Predstavljamo dom
Kako urediti stan za mladu obitelj? Ovaj dom od 105 kvadrata pun je pametnih rješenja
Stan kupljen tijekom izgradnje omogućio je brojne prilagodbe, a rezultat je funkcionalan interijer u kojem svaki kvadrat ima svoju svrhu.
Kada mlade obitelji uređuju dom, najčešće traže istu stvar: prostor koji izgleda lijepo, funkcionira besprijekorno u svakodnevnom životu i ne zahtijeva preuređenje svakih nekoliko godina. Ovaj prekrasan, bezvremenski stan od 105 četvornih metara dobar je primjer kako se ta ravnoteža može postići kada iza projekta stoji jasna vizija i dobra komunikacija između dizajnerice i klijenata.
Razmišljate rušiti zidove kako biste dobili prekrasan open space? Razmislite još jednom
Dizajnerica interijera Petra Kovač pretvorila ga je u moderan, topao i bezvremenski dom za mladu obitelj. Stan se sastoji od velikog open space dnevnog prostora, tri spavaće sobe, dvije kupaonice i lođe.
Open space prostor kao središte doma
Najveći i najvažniji dio stana je dnevna zona od približno 50 četvornih metara koja objedinjuje kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak u jednu cjelinu.
„Stan čine dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja kao jedan veliki open space prostor, dvije kupaonice, tri spavaće sobe — master soba, dječja soba i treća soba koja služi kao gostinska ili radna soba”, objašnjava Petra Kovač.
Prostor je uređen u neutralnim tonovima, s naglaskom na prirodne materijale, čiste linije i dovoljno mjesta za pohranu. Neutralna paleta nije izbor iz nemaštovitosti — radi se o svjesnoj odluci koja prostoru daje dugoročnost.
„Cilj je bio stvoriti prostor koji će biti bezvremenski. Koji neće ovisiti o trenutačnim trendovima, nego će jednako dobro izgledati i za deset godina”, kaže dizajnerica.
To je posebno važno kod obiteljskih domova jer se životne potrebe mijenjaju. Dijete raste, obitelj se možda povećava, radne navike se mijenjaju — a kvalitetan interijer mora pratiti sve te promjene bez potrebe za stalnim intervencijama.
Prednost kupnje stana tijekom gradnje
Jedna od ključnih odluka koja je oblikovala cijeli projekt bila je kupnja stana dok je zgrada još bila u izgradnji. Mnogi kupci to doživljavaju kao rizik, no u uređenju interijera to je zapravo velika prednost.
Kupnja u ranoj fazi gradnje omogućuje prostorne prilagodbe koje kasnije — u gotovom stanu — iziskuju rušenje zidova, ishođenje dozvola i znatno veće troškove.
„Jedna od najvažnijih modifikacija bilo je uklanjanje zida koji je odvajao kuhinju od dnevnog boravka. Time smo dobili jednu veliku povezanu cjelinu i otvoreniji prostor”, objašnjava Kovač.
Otvoreni plan tlocrta poboljšava komunikaciju među članovima obitelji, omogućuje bolji protok prirodnog svjetla i prostoru vizualno daje osjećaj veličine.
Kuhinja u toplim neutralnim tonovima
Kuhinja je uređena u svijetlim nijansama koje naglašavaju prozračnost prostora i prirodno ga nadovezuju na ostatak dnevne zone.
Svijetla kuhinja uređena je u toplim, neutralnim tonovima, a posebnu eleganciju prostoru daje porculanska radna ploha od koje je izrađen i blagovaonski stol. Cijeli prostor dodatno su omekšali stolci nježnih linija i mekanih tekstura, smješteni uz blagovaonski stol i kuhinjski otok.
Za postizanje topline nisu odabrani jaki kontrasti ni dramatični materijali, nego suptilniji pristup kroz zaobljene linije i mekše teksture.
„Htjeli smo materijalima postići osjećaj doma i dodatnu toplinu u prostoru”, objašnjava dizajnerica. Stolci i kutna garnitura zaobljenih oblika savršeno su se uklopili u tu filozofiju — dovoljno moderni, ali i dovoljno udobni da se u njima stvarno sjedi.
Polica za vino i biblioteka kao osobni pečat
Uređenje stana za mladu obitelj nije isto što i uređenje showrooma. Klijenti žele prostor koji ima karakter – koji govori nešto o njima, a ne samo o trendovima.
Jedan od njihovih zahtjeva bila je polica za vino smještena između kuhinje i dnevnog dijela. Funkcionalan detalj koji je ujedno i vizualno zanimljiv element. Uz nju je integrirana i biblioteka koja prostoru daje domaću, gotovo literarnu toplinu.
„Želja je bila da se, unatoč modernom uređenju, osjeti toplina doma i osobni karakter prostora”, kaže Kovač.
Ovakvi interijeri posebno su zahvalni za layering u interijeru kojim se prostor postupno gradi kroz slojeve tekstura, materijala, rasvjete, knjiga, umjetnina i osobnih predmeta. Upravo ti detalji unose dubinu i autentičnost u prostor te ga s vremenom čine sve osobnijim i ugodnijim za život.
Rebraste teksture kroz cijeli stan
Jedan motiv koji se ponavlja kroz cijeli interijer su rebraste teksture – na frontama namještaja, postolju blagovaonskog stola i u kupaonici.
Rebrasta površina nije samo vizualni trend. Ona unosi dubinu u prostor i stvara zanimljivu igru svjetla i sjene koja se mijenja ovisno o dobu dana i položaju izvora svjetlosti. Istovremeno ostaje dovoljno suptilna da ne dominira interijerom i ne umara oko.
Takav motiv funkcionira kao nenametljiva crvena nit koja vizualno povezuje različite prostorije i daje stanu kohezivan, promišljen izgled.
Razigrana dječja soba koja raste s djetetom
Posebna pažnja posvećena je dječjoj sobi namijenjenoj dvogodišnjoj djevojčici. Izazov kod dječjih soba uvijek je isti: prostor treba biti veseo i prilagođen djetetu koje u njemu živi danas, ali i dovoljno fleksibilan da se prilagodi djetetu koje će u njemu živjeti za pet, osam ili deset godina.
„Htjeli smo da soba bude vesela i prilagođena djetetu, ali i dovoljno fleksibilna da raste zajedno s njim”, objašnjava dizajnerica.
Uređenje dječje sobe poseban je izazov za svaki dom. Radi se o prostoru koji mora biti funkcionalan, siguran i inspirativan, a pritom prilagođen djetetovoj dobi i interesima. Ključno je pronaći ravnotežu između praktičnosti i maštovitosti jer će se potrebe mijenjati kako dijete raste.
Glavna spavaća soba: elegancija i svakodnevna praktičnost
U master spavaćoj sobi naglasak nije na vizualnom efektu, nego na svakodnevnoj upotrebljivosti.
Klijentica je imala jasne zahtjeve: veliki garderobni ormar s ostakljenim frontama i LED rasvjetom te praktičan make-up kutak. Uz udoban krevet nastao je prostor koji istovremeno djeluje elegantno i opuštajuće — i koji ujutro, kada je to najvažnije, zaista funkcionira.
Pametna rješenja za hodnik i kupaonicu
Ni hodnik nije prepušten slučaju. Na njegovu kraju postavljeno je veliko ogledalo koje vizualno povećava prostor — klasičan, ali uvijek učinkovit trik. Nekadašnja ostava pretvorena je u funkcionalan ugradbeni ormar.
„Nismo htjeli izgubiti prostor dodatnim vratima, pa smo cijelu ostavu integrirali u ormar koji klijentima služi za svakodnevnu pohranu”
Kupaonica je uređena u svijetlim tonovima, a walk-in tuš naglašava njezinu prozračnost i moderan karakter.
Rasvjeta koja sve spaja
Jedan od elemenata koji se najčešće podcjenjuju u planiranju interijera je rasvjeta. Ovdje je upravo ona bila jedan od ključnih projektnih zadataka.
Budući da je stan bio u fazi gradnje, bilo je moguće planirati spuštene stropove i unaprijed integrirati LED rasvjetu.
„Htjeli smo što više ambijentalnog svjetla kako bismo stvorili osjećaj topline. Sve visilice i rasvjetna tijela povezani su istim tonom svjetlosti kako bi prostor djelovao skladno”
105 kvadrata, tri spavaće sobe, open space dnevna zona i niz promišljenih detalja: od rebraste teksture i police za vino do integrirane LED rasvjete i ugradbenih ormara. Ovaj stan pokazuje da funkcionalan obiteljski dom i kvalitetan dizajn ne moraju biti suprotnost.
Predstavljamo dom
Dvoje djece, jedna soba: Dizajnerica otkriva kako postići da svatko dobije svoj prostor
Na samo 10 četvornih metara dizajnerica je osmislila sobu u kojoj oba dječaka imaju svoj krevet, radni stol i dovoljno prostora za igru – bez osjećaja da je jedno dijete dobilo bolji dio sobe
Kad je Melita Kenđel, mag. dizajna iz Art Biroa, uređivala sobu za dijete predškolske dobi, najveći izazov bio je stvoriti prostor dovoljno neutralan da prati razvoj jednog djeteta kroz godine.
Uređenje dječje sobe za dvoje djece zadatak je drugačije prirode, ali jednako zahtjevan: potrebno je urediti prostor koji dvoje djece mora dijeliti, a da nijedno ne osjeti da ima “lošiji” dio sobe. Kenđel je ponovno pristupila projektu s istom filozofijom neutralne baze, ali ovoga puta izazov nije bio fleksibilnost kroz vrijeme, nego ravnopravnost u prostoru.
Zaboravite hladne neutralne tonove: Čokoladno smeđa nova je zvijezda suvremenih interijera
Za koga je soba osmišljena
Projekt je namijenjen dvojici dječaka, u dobi od 7 i 9 godina, uz ideju da prostor bude dugoročno funkcionalan. Namještaj, organizacija i odabir materijala prilagođeni su njihovim trenutačnim potrebama, ali i razdoblju adolescencije koje slijedi, kako bi soba mogla pratiti njihov razvoj bez većih preinaka.
Soba ima površinu od približno 10,2 četvorna metra, dimenzija 3,40 sa 3,00 metra. Kenđel opisuje kako je pristupila tom ograničenju:
„Soba je dosta mala s obzirom na to što je sve bilo potrebno smjestiti u nju. Pažljivim planiranjem uspjeli smo smjestiti sve potrebne funkcionalne cjeline bez osjećaja skučenosti.“
Najvažniji zahtjev roditelja bio je osigurati da oba dječaka imaju jednako kvalitetne uvjete za odmor, učenje i svakodnevno korištenje prostora. Svaki je trebao dobiti vlastiti krevet, vlastiti radni stol i dovoljno prostora za pohranu, uz zajedničku zonu za igru i druženje. Poseban zahtjev bio je iskoristiti dva radna stola koja je obitelj već posjedovala.
Kako je svako dijete dobilo svoj kutak
Svaki dječak dobio je vlastiti krevet, radni stol, rasvjetu i police za osobne stvari. Organizacija prostora potpuno je simetrična: dva kreveta postavljena su uza suprotne zidove, sa zajedničkim ugradbenim ormarom između njih, a radni stolovi smješteni su bočno, jedan uz prozor, čime se postiže osjećaj jednakosti i izbjegava dojam da jedno dijete ima bolji dio sobe.
Pohrana za dvoje djece riješena je velikim ugradbenim ormarom do stropa, s jasno definiranim zonama za svakog dječaka. Dodatnu pohranu omogućuju ladice ispod kreveta, otvorene police iznad uzglavlja te elementi iznad radnih stolova za knjige i školski pribor.
Boje i materijali u prostoru
Iako je paleta boja svjesno suzdržana, prostor nikako ne djeluje hladno. Temeljni ton daje toplo siva boja ormara i zidova, kombinirana s prirodnim svijetlim drvom parketa i unutrašnjosti polica. Uzglavlja oba kreveta izvedena su u tamnoplavoj, kanaliranoj tapeciranoj oblozi, koja odmah unosi mirnu, “mušku” notu bez da prostor učini pretamnim.
Najupečatljiviji detalj je velika tapeta s motivom karte svijeta u crno-bež tonovima, postavljena iznad jednog kreveta, koja funkcionira kao svojevrsna umjetnička instalacija i prirodni fokus prostora. Drveni paneli iza uzglavlja, s ugrađenom LED rasvjetom koja obasjava police, dodatno griju inače prilično monokromatsku bazu.
Umjesto ukrasne tapete isprobajte direktan ispis slike na zid – genijalno izgleda!
Personalizacija se odvija kroz sitne, lako zamjenjive detalje: crno-bijele fotografije i postere različitih motiva iznad svakog radnog stola, žute autiće i knjige na tepihu, te dva pufa u tamnosivoj i pješčanoj boji koji unose mekoću u središnju zonu za igru. Ovakav pristup, gdje baza ostaje suzdržana, a boja i karakter dolaze kroz tekstil i dekoraciju, izravno odražava filozofiju o kojoj Kenđel govori u nastavku.
Zajednička zona koja ostaje slobodna
Najveći izazov pri organizaciji bio je smjestiti dvije potpuno ravnopravne radne i spavaće zone unutar relativno male kvadrature, a pritom zadržati dovoljno slobodne površine u sredini sobe. Kenđel objašnjava filozofiju iza takvog pristupa:
„Cilj nije bio maksimalno ispuniti prostor namještajem, nego postići ravnotežu između funkcionalnosti i prozračnosti.“
Središnji dio sobe zato je ostavljen potpuno slobodan te je definiran velikim tepihom s dijamantnim uzorkom koji postaje zona za igru. Na taj način djeca imaju dovoljno mjesta za autiće, trkaću stazu ili druge aktivnosti bez potrebe za dodatnim namještajem. Ugradbeni namještaj, izrađen po mjeri, koristi cijelu visinu prostorije, a kombinacija zatvorenih ormara i otvorenih polica omogućuje maksimalnu iskoristivost bez vizualnog opterećenja prostora.
Ravnoteža između zajedništva i individualnosti
Osnova projekta je simetrična organizacija koja stvara osjećaj ravnopravnosti, dok se individualnost svakog djeteta ostvaruje kroz dekoracije, knjige, igračke i osobne predmete koje će vremenom prilagoditi vlastitim interesima. O odabiru boja Kenđel kaže:
„Odabrala sam neutralnu bazu u toplim sivim tonovima, prirodnom drvu i tamnoplavim naglascima. Takva paleta djeluje bezvremenski, a individualnost se može jednostavno naglasiti tekstilom, posterima ili dekoracijama koje se lako mijenjaju kako djeca odrastaju.“
Središnji ugradbeni ormar predstavlja vizualnu okosnicu cijelog prostora. On povezuje obje zone, unosi simetriju i organizaciju, dok drveni detalji i diskretna LED rasvjeta dodatno naglašavaju toplinu interijera.
Soba koja raste zajedno s djecom
Projekt je zamišljen kao dugoročno rješenje. Neutralni dizajn omogućuje jednostavne promjene bez velikih ulaganja, zamjenom dekoracija, tekstila ili rasvjete soba se lako prilagođava interesima tinejdžera, dok osnovni namještaj ostaje jednako funkcionalan.
Kako urediti dječju sobu – ideje i savjeti za sve uzraste
Za razliku od sobe za jedno dijete predškolske dobi, gdje je fokus bio na fleksibilnosti prostora koji raste zajedno s djetetom, kod sobe za dvoje djece ključni izazov postaje simetrija i pravednost u organizaciji. Oba projekta ipak dijele istu podlogu: neutralnu bazu koja ne diktira previše, a individualnost i karakter prepuštaju detaljima koji se lako mijenjaju. Kako izgleda to načelo primijenjeno na sobu za jedno dijete, pogledajte u tekstu Uređenje dječje sobe predškolske dobi koje prati dijete kroz godine.
Renderi: Melita Kenđel
Predstavljamo dom
Kuća na maloj parceli: Arhitektica otkriva rješenja koja vrijedi kopirati
Ova kuća pokazuje da kvaliteta stanovanja ne ovisi samo o kvadraturi, nego o dobrim arhitektonskim odlukama
Projektiranje kuće na maloj parceli zahtijeva više planiranja nego gradnja na velikom zemljištu. Kada je svaki kvadrat važan, dobra arhitektura ne nastaje unatoč ograničenjima, nego upravo zahvaljujući njima.
Arhitektica Lucija Puljić pokazuje to na primjeru moderne obiteljske kuće izgrađene na svega tristotinjak kvadrata zemljišta. Unutar maksimalno 90 četvornih metara trebalo je stati sve što jedna obitelj treba za svakodnevni život.
Mala parcela ne mora značiti male mogućnosti
Svaki projekt počinje analizom terena, a kod ove kuće ta je analiza bila presudna već od prvog koraka.
“Krenulo je sve nekako od analize samog zemljišta, od orijentacije, o tome što smo već spominjali, da smo bili dosta ograničeni samom parcelom. Iz toga je zapravo izašao taj neki jednostavan volumen, ali opet dosta jak”, objašnjava Puljić.
Umjesto da ograničenje parcele shvate kao prepreku, arhitekti su ga pretvorili u polazišnu točku cijelog projekta.
“Mi smo zapravo iz tih ograničenja radili projektni zadatak. Zato što smo imali od starta jako malu parcelu s kojom smo mogli baratati i morali smo se na neki način ukalupiti u taj jako mali, kompaktni volumen. Morali smo se doslovno u maksimum 90 kvadrata smjestiti sve što nam je bilo potrebno za jednu obiteljsku kuću”
Ovakav pristup, gdje ograničenja postaju vodilja projekta umjesto prepreke, čest je kod kuća na manjim parcelama.
Koliko je zemljište zapravo kompaktno, najbolje se vidi na stražnjem travnjaku. Dvije vitke sadnice okružene su bijelim oblutcima uz betonski rub, a terasa sa sklopivim stolicama nalazi se tik uz kuću, bez viška prostora za velike vrtne kompozicije.
Kako organizirati kuću od 90 m²?
Raspored prostorija u kući slijedi jasnu logiku, s otvorenom zajedničkom zonom u prizemlju i privatnijim, tišim prostorom na katu.
Kuća je zapravo koncipirana kao katnica. U prizemlju je dnevna zona koja je otvoreni koncept, što se tiče dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje, a na gornjem katu su spavaće sobe, malo privatnija zona, gospodarstvo i pripadajuće kupaonice.
Otvoreni koncept prizemlja omogućuje da relativno mala kvadratura djeluje znatno prostranije nego što bi djelovala podijeljena na zasebne, zatvorene prostorije. Istovremeno, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja ostaju povezani s okućnicom, umjesto da djeluju odsječeno od vanjskog prostora. Bež sofa u L-obliku, okrugli drveni stolići i apstraktne slike na zidu dio su te otvorene cjeline. Velika staklena vrata prema van puštaju puno prirodnog svjetla, a sve stoji u jednom prostoru bez pregrada.
Kat je namjerno odvojen od užurbanije dnevne zone. Postoji jasna granica između dijela kuće namijenjenog zajedničkom životu i dijela namijenjenog odmoru. Ovakvo razdvajanje dnevnog i noćnog dijela standardna je praksa kod obiteljskih kuća. Na maloj parceli, međutim, zahtijeva puno preciznije planiranje, jer nema viška prostora za hodnike ili prijelazne zone koje bi to razdvajanje ublažile. Pogled niz stepenice, s kata prema prizemlju, dobro dočarava tu vertikalnu podjelu. Drveni stepenišni krakovi vode prema svijetlom, minimalistički uređenom hodniku u prizemlju.
Otvoreni tlocrt traži pametnije planiranje
Otvoreni koncept prizemlja donosi prostranost, ali i zahtjev da svaki element unutar njega opravda svoje mjesto. Kad nema zidova koji dijele funkcije, svaka stvar u prostoru mora imati jasnu svrhu. Sve se, naime, vidi istovremeno, iz gotovo svakog kuta. Manje vizualnih prepreka znači i bolju komunikaciju kroz prostor, dok pogled slobodno putuje od kuhinje do dnevnog boravka. Zbog toga cijela kuća djeluje veća nego što stvarno jest. Slična pravila otvorenog tlocrta, gdje svaka odluka o rasporedu utječe na dojam cijelog prostora, detaljno smo obradili u tekstu Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima.
Kako urediti open space? Arhitekti otkrivaju što stvarno funkcionira u malim i velikim prostorima
Stubište kao skulptura i središnji element interijera
Jedan od najzanimljivijih detalja projekta je odluka da se stubište, umjesto da ga se sakrije ili izoliran u zaseban hodnik, postavi izravno u dnevni prostor.
“Stepenice su i tu jedan bitan vizualni detalj, one su doslovno kao skulptura. Nama je to bilo bitno. Ponovno, budući da smo dosta ograničeni prostorom, htjeli smo da je sve prozračno, i tako je bio najbolji način da samo stubište smjestimo u taj dnevni prostor. Komunikacija je tako neometana, a opet ne uzimamo previše prostora na samu, izoliranu komunikaciju”
Ovakvo rješenje donosi dvostruku korist. Štedi prostor koji bi inače zauzeo zaseban hodnik ili stubišni prostor, a istovremeno stepenice postaju vizualni fokus dnevne zone, gotovo poput umjetničkog objekta. Tamni drveni stepenici lebde jedan iznad drugog, bez klasične zatvorene ograde. Pogled kroz njih slobodno prolazi sve do dnevnog boravka u pozadini. Slično razmišljanje, gdje stubište postaje skulpturalni element umjesto skrivene funkcionalne komunikacije, primijenili smo i u tekstu o vili na Pagu. Ondje spiralne stepenice djeluju kao lebdeća vrpca usred prostora.
Kontrast svijetlog interijera i tamne kuhinje
Vizualni identitet kuće gradi se na kontrastu, temi koja se provlači od fasade do najmanjih detalja interijera.
“Vani smo se na fasadi samoj igrali s kontrastnim elementima. Imamo dva kubusa, svijetli i tamni. Imamo ulaznu nadstrešnicu koja je zapravo neka okosnica, da se vidi gdje je ulaz, ali isto tako da definira privatnost obiteljske kuće. Taj kontrastni odnos smo unijeli i u sam interijer”
Svijetlo žbukani dio kuće prelazi u tamniji volumen obložen opekom, s uvučenom nadstrešnicom iznad ulaza. Maslina u velikoj bijeloj tegli dodatno omekšava strogu geometriju.
Unutar kuće, ta ista logika odražava se kroz svijetlu bazu prostora i tamniju kuhinju kao kontrastan akcent. Puljić dodaje da je pri oblikovanju kuhinje morala uskladiti želju za otvorenošću prema ostatku prostora. Istovremeno je trebalo sakriti svakodnevno skladištenje.
“Osim što su tu bili specifični zahtjevi investitora, njegove preferencije oko boja, nastojali smo je dovoljno otvoriti, ali na neki način i zatvoriti za sve ono skladištenje koje ne želimo vidjeti, a da je dovoljno otvorena prema samom prostoru, jer je ta dnevna zona zajednička i posve otvorena, i može komunicirati s vanjskim prostorom.”
Potpuno crne, mat fronte skrivaju ugradbenu pećnicu i ormare. Bijela mramorizirana ploča iza sudopera i crna slavina unose oštar, ali elegantan kontrast.
Zašto je namještaj po mjeri bio najbolje rješenje?
Na maloj parceli, standardne dimenzije namještaja rijetko odgovaraju stvarnom prostoru koji je na raspolaganju, pa je namještaj po mjeri postao logičan, gotovo neizbježan izbor.
“To je bio zahtjev investitora, da se maksimalno prilagodi, budući da smo imali ograničene dimenzije, tako da se u tom pogledu i najbolje mogao iskoristiti prostor”
Adel El-Zayegh je vlasnik tvrtke Adriatic Furniture, koja je izradila tapecirani namještaj za ovu kuću. Opisuje kako proces personalizacije izgleda u praksi.
“Bavimo se proizvodnjom tapeciranog, personaliziranog namještaja. Radimo na način da nam klijenti dostave sliku željenog dizajna, mjere, odaberu boju s nama u dogovoru i nivo mekoće”, kaže El-Zayegh.
Prednost ovakvog pristupa posebno dolazi do izražaja u manjim domovima, gdje standardne tvorničke dimenzije često ne iskorištavaju prostor optimalno.
“Prednost, naročito u Hrvatskoj, je to što se kutna garnitura može prilagoditi prostoru. Kako je većina stanova manjih dimenzija, možemo bilo koji model prilagoditi točnim potrebama kupca. Ne bira se samo dužina i širina, nego možete birati i visinu kutne garniture, dubinu same kutne”
Personalizirani namještaj omogućuje više od odabira boje
Namještaj rađen po mjeri ne prilagođava se samo estetici, nego i doslovnoj geometriji prostora, širini, dubini i visini svakog elementa. Tako ne ostaje izgubljenih centimetara u nišama ili kutovima koje standardni, tvornički namještaj ne bi mogao ispuniti. U radionici majstor toplinskim pištoljem oblikuje pjenu na drvenom okviru buduće sofe. Slojevi tirkizne i ljubičaste pjene kasnije postaju nevidljiva potpora ispod tapeciranja. Kod izrade kreveta po mjeri, letve za oprugu ručno se podešavaju i pojačavaju na mjestima gdje je potrebna dodatna čvrstoća. Tako ležaj savršeno prati dimenzije prostora za koji je naručen.
Osim dimenzija, personalizacija uključuje i sam osjećaj sjedenja.
“Imamo tri nivoa, supersoft, standard i tvrđu opciju. Ovisno o količini mekane spužve koju stavimo, prema tome se određuje sama udobnost“, objašnjava El-Zayegh. Uz to, izbor materijala dodatno proširuje mogućnosti personalizacije. “Što se tiče tkanina, imamo preko 500 vrsta izbora, od materijala do boja”, dodaje. U šivaonici to izgleda kao precizan, gotovo krojački posao. Tamnozelena tapecirana tkanina prošiva se ravno uz konture jastuka, šav po šav. Dlanovima se pritom pridržava materijal, kako bi linija ostala savršeno ravna.
Dobar interijer ostavlja prostor za život
Jedna od najvažnijih poruka ovog projekta ne odnosi se na tehničke detalje, nego na filozofiju uređenja. Puljić naglašava da posao arhitekta nije ispuniti svaki dostupan kutak prostora.
“Nekad je bitno od strane nas kao arhitekata napraviti dobru, neutralnu bazu, da može sam investitor, odnosno korisnik, kasnije unijeti svoj duh unutra i doprinijeti detaljima na nekom osobnom sloju”
Ovim se dotiče i pojave koju sve češće primjećuje u svom poslu, takozvanog horror vacuija, doslovno straha od praznine. Riječ je o tendenciji da se svaki prazan kutak doma nečim nagura, čak i kad to prostoru ne treba.
“Ono što je jako bitno, i što u zadnje vrijeme čak i često vidim, je taj neki suvremeni horror vacui, ljudi pokušavaju nagurati u svaki doslovno prazan kutak neke stvari, ali to nije bitno. Mislim da dom nekako raste s korisnikom”, objašnjava arhitektica.
Drugim riječima, dobro projektiran dom ne mora biti dovršen prvog dana useljenja. Prostor koji ostavlja mjesta za postupno dodavanje osobnih detalja često ostari bolje od onog koji je od početka pretrpan. Dovoljan je i jedan gest, poput velike staklene vaze sa sušenim granama u toplim, kontrastnim tonovima uz podnožje stubišta. Ona bez pretrpanosti unosi karakter u inače vrlo miran prostor.
Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno
Što možemo naučiti iz ovog projekta?
Ova kuća nudi nekoliko lekcija primjenjivih na svaki projekt gradnje na maloj parceli. Ograničenja veličine zemljišta mogu postati poticaj za jasnija, disciplinirana rješenja, umjesto da se doživljavaju isključivo kao prepreka. Otvoreni tlocrt, kad je pažljivo osmišljen, znatno povećava osjećaj prostranosti čak i na skromnoj kvadraturi. Namještaj po mjeri, iako zahtijeva više vremena i planiranja unaprijed, često se pokaže isplativijim dugoročnim rješenjem. Standardni, tvornički komadi naime ne iskorištavaju prostor u potpunosti. Neutralna, promišljena baza traje dulje od prolaznih trendova. Ostavlja dovoljno prostora da se dom vremenom prilagođava obitelji koja u njemu živi, umjesto da ostane zamrznut u trenutku useljenja.
Ova kuća pokazuje da kvaliteta stanovanja ne ovisi o kvadraturi, nego o dobrim arhitektonskim odlukama. Kada se projektiranje, interijer i namještaj razvijaju zajedno, čak i kuća na maloj parceli od svega 90 četvornih metara može pružiti osjećaj prostranosti, funkcionalnosti i dugotrajne udobnosti. Pritom se ne osjeća da je nešto žrtvovano zbog ograničenog prostora.
