Arhitektura i dizajn
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Kako je Meštrovićev paviljon postao džamija, muzej pa opet dom umjetnosti? Donosimo priču o zgradi koja se stalno mijenja – i sada se obnavlja
Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu jedna je od najprepoznatljivijih gradskih građevina, s bogatom i neobičnom poviješću.
Tijekom više od osam desetljeća postojanja mijenjao je svoje „lice” i namjenu nekoliko puta.
U nastavku donosimo priču o tome tko ga je sagradio, kakva je bila originalna arhitektonska koncepcija, kako su se kroz godine mijenjali stil i funkcija te zašto paviljon upravo prolazi kroz veliku obnovu.
Bliži se kraj obnove samostanske crkve sv. Franje Asiškog u Zagrebu
Vizija i gradnja: kako je nastao Meštrovićev paviljon
Ideja o gradnji Meštrovićeva paviljona rodila se početkom 1930-ih, kada je Zagrebu trebao reprezentativan izložbeni prostor za likovnu umjetnost. Ivan Meštrović, naš slavni akademski kipar, tada je bio predsjednik umjetničkog društva Strossmayer. Umjesto klasičnog spomenika kralju Petru I. na tadašnjem Trgu kralja Petra, Meštrović je predložio izgradnju čitavog Doma likovnih umjetnosti.
Meštrović je izradio idejnu skicu za zgradu na Trgu žrtava fašizma, dok su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat razradili projekt do detalja. Gradnja se odvijala od 1934. do 1938. u organizaciji Gradskog građevinskog ureda pod vodstvom inženjera Ivana Zemljaka.
Paviljon je svečano dovršen 1. prosinca 1938. i nazvan Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca. Koliko je taj projekt bio značajan za Zagreb, svjedoči i to da je sam nadbiskup Alojzije Stepinac posvetio novu zgradu prilikom otvorenja. Time je paviljon doista inauguriran kao svojevrsni „hram umjetnosti”. Deset dana nakon otvorenja održana je i prva izložba – retrospektiva “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” u čast 60. godišnjice osnutka umjetničkog društva.
Ivan Meštrović – umjetnik i vizionar
Ivan Meštrović (1883.–1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i pisac, međunarodno priznat kao jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća. Rođen je u Vrpolju, a odrastao u dalmatinskom zaleđu u okolici Drniša. Nakon školovanja u Beču, djelovao je u Parizu, Rimu, Zagrebu, Splitu i konačno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i predavao na sveučilištima.
Njegova monumentalna djela nalaze se diljem svijeta. Među najpoznatijima su Mausolej obitelji Račić u Cavtatu, paviljon Meštrović (danas HDLU) u Zagrebu, Spomenik Grguru Ninskom u Splitu te brončane skulpture Indijanaca ispred Kapitola u Washingtonu. Bio je prvi živući umjetnik kojem je njujorški Metropolitan Museum priredio samostalnu izložbu.
Meštrović je sâm projektirao i svoju posljednju počivališnu točku – obiteljsku grobnicu u Otavicama, kraj Drniša, poznatu kao Crkva Presvetog Otkupitelja. Riječ je o spoju romaničkog stila i osobne simbolike, čime je kipar zaokružio vlastiti umjetnički i duhovni svjetonazor. U toj crkvi, u kamenu koji je sam odabrao i oblikovao, danas počivaju on i članovi njegove obitelji.
Originalna arhitektura: rotunda koja spaja tradiciju i modernu
Meštrovićev paviljon arhitektonski je moderna rotunda impresivne geometrijske čistoće, ali s elementima klasične monumentalnosti. Građen je pretežno od domaćeg kamena (dovučeno je čak 2.540 tona kamena iz dalmatinskih kamenoloma) uklopljenog u armirano-betonsku konstrukciju. Masivni kameni blokovi od Bračkog kamena kombinirani su s armiranim betonom koji nosi veliku kružnu kupolu. Rezultat je arhitektonsko remek-djelo koje uspješno pretvara klasičnu formu rotunde u funkcionalan, suvremen izložbeni prostor.
Izvana zgradu krasi kolonada stupova koji u krug okružuju cilindrični volumen i stvaraju svečani trijem. Upravo ta ritmična kolonada daje paviljonu prepoznatljiv, almost-templarski izgled. Unutrašnjost je oblikovana slojevito: velika središnja dvorana pod kupolom bila je namijenjena za izlaganje skulptura, dok su za druge likovne forme – slike, crteže, fotografije, grafiku predviđeni prstenasti izložbeni prostori u prizemlju oko centrale, na galeriji (prvom katu) te na kružnom balkonu koji gleda na središnji prostor. Tako je interijer bio polivalentan i moduliran za različite umjetničke medije od samog početka.
Posebnu čar originalnoj koncepciji davala je staklena kupola na vrhu građevine. Izrađena od niza debelih okruglih staklenih prizmi utopljenih u betonsku školjku, kupola je propuštala prirodno svjetlo u izložbene dvorane. Takav zenitalni “skylight” u to je doba bio rijetkost i omogućavao je da umjetnine budu obasjane dnevnim svjetlom, stvarajući gotovo sakralni ugođaj u prostoru galerije.
Od umjetničkog doma do džamije i muzeja – turbulentne promjene namjene
Već u prvih nekoliko godina nakon izgradnje sudbina Meštrovićevog paviljona krenula je neočekivanim putem. Zgrada je doživjela niz prenamjena, od umjetničke galerije do vjerskog objekta i muzeja, prateći tako povijesne turbulencije Zagreba i Hrvatske. Evo kratkog pregleda faza kroz koje je paviljon prošao:
1938. – 1941. – Dom likovnih umjetnika
Paviljon je izvorno služio kao reprezentativna umjetnička galerija, mjesto velikih izložbi domaće umjetnosti. U tom razdoblju ostvarena je prvotna vizija – građani su mogli uživati u djelima kiparstva, slikarstva i fotografije u jedinstvenom kružnom ambijentu.
1941. – 1945. – Džamija
Početkom Drugog svjetskog rata dolazi do dramatične promjene – u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske vlasti odlučuju preobraziti paviljon u islamsku bogomolju – džamiju. Hrvatsko umjetničko društvo iseljeno je u ljeto 1941., a oko rotunde su podignuta tri vitka minareta visoka čak 45 metara. Također je dograđeno široko stubište s klupama i postavljena kružna kamena fontana s vodoskokom ispred glavnog ulaza (projektirao arhitekt Stjepan Planić).Unutrašnjost je prilagođena molitvi – arhitekt Zvonimir Požgaj ugradio je novo stropno podvođe zbog akustike i temperature, a zidovi su ukrašeni ornamentalnim štukaturama prema motivima hrvatskog pletera. Džamija je svečano otvorena 18. srpnja 1944. i u njoj se klanjalo do kraja rata.
1949. – 1991. – Muzej revolucije
Nakon rata, 1947. uklonjeni su minareti (ostao je samo kameni zdenac – fontana pred ulazom, koji postoji i danas). Paviljon potom dobiva novu ulogu kao Muzej narodnog oslobođenja. Kasnije je preimenovan u Muzej revolucije naroda Hrvatske, posvećen antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Za potrebe muzeja unutrašnjost je temeljito preuređena: arhitekt Vjenceslav Richter dodao je 1951. unutarnje galerije (međukat) i novo stubište te pregradio okruglu dvoranu ravnim zidovima, u potpunosti zaklonivši izvorni kružni oblik prostora.
Prekrivanjem staklene kupole eliminirana je prirodna svjetlost. Izložbene dvorane muzeja osvjetljavane su umjetnom rasvjetom, a nekadašnji efekt svjetlosne kupole zaboravljen je pod novim krovom. U ovoj funkciji – kao popularni “Muzej revolucije” – zgrada je provela više od četiri desetljeća, do početka 1990-ih.
1993. – danas – Povratak umjetnosti (Dom HDLU)
Nakon Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske, paviljon je napušten od strane muzeja (zbirke su preseljene drugdje) i kratko vrijeme zjapio je prazan. Grad Zagreb 1993. vraća zgradu likovnim umjetnicima. Time objekt dobiva i službeni današnji naziv: Dom HDLU – Meštrovićev paviljon.
Zanimljivo je da su tijekom tih silnih transformacija neki elementi ostali trajno ugrađeni u identitet zgrade. Primjerice, kružna fontana ispred ulaza – postavljena u doba džamije – i danas krasi plato ispred paviljona kao sjećanje na tu neobičnu epizodu. Također, prilikom obnova nakon 1990-ih otkriveni su i neki doslovno zazidani tragovi prijašnjih namjena: mihrab (niša za molitvu) iz vremena džamije pronađen je očuvan iza pregradnih zidova postavljenih u eri muzeja, a otkriven je tek prilikom radova 2002. godine.
Nažalost, naslijeđe muzejskih vremena nije u potpunosti sačuvano – primjerice, tijekom vraćanja zidova u izvorno glatko stanje uklonjen je veliki zidni mozaik slikara Ede Murtića iz doba Muzeja revolucije. Ovi detalji slikovito pokazuju koliko je “slojeva povijesti” ovaj paviljon upio u sebe.
Povratak umjetnosti: Dom HDLU u novije doba
Nakon 1993., Meštrovićev paviljon ponovno živi kao središnje mjesto likovnih zbivanja. Kako bi se prostor prilagodio suvremenim izložbenim potrebama i ujedno vratio izvornoj arhitektonskoj koncepciji, početkom 2000-ih organizirana je sveobuhvatna obnova paviljona. Projektant Andrija Mutnjaković 2001. pokreće radove na uklanjanju svih ne-izvornih preinaka unutar zgrade – svega što je nadodano tijekom prenamjene u džamiju i kasnije u muzej. Do 2003. uklonjeni su tako lažni međukatovi, spušteni stropovi i pregradni zidovi, čime je središnja galerija vraćena u svoju izvornu kružnu formu.
Otvorena je ponovno i staklena kupola na vrhu. Do 2006. dovršeni su i radovi uređenja podruma i prizemlja (prema projektu arhitekta Branka Silađina).
Od tada pa do nedavno paviljon je u potpunosti posvećen umjetnosti: u njemu se godišnje održi četrdesetak izložbi i događanja. Prostor je podijeljen na nekoliko galerija: Prsten, Bačva i PM (Prošireni mediji) – koje zajedno čine najveću i najljepšu zagrebačku izložbenu lokaciju. Manifestacije poput Zagrebačkog salona ili Salona mladih tradicionalno se održavaju upravo tu, stvarajući živ kulturni puls grada.
Povratak izvornom sjaju i suvremene nadogradnje
Trenutno Meštrovićev paviljon prolazi kroz još jedan važan proces – cjelovitu obnovu započetu u siječnju 2025. godine. Skelama prekrivena rotunda privlači pažnju prolaznika koji se pitaju što se sve radi na ovom graditeljskom simbolu Zagreba. Obnova je potaknuta nužnošću sanacije nakon niza godina intenzivnog korištenja (i oštećenja uzrokovanih potresima 2020.) te željom da se zgradi u potpunosti vrati izvorna struktura, ali i uvedu standardi 21. stoljeća.
Kako ističu u HDLU, cilj je da se “nakon čak 85 godina cijeli prostor Meštrovićeva paviljona konačno u potpunosti vrati likovnoj umjetnosti”. Naime, iseljenjem Hrvatskog povijesnog muzeja koji je do nedavno koristio dio zgrade, prvi put od 1930-ih cijeli paviljon bit će dostupan isključivo za umjetničke sadržaje.
Obnova Meštrovićevog paviljona 2025
Obnova se provodi pod budnim okom konzervatora – izrađen je detaljan konzervatorski elaborat Instituta za povijest umjetnosti kako bi se sačuvalo što je više moguće izvorne strukture građevine. Evo najvažnijih zahvata koji će osvježiti paviljon:
- Sanacija konstrukcije i kupole: Najveći izazov je armirano-betonska kupola sa staklenim elementima, od kojih je mnogi popucalo tijekom godina. Cijela kupola bit će pažljivo demontirana i izrađena faksimilna rekonstrukcija – nova kupola identičnog izgleda, ali poboljšane statike i tehnologije. Time će se osigurati dugotrajna stabilnost zgrade i ponovno uspostaviti efekt prirodnog osvjetljenja odozgo.
- Modernizacija sustava: Paviljon će napokon dobiti suvremenu infrastrukturu – uvodi se cjelovit sustav klimatizacije, modernizira grijanje te instaliraju novi ventilacijski kanali, elektro i multimedijalna oprema, kao i napredna galerijska rasvjeta. Ovi zahvati omogućit će bolje čuvanje umjetnina i ugodniji boravak posjetitelja u prostoru, u skladu s današnjim standardima muzejske tehnike.
- Pristupačnost i novi sadržaji: Projekt obnove predviđa rješavanje pitanja pristupačnosti – ugradnju prikladnih ulaza, liftova ili rampi kako bi sve galerije bile dostupne i osobama smanjene pokretljivosti. Također, planira se otvaranje dvaju originalnih ulaza u zgradu (koji su desetljećima bili zatvoreni), dok će se zatvoriti jedan sporedni ulaz dodan u doba džamije. Unutar paviljona uredit će se i novi prostori. Međunarodni rezidencijalni centar za umjetnike te dodatna “black box” multimedijalna galerija za suvremene umjetničke eksperimente. Time će HDLU dobiti proširene mogućnosti za programe i postati još dinamičnije umjetničko središte.
Novo poglavlje Meštrovićevog paviljona
Prema riječima voditelja projekta, prva faza radova – rušenja i uklanjanja dotrajalih dijelova – već je završena. U tijeku je izgradnja novih betonskih ploča i same nove kupole. Cijela obnova vrijedna je oko 20,6 milijuna eura, a financira se najvećim dijelom iz fondova EU te uz potporu državnog proračuna. Planirano je da radovi traju dvije godine, nakon čega će se Meštrovićev paviljon zasjati u punom sjaju – spoj obnovljene povijesne arhitekture i suvremene funkcionalnosti.
Meštrovićev paviljon time ulazi u novo poglavlje svoje već bogate biografije. Od smionog umjetničkog zdanja 1930-ih, preko ratnih i poratnih preobrazbi u džamiju i muzej, pa sve do današnjeg povratka izvornim idealima, ova građevina simbol je živog slojeva povijesti. Svaki kamen u njegovoj kolonadi i svaka staklena prizma u kupoli priča dio te priče. Uz obnovu koja je u tijeku, paviljon će i budućim generacijama nastaviti služiti kao impresivan prostor gdje se arhitektura, dizajn i povijest sjedinjuju u službi umjetnosti – onako kako je to Ivan Meštrović prije gotovo 90 godina i zamislio.
Naslovna fotografija: Screenshot videa
Arhitekti i arhitektonski projekti
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
„Novi Zagreb je danas luksuzniji od podsljemenskih vila“ – Arhitekt Dražen Arbutina ruši predrasude o arhitekturi grada i objašnjava zašto su planiranje i vizija važniji od kvadrata i pogleda.
Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.
Od mrtvačnice do kulturne baštine
Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva
Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.
“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.
Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“
Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.
Uloga profesora i praktičara
Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“
Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Opomena iz Atene
Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“
Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.
Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi
Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.
Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.
Arhitektura koja ima dušu
Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“
Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Osobna nota
Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.
Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Workshop: Kada se vještina i kreativnost susretnu u istom prostoru
Luka Cindrić i Marta Senjanović pretvorili su derutnu državnu nekretninu u moderan multifunkcionalan prostor koji je otvoren svima
Workshop je novo mjesto u centru grada koji je zamišljen kao community space u kojem možete popiti stvarno dobru kavu, il pak posjetiti jednu od kreativnih radionica.
Inspiraciju je pronašao upravo u parku Ribnjaku preko puta kojega se nalazi. Savršen je primjer kako prostor i njegove karakteristike pronalaze put u arhitektonskoj izvedbi.
Workshop: Kreativno rješenje za shared office
Luka Cindrić i Marta Senjanović mladi su perspektivni arhitekti iza kojih već stoji impozantan broj projekata. U našoj emisiji pratili smo Martinu adaptaciju stana za mladog sportaša i Lukin projekt u kojem je dizajnirao mali stan koji podsjeća na hotelsku sobu.
Ovo je priča o tome kako su iz potrebe za vlastitim arhitektonskim uredom, napravili vlastiti i otvorili ga svima.
“Marta je slučajno našla prostor u kojem se mi danas nalazimo. To je prostor koji smo mi licitirali od državnih nekretnina. Osvojili smo, odnosno bili smo jedini koji su se prijavili, i tu zapravo kreće naša priča.”, prisjeća se Luka.
Renovacija je trajala nešto manje od godinu dana, iako je prvotno planirano da sve bude gotovo u šest mjeseci. Prostor je prije koristila udruga, a ranije projektantski ured, no zbog dotrajalih instalacija prostor je bio gotovo neupotrebljiv
Od derutnog prostora koji je zjapio prazan do modernog ambijenta koji je otvoren svima
Ovaj ulični prostor je bio podijeljen u nekoliko prostorija, s velikim prozorima koji gledaju na park koji su bili oblijepljeni kartonima. Za Martu je ipak presudio pod.
“Na podu su bile starinske ovakve blokete tepiha koje su bile preko parketa, koje, kad smo maknuli, zapravo je pod ostao cijeli u ogromnim otiscima logotipa samo od te firme koja je radila tepih. To je već bio moment gdje smo rekli da preuređujemo sve iz početka.
Prostor je bio taman i mračan, a danas je predivan otvoren prostor pun svjetla.
Iako je prostor prvotno bio zamišljen kao zajednički ured, arhitekti su ubrzo shvatili da im je sam prostor prevelik. Zamislili su Workshop kao mjesto gdje kreativci, dizajneri, arhitekti i ljudi sa sličnim afinitetima mogu boraviti u istom prostoru, raditi ili se družiti i izmjenjivat ideje.
“Kako smo odlučili proširiti se da nismo samo mi, tako je nekako sljedeći korak bio da zapravo uvedemo i kavu, s obzirom na to da je kava, pogotovo u našoj kulturi, moment koji spaja ljude i nekako svi volimo uvijek tijekom dana popiti bar jednu kavu ili napraviti jednu malu pauzu.”, kaže Luka.
Kava se servira do 15, a od 15 je vrijeme rezervirano za kreativne radionice
“Sljedeći korak je bio zapravo taj nekakav moment gdje smo rekli OK, ako će to biti kava, ajmo napraviti specialty kavu i zapravo od tu je sve krenulo. U tom trenutku smo odlučili da će to mjesto biti mjesto koje okuplja ljude sličnih afiniteta, sličnih zanimanja i onda zapravo, s obzirom na to da dan ima 12 sati ili 24 sata na raspolaganju smo nekako odlučili da od 8 do 3 će biti otvoren za javnost, odnosno da će to biti vrijeme kada serviramo kavu, a od 3 nadalje do kraja dana će biti prostor za radionice gdje će zapravo ljudi različitih zanimanja, specijalnosti moći okupljati svoju vlastitu publiku.
Nama je svakako bio cilj, odnosno interes, da svaki pojedinac ovdje, nekakav kreativac, ima priliku napraviti svoj vlastiti community, a time zapravo i mi gradimo neki community oko sebe.”
Iz Zagrebačke radionice direktno u Workshop
A (gotovo) cijeli namještaj u prostoru izradio je dizajner Jakov Habjan. Seriju klub stolića je izradio u suradnji sa sestrom Klasjom, a ova tri stola izradio je upravo za ovaj prostor.
“Jakov je u principu, u dogovoru s nama, osmislio taj jedan koncept, ta tri stola koja mogu funkcionirati u više varijanti. U dnevnoj varijanti, kada funkcioniramo kao kafić, i zapravo za radionice. Ovisno o broju ljudi, tako mi njima slažemo stolove i raspodjeljujemo.” Objasnila nam je Marta.
Posebnu iskru u očima Marta sada ima dok priča o novim podovima u Workshopu.
“Na podu postavili smo marmoleuom. To je nova vrsta linoleuma, 100% prirodan. Zanimljiva je činjenica te ga možemo i pojesti, a nam ništa neće biti. Super se postavlja, dolazi u rolama. Lako se čisti i praktički je neuništiv, što ga čini idealan za koncept Workshopa.”
Priroda kao neiscrpan izvor inspiracije
“Shvatili smo da nam je zapravo Park Ribnjak glavna nit vodilja.Mi smo htjeli imati tu veliku prisutnost zelenila, odnosno tu vedrinu, otvorenost, s obzirom na to da je to upravo što Park Ribnjak nudi. I s obzirom na to da je Park Ribnjak prije u prošlosti bio popularno mjesto okupljanja Zagrepčana, mi smo također htjeli napraviti taj moment okupljanja.
Prije, u Parku Ribnjak su bila tri jezera oko kojih su se ljudi okupljali, čiji smo mi zapravo tlocrt, odnosno simboliku, prenijeli u naš prostor, tako da mi ovdje sad, u prostoru, imamo tri stola ameboidnih oblika koji reprezentiraju ta tri jezera Parka Ribnjak.” zaključio je Luka.
Mozaik pločice – bezvremenski detalj u svakom prostoru
Mozaik pločice su must-have 2025.
Kako kamin integrirati u prostor? Stvorite savršeno mjesto za opuštanje i okupljanje
Kamin je mnogo više od izvora topline – on je simbol doma, udobnosti i zajedništva
Burgundy – boja sezone u dizajnu interijera koja donosi eleganciju i toplinu
U sezoni kada tražimo toplinu i udobnost, burgundy je idealna boja za postizanje baš tog efekta
Zanimljive dekoracije koje će u vaš dom unijeti toplinu prirode
Kao dizajnerica interijera koja obožava detalje, jesen doživljavam kao savršenu priliku za kreativno izražavanje kroz dekoracije koje istovremeno slave promjenu...
Klasična, moderna, mediteranska.. Savjeti kako urediti kuhinju u stilu koji volite
Svaki stil kuhinje nosi svoju priču- ima svoje specifične karakteristike, materijale i atmosferu koju prenosi
Peti sajam PromoArh u Poreču obilježila je tema stanovanja
Sezona 20, epizoda 3
Opločnici velikih formata novi su trend u uređenju eksterijera
Ytong sustav gradnje predstavljen kroz gradnju kuće uživo na PromoArh
Zašto su sustavi odvodnje ključni za sigurnost i udobnost stanovanja
Ovih 5 stabala nikako nemojte saditi u blizini kuće
Stabla koja vrijedi imati u dvorištu – i kako ih saditi
Rujan je najbolje vrijeme za sadnju jorgovana
Jesensko uređenje doma: 10 zadataka koje trebate obaviti u rujnu
Planirate renovirati stan? Evo koliko bi vas to moglo koštati
Nova Studijo kolekcija poručuje: Umjetnost je putovanje onih koji se usuđuju biti prvi
Kad god ovaj hrvatski brend zidnih tapeta najavi novu kolekciju, među ljubiteljima interijera zavlada napeto iščekivanje – svi žele znati...
Dom na kvadrat zapošljava – pridruži nam se!
Prijavi se i postani dio našeg kreativnog tima
Kako napisati oglas za prodaju nekretnine koji privlači kupce?
Pravilno napisan oglas može značajno ubrzati pronalazak kupaca!
Iz ljubavi prema glini: Kiparstvo, keramika i Onye
Od prvog susreta s glinom do vlastitog brenda!
Motel „Sljeme“ postaje Rivia Arts & Culture Hotel
Krenula rekonstrukcija kultnog Vitićevog objekta na Preluku