradova u kojima se može iščitavati kompleksna arhitektonska evolucija od antičkih vremena do danas.

Kupalište Paromlin, 1. nagrada na istraživačko-anketnom međunarodnom arhitektonskom natječaju za Paromlin, foto: NFO

Što vam je najveće priznanje u radu?

Najveće priznanje nam je možda onaj moment kada vidite da se prostor koji ste projektirali koristi upravo onako kako ste zamislili ili možda inovativnije od onoga što je bilo projektirano. Lijepo je vidjeti kako projekt može mijenjati prostor i kreirati nove ambijente u kojima će netko stvarati uspomene, u tom smislu najviše volimo raditi na projektima koji imaju utjecaj na javni prostor.

Arhitektura

Ključne promjene koje donosi novi zakon o upravljanju i održavanju zgrada

Zakon o upravljanju i održavanju zgrada posljednji je put donesen 1997. godine, što je jedan od razloga zašto mnoge zgrade nisu adekvatno održavane. Novi zakon konačno bi trebao stupiti na snagu u siječnju iduće godine i evo koje promijene donosi.

Novim zakonom o održavanju i upravljanju zgradama želi se stati na kraj nemarnim suvlasnicima zbog kojih su mnoge zgrade zapuštene, a pravni procesi dugi. 

“Mnoge zemlje već imaju od ranije te zakone, starije zemlje članice već imaju te posebne zakone, one su nam bile uzor u pisanju ovog zakona i stvarno puno novina ima. Počevši od toga da zajednica suvlasnika postaje nova pravna osoba u našoj državi, dobiva svoj OIB, registriraju se i to skraćuje uvelike procesne postupke, znači, zgrada protiv pojedinca, pojedinac protiv zgrade, puno je tu odnosa koji su se tu komplicirali, a s ovim postaje puno jednostavnije. “, ističe Željko Uhlir mr. sc., Državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Željko Uhlir mr. sc.

Stanari zgrade postaju zajednica suvlasnika

Zdravko Vladanović dipl. pravnik i Predsjednik udruge suvlasnika stambenih zgrada grada Zagreba dodaje kako nije u pitanju zgrada, nego ljudi, suvlasnici, oni postaju zajednica suvlasnika, tako je zakon definiran.

“Dobiva svoj pravni status i nastupa u pravnom prometu kao pravni subjekt, to će uvelike i u bitnome olakšati procedure u sudskim parnicama i upravnim postupcima. Bez toga, jako komplicirano. 

Zgrada nastupa kao jedinstveni pravni subjekt, ima svoj račun, račun zajedničke pričuve, i taj račun nije novac upravitelja, to nije njihov novac, to je novac suvlasnika, suvlasničke zajednice i oni donose odluku kako će s tim novcem raspolagati, samo oni. Nitko drugi.”, pojašnjava.

Zdravko Vladanović dipl. pravnik

Svi suvlasnici obvezuju se na održavanje i upravljanje nekretninom, a uvode se dva programa za pomoć u financiranju. 

Željko Uhlir navodi: “S jedne strane bit će napisan program održavanja fasada u kulturno povijesnim cjelinama naših gradova gdje je zamišljeno da država pomogne s jednom trećinom, lokalna uprava, taj grad u kojem se zgrada nalazi sa drugom trećinom, a treću trećinu pokriju sami suvlasnici. Drugi program je program sufinanciranja ugradnje dizala, tu je zamišljeno da opet država sufinancira s jednom trećinom svojih sredstava, a prepušteno je lokalnoj upravi da sama odredi da li će i sa kojim iznosom pomoć svojim sugrađanima da se ugrade dizala u zgrade koje to nemaju. “

Što se ustvari događa kada se lift zaglavi i imamo li razloga za paniku?

Kućni red kao zakonski akt

Kućni red postaje zakonski akt što mu daje jaču snagu te se uvode sankcije za nepridržavanje.  

“Taj kućni red ima jedan inovativan pristup u samom osiguranju provedbe i s druge strane da postoji onaj dio kućnog reda koji će biti propisan pravilnikom i onaj dio koji se pušta na volju suvlasnicima da mogu sami propisati zbog neke specifičnosti u toj zgradi. Naravno, taj drugi dio mora biti u skladu sa zakonom. “, navodi.

Predstavnik suvlasnika sa zajednicom ostalih suvlasnika donosi, utvrđuje odgovornost i propisuje trostruku sankciju, trostruku kaznu mjesečne pričuve, ističe Zdravko Vladanović;

“Ukoliko bi se dogodilo da to nije postiglo onu svrhu sankcioniranja, postoji institut izvlašten iz zajednice suvlasnika. To je odluka koja je i sad postojala prema zakonu o vlasništvu, no, međutim, sud nije tek tako donijeti odluku nekoga isključiti iz suvlasništva i tako dalje, ali sada ovaj zakon će to lakše omogućiti.”

Odredba vezana za zaštitu pročelja zabranjuje postavljanje klima uređaja na pročelje zgrade, baš kao i antenskih sustava. 

“Sad zakon dolazi i kaže dosta je toga bilo, nema više postavljanja klima uređaja, nismo namjerno napisali novih nego postavljanja klima uređaja, znači svako skidanje stare klime i postavljanje nazad se smatra postavljanjem, jer je cilj maknut te uređaje s naših pročelja, nema postavljanja antenskih sustava, nema postavljanja izvora obnovljive energije, zašto izvor obnovljive energije, zato što se na zapadu isto zakoni ne mogu tako brzo mijenjati kako se mijenja tehnologija, pa je počela biti pojava po gradovima da foto panele ljudi vješaju po prozorima i po balkonima. “, zaključuje Vladanović te očekuje da će se ipak pronaći adekvatno rješenje za ovaj problem i naglašava da je zgrada zajednički krov o kojem svi trebaju brinuti. 

Nastavite čitati

Arhitektura

Renomirani arhitekt Zoran Zidarić prisjeća se početka karijere i otkriva koji su mu danas najveći izazovi

Zoran Zidarić renomirani je zagrebački arhitekt koji potječe iz umjetničke obitelji, što je utjecalo na njegovo životno usmjerenje, a u intervjuu otkriva kako je počeo raditi i koji su mu najveći izazovi.

Gospodine Zidarić, zašto arhitektura?

Volio sam crtat i volio sam graditi neke kućice kao dijete i onda mi je dida uvijek govorio da ću biti arhitekt i to mi je valjda ostalo tako. Sticajem okolnosti sam završio MIOC , a taj neki miks matematike i umjetnosti koja me oduvijek zanimala na kraju je zapravo najsličnije arhitekturi, recimo.

Kad ste počeli radit, prvo ste radili interijere, zar ne?

Tih prvih 4, 5, godina nekog realnog staža su obilježili interijeri, sticajem okolnosti u kojima sam se ja nalazio tada, znači krajem 80tih, početkom 90tih se raspadaju veliki uredi, otvara hrpa malih, ja sam tek počeo funkcionirat 1987. i jedino što sam mogao dobit je takav mali posao, što je meni bilo super.

Tek krajem 1991. ta Dva arhitekta počinju funkcionirat, taman paralelno sa cijelom situacijom u zemlji, uzbunama i svim čudima, s nekim malim biroom, a sretna okolnost je bila što zapravo mi nismo baš imali posla, nismo imali nikoga tko bi nam nabavio neki posao, ali za prvi posao već koji smo napravili, dobili smo nagradu za najbolji interijer 1992., pa smo dobili 1993., pa 1994., tako da je to dalo krila i bavili smo se dosta dugo interijerima, ali sad možda zadnjih 5, 10 godina sve manje. Kad ih napraviš jako puno onda te automatski stalno netko i dalje zove za taj posao, kako se na tržištu pojavilo užasno puno interijerista, na neki način smo to prestali radit.

Nakon interijera su došle stambene kuće pa zgrade…

Mi smo napravili, ja sam to čak negdje i evidentirao, 17 različitih projekata dogradnje, nadogradnje i kućica i kuća u tom periodu i niti jedna nam se nije realizirala. Iz razno raznih okolnosti, tako da tek negdje 1998., kada se prve kuće počinju raditi.

Trebalo nam je jako dugo da postignemo nešto da će to sad već biti arhitektonski zanimljivo i priznato i to tek kad smo dobili prvu kuću ozbiljnu i drugačiju gdje je investitor bio mlađa osoba u struci. To je jedna kuća na Perjavici, ona je u fasadnoj otpadnoj cigli, taj neki presedan di smo mogli radit neke atrije, neke uvučene prostore, neke međuprostore između vanjske opne i unutrašnje jer su to bili i neki zadatci i to je neki početak ozbiljnijih projekata na kućama jer do tad zapravo nismo imali priliku. Jednostavno, takve su još godine bile.

Upoznajte arhitekticu Sandru Meštrović, zaljubljenicu u visoku modu i interijere

Sad je tu neki miks u radu, mogu reći da su jedan dio obiteljske kuće, jedan dio stambene zgrade koje su jako bitne jer je taj posao bitan za poslovanje firme i jedan dio su posebni projekti. Trenutno se radi na dva projekta vinarija, jedan je dobio građevinsku dozvolu, sad će se početi izvoditi, jedan je na građevinskoj dozvoli i one nude nešto što je bliže obiteljskoj kući, to jest daje ti više kreativnosti, mogućosti da se izraziš, zato što je to neki tehnološki proces koji ne treba imat prozor, a možda treba, ali ne mora bit tamo gdje stanar želi, šalim se, ali razumijete što želim reći. Tako da to je nešto što ti daje u startu bolju poziciju.

Kakav je osjećaj poslije kad je projekt realiziran i kad je zaista sve onako kako ste htjeli?

Znam se ugodno iznenadit, što mi je super, a zna mi bit krivo, zato što možda mislim da je nešto trebalo biti drugačije, ali evo nikako nismo bili do kraja sigurni da je to ovako ili onako kroz neku interakciju s klijentom, jer kažem vam, to ode koji put u nekom smjeru ipak je to kuća njihova. Oni će živjeti u njoj, ja njima ne namećem te stvari, ali onda dođe do tih promjena, a svaki projekt ima promjena, nema šanse da netko nešto ne promjeni.

Je li dođu klijenti i kažu – bili ste u pravu, ipak smo trebali radit po vašem?

Da, baš nedavno se to desilo. Gospođa je na kraju rekla kako bi sad sve poslušala, a tri godine nije slušala nego smo stalno morali iči kontra u jednom, drugom, trećem smjeru dok nismo dovoršili. Ali čujte, netko se prepusti, netko ne.

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice