Prirodni plin nema ni boju ni miris. Ono što osjetite kad negdje curi dodano je namjerno, a iza te odluke krije se jedna tragična priča i nekoliko neobično pametnih lešinara.

Sezona grijanja je počela, a u velikom dijelu Hrvatske to znači da je plin opet glavna zvijezda doma. Grije radijatore, priprema toplu vodu, a kuha i ručak. Plinom se, prema podacima koje smo donijeli u pregledu sustava grijanja, grije oko 35 posto hrvatskih kućanstava, što ga čini najzastupljenijim načinom grijanja kod nas. Plin jednostavno radi u pozadini i na njega ne mislimo sve dok ga ne nanjušimo.

Taj miris svi prepoznajemo. Oštar, neugodan, malo na pokvarena jaja, malo na kupus. I gotovo svi smo uvjereni da tako miriše sam plin. Ali nije tako. Miris plina zapravo uopće nije njegov.

Jeste li znali da plin u prirodi ne miriše ni na što?

Prirodni plin uglavnom je metan, a metan je potpuno bez boje i mirisa. Da plin u kućanstva stiže onakav kakav je izašao iz zemlje, curenje ne biste ni vidjeli ni osjetili. Plin bi se tiho nakupljao u prostoriji sve dok ga ne bi zapalila iskra iz prekidača, zvonca ili hladnjaka koji se upravo uključio.

Zato se plinu, prije nego što stigne do nas, namjerno dodaje miris. Postupak se zove odorizacija, a radi ga distributer u posebnim odorizacijskim stanicama. Drugim riječima, neugodan miris nije nuspojava, nego sigurnosna značajka.

Tragedija zbog koje danas osjećamo miris plina

Ideja da plin mora mirisati nije nastala za stolom inženjera, nego nakon jedne od najtežih nesreća 20. stoljeća.

U ožujku 1937. škola u New Londonu u Teksasu, usred bogatog naftnog i plinskog polja, grijala se plinom. Kako bi uštedjela na računima, uprava je školu spojila na obližnji plinovod naftne tvrtke. Plin je, kako se kasnije pokazalo, istjecao i nakupljao se u prostoru ispod zgrade. Nitko ga nije mogao osjetiti, jer tada plin još nije mirisao.

Učenici su danima prije spominjali glavobolje i peckanje u očima, ali nitko to nije povezao s plinom. Popodne 18. ožujka iskra je zapalila nakupljeni plin, a eksplozija je srušila veliki dio škole. Poginulo je gotovo 300 ljudi, većinom djece. Na jednoj od ploča u ruševinama, prema svjedočanstvima, ostala je poruka da su nafta i plin najveći blagoslov istočnog Teksasa.

Već nekoliko tjedana nakon nesreće Teksas je donio zakon kojim je dodavanje mirisa plinu postalo obvezno. Praksa se ubrzo proširila i postala standard u cijelom svijetu, pa i kod nas.

Jeste li znali čime plin zapravo miriše?

Za miris su zaslužni spojevi sumpora. U SAD-u se najčešće koriste merkaptani, a u Europi često tetrahidrotiofen, skraćeno THT. Sumporni spojevi daju upravo onaj miris po pokvarenim jajima, kuhanom kupusu ili češnjaku koji tako lako prepoznajemo.

Biraju se jer ih ljudski nos osjeti već u iznimno malim količinama. Plinu se dodaje tek vrlo mala količina takvog spoja, i to tako da miris osjetite mnogo prije nego što koncentracija plina u zraku postane opasna. Nos tako postaje prvi detektor curenja, i to onaj koji uvijek nosite sa sobom.

Gdje kruže lešinari, tamo curi plin

Ovo je dio priče koji zvuči kao šala, ali je dokumentiran. Godine 1938. kalifornijska tvrtka Union Oil imala je problem: na plinovodu dugom gotovo 70 kilometara negdje je curio plin, a pronaći mjesto curenja na nepristupačnom terenu bilo je gotovo nemoguće.

Rješenje je bilo genijalno jednostavno. U plinovod su upumpali veliku dozu jako mirisnog etil merkaptana i zatim pratili nebo. Etil merkaptan, naime, nastaje i pri raspadanju organske tvari, pa ga američki lešinari povezuju s hranom. Ondje gdje su lešinari kružili ili sletjeli, miris je bio najjači, a na svakom takvom mjestu inženjeri su pronašli curenje.

Priča je imala i znanstveni nastavak. Krajem pedesetih ornitolog Kenneth Stager čuo ju je od umirovljenog inženjera i poslužila mu je kao trag za pokuse kojima je dokazao nešto o čemu su se znanstvenici prepirali više od stoljeća: lešinari hranu pronalaze i njuhom, a ne samo vidom.

Još nekoliko stvari koje niste znali o plinu

Plin se ne odaje samo mirisom. Ako su sva plinska trošila ugašena, a brojčanik na plinomjeru se i dalje okreće, to je znak da negdje curi. Podzemno curenje ponekad se primijeti i po uvenuloj ili uništenoj vegetaciji iznad mjesta curenja.

Zanimljivo je i to da je prirodni plin lakši od zraka, pa se pri curenju diže prema stropu. Ukapljeni naftni plin u bocama ponaša se suprotno: teži je od zraka i skuplja se pri podu, zbog čega je osobito opasan u podrumima i udubljenjima.

Jeste li znali da plin sam po sebi nije otrovan?

Zvuči iznenađujuće, ali prirodni plin nije otrovan. Metan je za organizam gotovo neutralan plin, a opasan postaje na dva druga načina.

Prvi je eksplozija. Plin je eksplozivan kad u zraku čini između 5 i 15 posto volumena. U prostoriji koja se ne provjetrava curenje može postupno dosegnuti tu razinu, a tada je dovoljna jedna iskra iz prekidača ili uređaja. Upravo zato je miris dodan: da curenje osjetite mnogo prije nego što koncentracija dođe do opasne granice.

Drugi je gušenje. Pri vrlo visokim koncentracijama plin istiskuje kisik iz zraka, ali to se događa tek kad je prostorija već odavno puna eksplozivne smjese.

Pravi tihi ubojica u sezoni grijanja zapravo je ugljični monoksid. On ne nastaje curenjem plina, nego nepotpunim izgaranjem, primjerice u neispravnom bojleru, uz zatvorene otvore za dovod zraka ili začepljen dimnjak. Nema ni boju ni miris, pa ga dodani miris plina ne može otkriti. A opasan je već u malim količinama. Pri koncentraciji od samo 0,64 posto u zraku može ubiti za 10 do 15 minuta, a pri četiri puta manjoj koncentraciji za oko sat vremena.

Zato nos nije dovoljan. Redovit servis bojlera, pregled dimnjaka i detektor ugljičnog monoksida u prostoriji s plinskim uređajem najbolja su zaštita od plina koji ne miriše ni uz najbolji „parfem”.

Osjetite miris plina? Evo što napraviti

Sada kad znate da je miris plina dodan upravo zato da vas upozori, ozbiljno ga shvatite i kad je slab. Ako ga osjetite u prostoru:

• ne palite i ne gasite svjetlo, ne uključujte uređaje i ne koristite otvoreni plamen,
• zatvorite dovod plina na zaporu plinomjera ili kućnom priključku, ako mu možete sigurno pristupiti,
• otvorite prozore i vrata i izađite iz prostora,
• dežurnu službu distributera nazovite tek kad ste vani,
• svjetlo palite tek kad se miris plina više ne osjeća.

Distributeru treba prijaviti i slab miris plina kojem ne možete pronaći uzrok. Bolje je da serviser dođe zbog lažne uzbune nego da se curenje otkrije prekasno.

Neugodan miris, genijalan izum

Miris plina jedan je od najjednostavnijih, a ujedno najučinkovitijih sigurnosnih izuma u domu. Nastao je iz tragedije, potvrdili su ga lešinari, a danas svake zime tiho čuva milijune kućanstava. Kad ga sljedeći put osjetite, nemojte samo namrštiti nos. Otvorite prozor i reagirajte, jer upravo zato je tu.

Mnogi vlasnici starijih kuća razmišljaju o prelasku na dizalicu topline, ali ih zaustavlja jedno pitanje: znači li novo grijanje i potpuno novu instalaciju? Dizalica topline za radijatore danas je realna mogućnost, no odgovor ne ovisi samo o uređaju. Jednako su važni toplinski gubici kuće, postojeći radijatori i temperatura vode koju sustav mora postići.

Dizalice topline sve su češći izbor i u novogradnji i u energetskim obnovama, a njihov razvoj više nije usmjeren isključivo na učinkovitost. Nekoliko zanimljivih rješenja Viessmann je predstavio na sajmu PromoArh u Poreču, među njima i novu monoblok dizalicu topline Vitocal 200-A ie.

Može li se u staru kuću ugraditi dizalica topline? Evo što sve treba planirati

Dizalica topline za radijatore: što znači temperatura vode do 70 °C?

Temperatura polaza je temperatura vode koja iz uređaja odlazi prema grijaćim tijelima. Radijatorsko grijanje u pravilu traži višu temperaturu vode od podnog, zato je taj podatak jedan od važnijih pri modernizaciji starijih kuća. Kod predstavljenog uređaja temperatura polaza, prema riječima sugovornika, doseže 70 °C.

Kako objašnjava Simon Palman, predstavnik tvrtke Palman Thermo, ovlaštenog Viessmannova partnera, za korisnika to znači da uređaj može spojiti na postojeću instalaciju s radijatorima. Posebna kotlovnica, dodaje, nije potrebna.

Mogućnost postizanja visoke temperature ipak ne znači da će svaka dizalica topline za radijatore jednako dobro raditi u svakoj kući. Treba provjeriti jesu li postojeći radijatori dovoljno veliki za potrebe prostorija i koju temperaturu vode sustav stvarno treba u najhladnijim danima. Tek tada se može procijeniti je li postojeća instalacija prikladna i kako će uređaj raditi.

Za odabir uređaja nije dovoljna kvadratura kuće

Uređaj je, ističe Palman, namijenjen prvenstveno modernizaciji, ali se može ugraditi i u novogradnju. Dostupni su modeli do 12 kW. Zasad dolazi samo u monofaznoj izvedbi, a najavljena je i trofazna.

Snaga uređaja, naglašava Palman, određuje se prema toplinskim gubicima zgrade, a ne prema veličini kuće. Kvadratura je tek jedan od podataka potrebnih za pravilan odabir sustava. Dvije kuće iste veličine ne moraju imati ni približno jednake potrebe za grijanjem. Na toplinske gubitke utječu izolacija, stolarija, površina vanjskih zidova i krova, ali i temperatura koju ukućani žele u prostorijama.

Zato je dobro prije kupnje izraditi proračun toplinskih gubitaka. Premalen uređaj neće moći zagrijati kuću u najhladnijim danima, a prevelik će raditi neučinkovito.

Monoblok izvedba: što ostaje vani, a što se ugrađuje u kuću?

Razvoj novih uređaja ide i prema jednostavnijoj ugradnji te smanjenju prostora koji sustav zauzima u kući. Kod monoblok izvedbe cijeli rashladni krug nalazi se u vanjskoj jedinici.

Predstavljeni uređaj, objašnjava sugovornik, kompaktan je i nema unutarnjih hidrauličkih jedinica. U kući je samo elektronički sklop koji upravlja s više krugova grijanja.

„Imate samo jedan uređaj u dvorištu, di vam hidraulika dolazi van, a elektronika vam je u kući”, ističe Simon.

Takva izvedba smanjuje količinu opreme u kući, što je posebno važno kod modernizacije, kad prostora često nema dovoljno. Konačan raspored uređaja i instalacija ipak ovisi o projektu sustava grijanja za konkretnu kuću.

Upravljanje grijanjem putem aplikacije

Sve više funkcija znači i potrebu za jednostavnijim upravljanjem. Sobni regulator, kaže naš sugovornik, bežično se spaja na elektroniku uređaja, a sustavom se može upravljati i putem mobilne aplikacije ViCare.

Digitalizacija ovdje nije važna samo korisniku. Uređaj koristi Viessmannovu platformu One Base Intelligence, koja omogućuje daljinski nadzor nad dizalicom topline. Ako se pojave poteškoće, ističe sugovornik, instalater se može daljinski spojiti na sustav. Takav pristup može pomoći da se određeni problemi prepoznaju i riješe brže, ponekad i bez izlaska na teren.

Povezivanje sa solarnom elektranom i drugim uređajima

Nove dizalice topline jednostavnije se povezuju i s drugim izvorima energije i uređajima u kući. Palman kao primjere navodi solarnu elektranu i punjač za električni automobil, uz napomenu da je rješenja mnogo.

Prema Viessmannu, platforma One Base Intelligence u jedan sustav može povezati fotonaponsku elektranu, spremnik energije i punjač za automobil, pa i postojeće uređaje drugih proizvođača. Dizalica topline tako postaje dio šire priče o upravljanju energijom u domu.

Dizalice topline postaju standard modernog stanovanja

R290: što je novo u rashladnom sredstvu?

Postoji i dio dizalice topline koji korisnik ne vidi, a posljednjih godina postaje sve važniji. Rashladno sredstvo prenosi toplinu unutar sustava, ali njegov odabir utječe i na okoliš. Zato se kod novih generacija uređaja sve više koriste sredstva s vrlo niskim potencijalom globalnog zagrijavanja (GWP).

Predstavljeni uređaj koristi rashladno sredstvo R290, odnosno propan. Zbog niskog potencijala globalnog zagrijavanja smatra se prihvatljivijim za okoliš. Takav izbor prati i propise kojima se postupno smanjuje uporaba fluoriranih plinova s velikim utjecajem na klimu.

Prvi korak je upoznati kuću

Možete li, dakle, zadržati radijatore i prijeći na dizalicu topline? U mnogim kućama odgovor može biti potvrdan, ali tek nakon provjere. Prije odabira dizalice topline za radijatore treba poznavati toplinske gubitke kuće, temperaturu vode koju postojeći radijatori trebaju i stanje cijele instalacije.

Od temperature polaza do povezivanja sa solarnom elektranom i upravljanja putem aplikacije, dizalica topline danas je dio šire priče o energetskom upravljanju domom. Kod modernizacije prvi korak zato nije odabir uređaja, nego dobro upoznavanje kuće u koju će se ugraditi.