Izbor urednice
Nova godina na tanjuru – od grožđa do odojka i skrivena simbolika hrane
Novogodišnji stol nije samo mjesto okupljanja, već mali ritual kojim simbolično krojimo godinu koja je pred nama
Nova godina oduvijek je bila više od običnog kalendarskog prijelaza. U mnogim kulturama ona označava novi početak, nadu u bolju budućnost i priliku za promjenu. Upravo zato uz doček Nove godine vežemo brojne rituale – od načina na koji je provodimo, do hrane koju stavljamo na blagdanski stol. Iako se danas ti običaji često shvaćaju s dozom humora, simbolika hrane za Novu godinu duboko je ukorijenjena u kolektivnoj svijesti i govori mnogo o vrijednostima, strahovima i željama ljudi.
Hrana pritom nikada nije bila samo pitanje okusa ili dostupnosti. Ona je nosila poruke – o obilju, zdravlju, dugovječnosti, uspjehu ili napretku. Kroz jednostavne namirnice ljudi su pokušavali prizvati sreću i osigurati dobar početak godine koja dolazi.
Odojak za Novu godinu – značenje obilja i napretka
U našim krajevima jedan je običaj posebno snažno ukorijenjen – svinjetina, najčešće u obliku odojka, kao središnje jelo novogodišnjeg stola. Razlog tome nije samo tradicija, već jasna simbolika. Svinja se u narodnom vjerovanju smatra životinjom koja ide naprijed – kopa i gura njuškom ispred sebe. Upravo zato povezuje se s napretkom, uspjehom i „guranjem sreće“ u budućnost.
U prošlosti je posjedovanje svinje značilo sigurnu zimnicu i punu kuću, pa je svinjetina bila simbol materijalne stabilnosti. Jesti odojak na prvi dan godine značilo je započeti novu godinu u znaku obilja i nade u dobar ishod mjeseci koji slijede.
Perad i Badnjak: simbolika zatvaranja stare godine
Za razliku od Nove godine, Badnjak je u tradiciji obilježen smirenošću, tišinom i pripremom za Božić. U mnogim krajevima bio je posni dan, a ondje gdje se jelo meso, često se birala perad.
Prema pučkom vjerovanju, kokoši i purice kljucaju unatrag, pa se smatralo da takva hrana ne nosi sreću naprijed. Upravo zato perad simbolički pripada kraju godine – vremenu zatvaranja, povlačenja i smirivanja prije velikog blagdana. Time se jasno razlikuju dva trenutka: završetak starog ciklusa i početak novog.
Simbolika hrane za Novu godinu u svijetu
Grožđe za Novu godinu – običaj koji donosi sreću
Jedan od najpoznatijih novogodišnjih običaja dolazi iz Španjolske. U ponoć se jede dvanaest zrna grožđa, jedno za svaki mjesec u godini koja dolazi. Vjeruje se da će onaj tko uspije pojesti sva zrna u ritmu otkucaja sata imati sretnu i uspješnu godinu.
Ovaj običaj proširio se i na brojne zemlje Latinske Amerike te je postao simbol nade, ritma vremena i dobrih želja.
Leća u Italiji – simbolika hrane i novca
U Italiji je leća tradicionalno novogodišnje jelo, često poslužena uz svinjetinu. Razlog je jednostavan – zrna leće oblikom podsjećaju na kovanice, pa simboliziraju novac i financijski prosperitet.
Prema vjerovanju, količina leće na tanjuru izravno je povezana s količinom obilja koja će pratiti osobu u nadolazećoj godini.
Riba u Japanu – dug život i otpornost
U Japanu se Nova godina dočekuje uz posebno pripremljena jela, pri čemu svaka namirnica ima svoje značenje. Riba, osobito haringa, simbolizira dug život, izdržljivost i snagu.
Za razliku od raskošnih zapadnjačkih stolova, japanska novogodišnja hrana naglašava ravnotežu, poštovanje ciklusa prirode i zahvalnost.
Simbolika hrane u različitim kulturama – važan je i oblik
U mnogim tradicijama simbolika se ne veže samo uz namirnicu, već i uz njezin oblik. Okrugli kruh, kolači ili peciva simboliziraju ciklus, cjelovitost i kontinuitet.
Okrugli oblik podsjeća da kraj i početak nisu suprotnosti, već dijelovi istog kruga.
Takvi običaji dodatno naglašavaju ideju da Nova godina nije nagli rez, već prirodan nastavak života.
Što se tradicionalno izbjegavalo za Novu godinu?
Osim namirnica koje su se smatrale „sretnima“, postojale su i one koje se, prema vjerovanjima, nije preporučivalo jesti:
- perad, jer se vjerovalo da „odnosi sreću“
- riba, jer sreća može „otplivati“
- zec, jer sreća „pobjegne“
Iako se danas ova pravila rijetko shvaćaju ozbiljno, ona otkrivaju koliko su naši preci pažljivo promišljali simboliku svakodnevnih odluka.
Simbolika hrane za Novu godinu danas
Danas se većina ovih običaja njeguje više iz tradicije i zabave nego iz stvarnog uvjerenja. Ipak, simbolika hrane za Novu godinu i dalje ima svoju vrijednost – podsjeća nas na potrebu za nadom, optimizmom i osjećajem kontrole nad neizvjesnom budućnošću.
Bez obzira jedemo li odojak, grožđe ili leću, poruka ostaje ista: novogodišnji stol nije samo mjesto okupljanja, već mali ritual kojim simbolično krojimo godinu koja je pred nama.
Izbor urednice
Intervju Ivan Veljača: Prostor u službi drame
Za Ivana Veljaču scenografija nikad nije bila samo pitanje dekoracije ili stila. Prostor je za njega dramaturški alat — mjesto gdje se odnosi među likovima lome, pojačavaju i razotkrivaju. Iako je formalno krenuo iz dizajna, Veljača je s vremenom razvio autorski pristup u kojem scenografiju gradi iznutra, iz scenarija, često razmišljajući kao redatelj prije nego kao scenograf. Njegovi filmski stanovi i kuće uvijek su precizno u službi priče. U razgovoru govori o vlastitom procesu rada, razlikama između suvremenih i “period” projekata te o tome zašto, nakon svega, sanja o praznoj bijeloj kocki.
Završio si ako se ne varam smjer dizajna za Arhitektonskom fakultetu, jesi li već tada znao da ćeš se baviti scenografijom ili se taj interes razvio kasnije?
Jesam, diplomirao sam na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pod mentorstvom Mladena Orešića i Feđe Vukića. Scenografiju smo dotaknuli kratko na faksu kod profesora Atača i Bakliže, ali je fokus bio na kazališnoj scenografiji, tako da o filmskoj nisam tada ništa ni znao, a kamoli se vidio u ulozi scenografa. Prvi doticaj sa scenografijom je bilo postavljanje linoleuma za sapunicu koju je tada pisala moja sestra. To je bio, doslovno, “daj mi da radim bilo što” posao.
Kako izgleda tvoj proces rada kad osmišljavaš stambeni prostor za likove u filmovima ili serijama?
Kad projektiram stambene prostore za film najčešće ideju crpim iz neposredne okoline. Godinama su moji setovi arhitektonski nalikovali mom stanu, roditeljskom, stanovima prijatelji i td. S vremenom se to razvilo u neki moj osobni pristup u kojem “prisiljavam” realne prostore u filmske prema potrebi scenarija. Ja volim da je sama arhitektura prostora koju gradimo “bogata” i razvedena a najbitnije da je u službi scene. Nisam opterećen arhitektonskim točnostima ni najmanje. Ja scenografiji prvu pristupam kroz dramaturgiju scenarija a tek onda vizualno tako da volim provoditi što više vremena s režiserom ali nekad je to u zadanim uvjetima nemoguće.
Koliko je teško pronaći stanove/kuće za snimanje? Koliko si obično involviran u taj dio procesa?
Ovo stvarno jako ovisi o scenariju. Nekad se uspije pronaći lokacija koja savršeno odgovara svemu što scenarij traži, ali to je jako rijetko. Češće se scenarij ili pak režijski pristup prilagođavaju lokaciji koja ima “ono nešto”. Naravno, ako se setovi grade u studiju onda je puno lakše biti vjeran inicijalnoj režiserovoj ideju.
Koliko se primijenio tvoj pristup scenografiji od kad i sam režiraš?
Jako. Zapravo sam shvatio da već dugo ne pristupam scenografiji na zanatski scenografski način već baš uranjam u scenarij kao da ga režiram. Taj proces mi je najbitniji. Iz toga proizlaze vizualna rješenja, paleta boja, lokacije, osvjetljenje, kostimi i slično. Kad taj dio sto puta preroštam i uspostavimo film “na papiru”, tek onda se počinjem baviti zanatskim dijelom scenografije, uređenjem prostora, izradom i najmom rekvizite i slično.
Da li bi volio stanovati u nekom od prostora koji si osmislio za neki od likova na filmu, koji bi to stan/kuća bio i zašto?
Ne bi. Moj pristup scenografiji bazira se na likovima iz scenarija i drami između njih. To često rezultira prostorima koji nisu “životni” već su u službi filma. S druge strane imam i ogromno vizualno zasićenje. Često znam reći da bi ja najradije živio u bijeloj kocki visokih stropova i velikih prozora, bez ikakvog namještaja.
Radio si na “period” projektima kao što su Čuvar dvorca i Hotel Portofino, koliko je rad na scenografiji na ovakvim projektima složeniji nego na onima koji su smješteni u sadašnjost?
Iako su “period” filmovi i serije često tehnički kompliciraniji za raditi jer uključuju puno izrade rekvizite i gotovo kompletno uređivanje svakog prostora, filmovi smješteni u današnjicu meni su često “veći zalogaj”. Postići vizualnu dramu u filmu koji je , recimo, smješten u suvremenu bolnicu, puno je zahtjevnije od postizanja istoga u vizualno “atraktivnijim” periodima.
Koliko se rad na scenografiji odražava na uređenje tvog osobnog prostora? Jesi li ikada sam sebi “ukrao” neku ideju ili rješenje do kojeg si došao u radu na scenografiji i primijenio je prilikom uređenja svog privatnog prostora?
Odražava se jako ali u smislu da se jako teško odlučujem za namještaj i ostalo uređenje. Sve sam već za neki set kupio, napravio, uredio, namjestio pa se onda za doma najčešće odlučujem za arhetipske komade. No na kraju većinom Ana donosi odluke o uređenju a ja samo negodujem.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Izbor urednice
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice
Pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj…
Dok se svijet dizajna i arhitekture svake godine okreće Milanu i sajmu Salone del Mobile, tehnološki pogled u budućnost sve češće vodi prema Las Vegasu i CES-u, jednom od najvažnijih sajmova potrošačke elektronike na svijetu. Upravo tamo ove je godine predstavljen humanoidni robot namijenjen pomoći u kućanstvu – tehnologija koja je desetljećima pripadala znanstvenoj fantastici, a danas se sve ozbiljnije razvija u laboratorijima diljem svijeta.
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice, pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj. Bojan Jerbić je, između ostalog, osnivač Katedre za autonomne sustave i računalnu inteligenciju i Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) zajedno s laboratorijima za autonomne sustave, računalnu inteligenciju i medicinsku robotiku.
Od industrijske ruke do humanoidnog tijela
Razvoj humanoidnih robota traje gotovo koliko i razvoj robotike općenito. Prvi industrijski roboti pojavili su se šezdesetih godina prošlog stoljeća, no tada nisu nalikovali čovjeku – bili su to mehanički sustavi nalik ljudskoj ruci, namijenjeni ponavljajućim zadacima u industriji.
„Kompleksni humanoidni roboti koji podsjećaju na ljudsko tijelo, s onim što zovemo fizička inteligencija, razvijaju se intenzivnije tek posljednjih dvadesetak godina“, objašnjava Jerbić. Upravo ta fizička inteligencija – sposobnost kretanja, ravnoteže i interakcije s okolinom – predstavlja najveći izazov suvremene robotike.
Kada ih možemo očekivati u kući?
Nakon predstavljanja robota za kućanstvo na CES-u, optimizam oko njihove dostupnosti sve je veći. Ipak, stručnjaci su oprezni. Prema aktualnim procjenama, humanoidni roboti mogli bi dosegnuti razinu šire primjene u razdoblju od pet do deset godina, ali prije svega u sektorima poput zdravstva, logistike i industrije.
Razlozi za sporiji ulazak u domove brojni su: tehnologiju je potrebno „sabiti“ u humanoidni volumen kako bi se robot mogao kretati u prostoru dizajniranom za ljude, autonomija baterija trenutačno iznosi tek dva do četiri sata, a cijena je i dalje visoka. Danas se humanoidni roboti, ovisno o kompleksnosti, kreću u rasponu od 20 do 200 tisuća dolara.
„Da bi robot bio realno primjenjiv u kućanstvu, njegova cijena morala bi biti usporediva s cijenom boljeg stolnog računala“, ističe Jerbić. Prema istraživanjima Morgan Stanleyja, masovnija primjena očekuje se tek nakon 2030. godine, a do 2050. čak se predviđa više od milijardu humanoidnih robota na svijetu.
Zašto se ljudi vežu uz robote?
Iako humanoidni roboti još nisu dio svakodnevice, priprema za njihov dolazak već traje. Robotski usisavači postali su uobičajen dio doma, a mnogi vlasnici razvijaju i emotivnu povezanost s njima.
„Ljudi čak pišu imena na robote kad ih šalju na servis, kako ih ne bi zamijenili drugim uređajem. Imaju osjećaj da robot ima svoj karakter, način kretanja i ponašanja“, kaže Jerbić. Ta emocionalna veza, dodaje, prirodna je za ljudsku vrstu i predstavlja pripremu za novu tehnološku eru.
Humanoidni roboti razvijaju se i u Zagrebu
Razvoj humanoidne robotike ne događa se samo u velikim svjetskim centrima. U Zagrebu, u Regionalnom centru izvrsnosti za robotske tehnologije – CRTA na Fakultetu strojarstva i brodogradnje – razvijaju se hrvatski humanoidni roboti.
„Pero i Rudi naši su omiljeni humanoidni roboti. Na njima istražujemo metode upravljanja, učenja i primjene humanoidnih robota u stvarnim okruženjima“, ističe Jerbić. Poseban fokus stavlja se na učenje pokazivanjem – na način kako ljudi uče djecu, što zahtijeva suradnju tehničkih i humanističkih znanosti.
Zašto je ljudsko tijelo i dalje nenadmašno?
Jedan od najvećih izazova humanoidne robotike jest složenost ljudskog tijela. Svakodnevni pokreti koje ljudi izvode automatski – poput vezivanja vezica ili zakopčavanja gumba – za robote su iznimno zahtjevni zadaci.
Čovjek raspolaže s oko 600 mišića i približno 240 stupnjeva slobode gibanja, dok najsloženiji humanoidni roboti danas imaju oko 70. Iako roboti mogu nadoknaditi dio ograničenja većom fleksibilnošću zglobova, upravljanje takvim sustavima ostaje izuzetno složeno.
Posebno zahtjevan segment su robotske ruke. Na vrhovima ljudskih prstiju nalaze se tisuće receptora za pritisak, temperaturu i vibracije, što omogućuje precizno rukovanje predmetima – osobito fleksibilnim materijalima poput tkanina. Upravo zato je, kako kaže Jerbić, „san svakog robotičara razviti robota koji će moći ispeglati košulju“.
Budućnost je jasna, ali još nije blizu
Humanoidni roboti još nisu spremni preuzeti svakodnevne kućanske zadatke, no smjer razvoja je jasan. Tehnologija napreduje, cijene padaju, a društvo se postupno navikava na prisutnost robota u svakodnevnom životu.
Iako umjetna inteligencija danas može obraditi ogromne količine informacija, ljudska sposobnost interpretacije, iskustva i emocija i dalje ostaje nenadmašna. Upravo ta razlika čini granicu između onoga što roboti danas mogu – i onoga što će tek morati naučiti.
Humanoidni roboti možda još nisu dio naše svakodnevice, ali više nisu ni daleka budućnost. Oni su, polako ali sigurno, već zakoračili u naš svijet.
