Gradovi su najveći uzročnici klimatskih promjena, ali i mjesta gdje rješenja mogu donijeti najveći učinak. Više od 70 posto stakleničkih plinova nastaje upravo u urbanim područjima, a do 2050. godine ondje će živjeti čak 85 posto svjetskog stanovništva.

Zato je cilj stvaranja klimatski neutralnih gradova postao prioritet brojnih europskih metropola – pa tako i Zagreba.

Možemo li zaustaviti klimatske promjene i kako to postići?

Europa predvodi tranziciju prema klimatskoj neutralnosti

Klimatski neutralni gradovi nastoje svesti emisije stakleničkih plinova na minimum, a preostale neutralizirati mjerama poput sadnje drveća, korištenja obnovljivih izvora energije ili tehnologija za hvatanje ugljika.

U sklopu EU misije „Klimatski neutralni i pametni gradovi“, odabrano je 112 gradova – 100 iz zemalja članica i 12 iz partnerskih država programa Horizon. Među njima su Ljubljana, Madrid, Lisabon i Stockholm, a jedini hrvatski grad na toj listi je Zagreb.

„Grad Zagreb još uvijek nije dobio službenu oznaku, ali smo u procesu i nadamo se da će to uskoro biti potvrđeno. Očekujemo to u listopadu“, pojašnjava Bernarda Rožman, voditeljica Odjela za opskrbu i sustavno gospodarenje energijom Grada Zagreba. „Bez obzira na formalnu oznaku, mi već provodimo mjere koje vode prema klimatskoj neutralnosti.“

Što gradovi moraju promijeniti?

Da bi postali klimatski neutralni, gradovi moraju preoblikovati način na koji koriste energiju i prostor. Najveći izvori emisija su promet, energetika i gospodarenje otpadom – a upravo na tim područjima Zagreb aktivno djeluje.

„U prometu razvijamo učinkovitiji javni prijevoz, potičemo korištenje bicikala, pješačkih zona i alternativnih oblika mobilnosti. U energetici je fokus na izgradnji solarnih elektrana na javnim zgradama i povećanju udjela obnovljivih izvora. U području otpada razvijamo centre za gospodarenje i sustave recikliranja“, navodi Rožman.

Osim toga, grad ulaže i u obnovu vodne infrastrukture te smanjenje gubitaka u mreži – što dugoročno donosi uštede i veću otpornost na klimatske promjene.

Dobrobiti klimatski neutralnih gradova

Gradovi nisu samo veliki potrošači energije – oni su i najosjetljiviji na posljedice klimatskih promjena. Toplinski valovi, poplave i onečišćenje zraka direktno utječu na kvalitetu života stanovnika.

Postizanjem klimatske neutralnosti smanjuje se ugljični otisak, ali i stvaraju zdravija, sigurnija i ugodnija mjesta za život. „Klimatski neutralni grad nije samo energetski učinkovit – on je i društveno osviješten. Povećava otpornost zajednice, potiče građane na promjene navika i dugoročno donosi bolju kvalitetu života“, ističe Rožman.

Što možemo učiniti sami?

Borba protiv klimatskih promjena ne ovisi samo o institucijama. Građani imaju veliku ulogu u stvaranju klimatski neutralnih gradova kroz male, ali značajne promjene svakodnevice.

„Prije svega, treba smanjiti konzumerizam – i što se tiče energije i što se tiče proizvoda. Energetska obnova doma smanjuje potrošnju i troškove, a ugradnja solarnih elektrana ili korištenje dizalica topline pomažu da se udaljimo od fosilnih goriva“, savjetuje Rožman.

Recikliranje i pravilno razdvajanje otpada dodatno doprinose cilju. „Bitno je da otpad bude kvalitetno razdvojen – plastika u plastici, staklo u staklu. Time osiguravamo da se materijali zaista mogu ponovno upotrijebiti.“

Klimatski neutralni gradovi nisu luksuz već nužnost!

Cilj od 100 klimatski neutralnih i pametnih gradova do 2030. godine nije samo europska ambicija, već i konkretan plan koji već pokreće financijske mehanizme, edukacije i suradnje između država i gradova.

Zagreb, kao jedini hrvatski grad u toj inicijativi, ima priliku postati predvodnik energetske tranzicije u regiji. No, kako ističe Bernarda Rožman, ključ uspjeha leži u suradnji: „Grad može postaviti okvir, ali promjena počinje kod svakog od nas. Kad svaki građanin preuzme svoj dio odgovornosti, klimatski neutralni grad postaje dostižan cilj.“

Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.

Od mrtvačnice do kulturne baštine

Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.

Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije

Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva

Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.

“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.

Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“

Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.

Uloga profesora i praktičara

Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“

Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.

Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom

Opomena iz Atene

Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“

Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.

Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi

Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.

Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.

Arhitektura koja ima dušu

Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“

Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.

Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini

Osobna nota

Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.

Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.